Nije lako shvatiti što ljevica — za razliku od liberala — predstavlja. Ako upitate kršćanina što čitati kako biste naučili osnove kršćanstva, odgovorit će vam Biblija. Ako upitate (religioznog) Židova, odgovorit će vam hebrejska Biblija i Talmud. Ako upitate mormona, odgovorit će vam Biblija i Mormonova knjiga. Ako upitate muslimana, odgovorit će vam Kur’an.
No, ako upitate ljevičara koju knjigu ili dvije biste trebali pročitati kako biste razumjeli ljevičarstvo, svaki ljevičar će vam dati drukčiji odgovor — ili barem uzeti nešto vremena kako bi razmislili. Nekolicina, ako itko, će sugerirati Marxov “Das Kapital”, jer ga gotovo niti jedan ljevičar nije pročitao i zbog toga što ga ili nećete završiti ili ćete ga odbaciti kao nekoherentnog.
Dakle, kako osoba može shvatiti što predstavlja ljevičarstvo?
Istina glasi da je to gotovo nemoguće. Koji bi ljevičar u povijesti ikad pomislio da će, kako bi osoba bila ljevičar, ona morati vjerovati da muškarci mogu rađati ili da muškarci imaju mjesečnice ili da je pošteno da se žene moraju natjecati u sportu s biološkim muškarcima koji se identificiraju kao žene?
Postoje dva osnovna razloga zašto je definiranje ljevičarstva toliko teško, ako ne i nemoguće. Jedan od razloga je taj što ono u konačnici predstavlja kaos:
— Otvorene granice.
— “Nebinarni” spolovi.
— Besmislena i skatološka “umjetnost”.
— “Glazba” bez tonaliteta, melodije ili harmonije.
— Satovi čitanja drag kraljica za 5-godišnju djecu.
— Odbacivanje koncepta boljih ili lošijih civilizacija.
— Odbacivanje koncepta bolje ili lošije umjetnosti.
— Uklanjanje Shakespeareove slike sa engleskog odjela na sveučilištu jer je bio bijeli muškarac.
— Okončanje upotrebe fosilnih goriva — čak i u prijevozu (prema nedavnoj preporuci čelnika Svjetske meteorološke organizacije Ujedinjenih naroda).
— Rušenje kapitalizma, ekonomske mašine koja je podigla milijarde ljudi iz krajnjeg siromaštva.
I još mnogo više.
Drugi glavni razlog zašto je nemoguće definirati ljevičarstvo jest taj što je ono zasnovano na emocijama. Ljevičarstvo se sastoji od ciljeva koji ljudima kojima inače nešto nedostaje daju nekakav smisao.
Dvije stvari o Greti Thunberg, osobi godine časopisa Time za 2019. godinu, utjelovljuju ova objašnjenja.
Što se tiče kaosa, evo što je Greta Thunberg napisala početkom prošlog mjeseca: “Klimatska kriza ne radi se samo o okolišu. To je kriza ljudskih prava, pravde i političke volje. Stvorili su je i poticali kolonijalni, rasistički i patrijarhalni sustavi ugnjetavanja. Mi ih trebamo sve razmontirati.”
Greta Thunberg, poput svih ljevičara, traži razmontiranje gotovo svega. Kao što je bivši predsjednik Barack Obama rekao pet dana prije izbora 2008. godine: “Udaljeni smo pet dana od temeljite transformacije Sjedinjenih Američkih Država.”
Što se tiče emocije i značenja, izvješćuje britanski Guardian, ovo je otac Thunberg upravo rekao za BBC: “Otac Grete Thunberg se otvorio o tome kako je aktivizam pomogao njegovoj kćeri da izađe iz depresije … kako je aktivizam promijenio poglede tinejdžerke koja je patila od depresije ‘tri ili četiri godine’ prije nego je započela svoj školski štrajk ispred švedskog parlamenta. Sad je ‘vrlo sretna’, rekao je … ‘Prestala je govoriti … prestala je pohađati školu’, rekao je o njezinoj bolesti.”
Post judeo-kršćanski svijet koji je stvorila ljevica ostavio je ogroman broj građana Zapada, osobito sve više i više mladih ljudi, bez ikakvog smisla. Ovu rupu veličine Grand Canyona ispunjavaju ljevičarski ciljevi.
Činjenica je da je život bolji, sigurniji i bogatiji te nudi više mogućnosti za više ljudi nego u bilo koje drugo vrijeme u povijesti. Gotovo svi emocionalno stabilni, zreli ljudi trebali bi šetati Zapadom gotovo u deliriju radi svoje dobre sreće. Amerikanci bi se pogotovo trebali tako osjećati. No, ljevičari (opet, za razliku od mnogih liberala) obično nisu emocionalno stabilni i zasigurno nisu zreli. To je razlog zbog kojeg je depresija među mladim Amerikancima (a možda i Šveđanima) na najvišim zabilježenim razinama. Dakle, poput Grete, oni bacaju svoj pogled prema ljevičarskim ciljevima kako bi pronašli smisao i emocionalno ispunjenje. Sve dok nije prihvatila klimatski aktivizam — šansu za, kao što ona to vidi, doslovno spašavanje svijeta — Greta je bila toliko depresivna da je “prestala govoriti”. No, zahvaljujući klimatskom i ostalim ljevičarskim aktivizmima, ona je sad “vrlo sretna” (procjena u koju je, pretpostavljam, mnogim promatračima teško povjerovati).
Feminizam i “borba protiv patrijarhata” (u doba u kojem američke žene imaju više mogućnosti nego ikad prije i više mogućnosti od žena gotovo bilo gdje drugdje u svijetu), borba protiv rasizma (u najmanje rasističkom višerasnom društvu u povijesti), borba protiv bijele supremacije (koja je gotovo nestala iz američkog života) i borba u ime bezbroj drugih ljevičarskih ciljeva — drugim riječima, temeljita transformacija društva — daje smisao ljudima bez smisla.
Ništa od toga nije moralno ili racionalno koherentno. Ali je vrlo emocionalno zadovoljavajuće. Samo pitajte oca Grete Thunberg.
Dennis Prager je američki radijski voditelj i publicist te jedan od istaknutih predstavnika američkih konzervativnih intelektualnih krugova početkom 21. stoljeća. Najpoznatiji je po pokretanju obrazovne zaklade “Prager University”, koja u petominutnim videozapisima proučava i razjašnjava brojna politička, povijesna i ekonomska pitanja s konzervativnog gledišta.
