Prošle su se godine širom svijeta dogodili brojni visoko učinkoviti teroristički napadi. Teroristi su bili nadahnuti brojnim različitim ideologijama i ciljali su na raznovrsne žrtve. Kako politika identiteta postaje sve istaknutija u Zapadnoj politici, identiteti kako žrtava tako i počinitelja igrali su ogromnu ulogu u načinu na koji su politički lideri reagirali na svaki pojedini napad.
Nakon masakra u džamijama u ožujku 2019. godine u Christchurchu na Novom Zelandu, vodeći političari diljem Zapadnog svijeta nisu se ustručavali opisati ih kao krajnje desne terorističke napade na muslimanske vjernike tijekom molitve u petak. Bivša demokratska predsjednička kandidatkinja Hillary Clinton izrazila je svoju solidarnost s globalnom islamskom zajednicom. Rekla je da se “moramo nastaviti boriti protiv postojanja i normalizacije islamofobije i rasizma u svim njegovim oblicima”. Bivši američki predsjednik Barack Obama tweetao je da on i njegova supruga Michelle tuguju zajedno s ljudima Novog Zelanda i “muslimanskom zajednicom”. Tadašnja britanska premijerka Theresa May ispravno je opisala Christchurch kao “užasavajući teroristički napad”.
Uspredite to s jezikom koji su te tri iste osobe koristile nakon koordinirane serije terorističkih napada inspiriranih islamom na Šri Lanki, koji su se dogodili mjesec dana kasnije na uskrsnu nedjelju. Odsutnost suosjećajnog izražavanja solidarnosti s progonjenim kršćanskim zajednicama bila je više nego primjetna. Kršćane ubijene u njihovim vlastitim crkvama i Clinton i Obama bizarno su nazvali “štovateljima Uskrsa”. Napadi su bili sofisticirani i dobro planirani, a imali su jasan cilj ubijanja što većeg broja kršćana u crkvama “bogatim metama”. Bez obzira na to, Theresa May — vikarova kći — nazvala ih je “činovima nasilja“, a ne terorizmom.
Razlika između osuda terorističkih napada u Christchurchu i na Šri Lanki bila je više nego upečatljiva. Nakon Christchurcha, nije bilo nimalo oklijevanja oko imenovanja vjerskog podrijetla žrtava i usmjeravanja emocija i naklonosti prema muslimanskim zajednicama. Političari također nisu imali problema klasificirati događaje u Christchurchu kao terorizam. Ali to jednostavno nije bio slučaj s kršćanima Šri Lanke — od kojih su otprilike 250 ubili džihadisti tijekom misa na uskrsnu nedjelju.
Nakon toga je u kolovozu 2019. godine krajnje desni terorist po imenu Patrick Crasius ubio 20 ljudi u rasističkom, anti-latinoameričkom napadu u teksaškom gradu El Pasu. Sijući svoj teror u trgovačkom centru Cielo Vista, Crasius je objavio nasilno anti-imigrantski manifest koji je prethodio napadu u kojem je izrazio bojazan da Latinoamerikanci “preuzimaju” Teksas kako u demografskom tako i u političkom smislu. Odgovor predsjednika Donalda Trumpa na teroristički napad u El Pasu bio je u najmanju ruku razočaravajući. On ga je nazvao “kukavičkim činom“. Dvojbeno je naglasio ulogu mentalnog zdravlja i video igara u masovnim pucnjavama. Predsjednik je oklijevao upustiti se u ideološku motivaciju koja je podupirala ovaj teroristički čin bijelog nacionalizma.
Mediji također nisu jednako tretirali sve činove terorizma. Antisemitski teroristički napad na košer tržnicu u New Jerseyju 10. prosinca bio je relativno slabo pokriven. Napad su izveli članovi Crnih hebrejskih Izraelita. Taj pokret sačinjavaju gorljivo anti-bijeli i antisemitski pojedinci koji vjeruju da su crnci, Latinoamerikanci i Indijanci “Božji izabrani narod” i da su nasljednici 12 biblijskih plemena Izraela. Napad, koji je rezultirao smrću tri civila i jednog policajca, prošao je bez mnogo komentara. Slično tome, nakon nedavnog napada mačetom na slavljenike Hanuke u newyorškom Monseyju, Guardian je objavio članak koji je pružio malo detalja o osumnjičenom počinitelju koji se nalazio iza ovog antisemitskog napada — stanovnika Greenwood Lakea Graftona E Thomasa. Dubina kojom liberalni-ljevičarski mediji pokrivaju terorističke napade sve više ovisi o pozadini uključenih pojedinaca.
Za mnoge Zapadne liberalne, etnička i vjerska pozadina počinitelja i žrtava određuje robusnost odgovora. Smještanjem određenih skupina u “hijerarhijski sustav žrtava”, ljevica komforno optužuje krajnje desne terorističke napade koji ciljaju na etničke i vjerske manjine, ali nerado osuđuje islamistički teror istom oštrinom.
Iako je krajnje desni ekstremizam najbrže rastuća teroristička prijetnja u Velikoj Britaniji, važno je zadržati određenu perspektivu — dominantnu prijetnju još uvijek predstavljaju džihadisti. Usprkos tome, najnoviji manifest Laburističke stranke bavio se prijetnjom krajnje desnog ekstermizma. Ali izričito ne spominje ekstremizam inspiriran islamom, koji je u nedavnim vremenima bio odgovoran za ogromnu većinu smrti vezanih na terorizam na tlu Britanije — uključujući nedavni napad na Londonskom mostu. Jasno je da je namjera izbjeći čak i onu najmanju mogućnost vrijeđanja britanske muslimanske zajednice podizanjem tog pitanja.
Preko bare postoji slična, ali obrnuta dinamika. Elementi Republikanske stranke više naklonjeni Trumpu nastavljaju ignorirati činjenicu da je krajnje desni terorizam ozbiljan problem. U Sjedinjenim Državama, bijelo-supremacistički i etno-nacionalistički dijelovi ekstremizma predstavljaju najsmrtonosniju terorističku prijetnju. Kao što se Laburistička stranka boji uznemiriti regresivne elemente svoje britanske muslimanske baze, neki republikanci koju su gorljivo odani Trumpu oprezni su otuđiti bilo koji etno-nacionalistički segment među svojim pristašama.
Odanosti koje se temelje na skupinama postale su opasno ukorijenjene, što je potaknulo oblike selektivnog bijesa zbog smrtonosnih činova terorizma. Trebali bi osuditi sav terorizam i ako se želimo učinkovito boriti protiv njega, moramo ostati otvoreni i iskreni o onome odakle dolazi.
Dr. Rakib Ehsan je znanstveni suradnik Društva Henry Jackson.
