Sve do prošlog tjedna, svaki republikanski guverner je ili pristao prihvatiti izbjeglice ili još nije donio konačnu odluku, sve do trenutka kad je teksaški guverner Greg Abbott učinio svoju državu prvom koja je odbila preseljenje izbjeglica, navodeći “nesrazmjerni” utjecaj na graničnu državu zahvaljujući “slomljenom” imigracijskom sustavu savezne vlade i svojoj “odgovornosti da posveti raspoložive resurse onima koji su već ovdje, uključujući izbjeglice, migrante i beskućnike”. Abbottova odluka predvidljivo je potaknula gnjev američke “budne policije”, koja konkurira iranskoj moralnoj policiji u svom histeričnom žaru nametanja svoje iskrivljene definicije “vrline” ostatku društva.
Predsjednički kandidat Tom Steyer izjavio je da je ta odluka “nehumana i da krši američke vrijednosti”.
“Novi i grozni razvoj ovog događaja”, napisala je novinarka Washington Posta, Catherine Rampell. “Unatoč činjenici da su gradonačelnici *svakog* velikog teksaškog grada zatražili daljnje primanje izbjeglica, teksaški guverner Greg Abbott (R) je sad rekao da će to spriječiti.”
Kolumnistica Monica Rhor nazvala je to “sramotnim” i “moralno pogrešnim”.
RAICES Texas, skupina za imigracijske pravne usluge, napisala je: “Potaknut ksenofobijom i strahom, guverner Abbott je odlučio zatvoriti vrata našoj izbjegličkoj braći i sestrama koja traže dom i sigurnost. Nema apsolutno nikakvog razloga za ovu odluku. Izbjeglice i imigranti čine Teksas boljim.”
Dally Morning Star tvrdio je da je “reputacija države okaljana povlačenjem iz nečeg što je toliko temeljno našem nacionalnom karakteru poput pozdravljanja onih koji bježe od rata i progona, kao što su bili oni koji su osnovali ovu sjajnu zemlju.”
“Sramotno.” “Krši američke vrijednosti.” “Moralno pogrešno.” “Potaknuto ksenofobijom i strahom.” Protiv našeg “nacionalnog karaktera”. Sve to su riječi i fraze koje su korištene kako bi ocrnile ne samo one koji se zalažu protiv preseljenja izbjeglica, već također i one koji se općenito opiru imigraciji. Kritičari nas optužuju za poistovjećivanje preseljenja izbjeglica i imigracije — i legalne i ilegalne — ali istina je, to je jedno te isto u toj mjeri što predstavlja fizičku prisutnost osiromašenih, često nekvalificiranih naroda iz kultura koje često nisu lako prilagodljive našoj. Dakle, od ovog trenutka nadalje, ja ću ih namjerno poistovjećivati.
Zasigurno, ideja da su ljevičari, sa svom svojom ljubavi prema pobačaju i komunizmu, kvalificirani držati bilo kome lekcije u vezi morala je smiješna i više nego apsurdna, nalik slušanju Adolfa Hitlera koji drži predavanje o ljubaznosti prema životinjama. No, tko je doista moralno nadmoćniji ovdje, imigracijski jastrebovi ili zagovornici masovnih migracija?
Razmotrite ovo: Kad države, osobito one bogate, otvore svoje granice masovnoj migraciji, to neizbježno stvara vakuum koji privlači milijune, ako ne i milijarde, ostatka svjetskog stanovništva. To je često opasno putovanje i mnogi umiru na putu. Dakako, kad bi uspjeli, njihovi životi bi se poboljšali u odnosu na ono što su bili. No, bi li svijet doista bio bolje mjesto kad bi se svima koji žele živjeti negdje drugdje ostvarila želja? Što je s onima iznevjerenima u zemljama iz kojih migranti bježe? Što je s onima presiromašnima, preslabima, previše vezanima ili čak previše uplašenima da učine taj potez? Pretpostavljajući da su, kao što ljevica često tvrdi, svi ili čak većina migranta “dobri ljudi”, ima li negativnog utjecaja na njihove zemlje podrijetla gubitak toliko “dobrih ljudi”, ljudi koji bi, kad bi poduzeli pozitivne akcije tamo gdje ih je Bog postavio, mogli svoju vlastitu zemlju učiniti boljim mjestom?
Istina je da su, stvarajući sustav u kojem se oni koji su dovoljno snažni, dovoljno pametni ili čak bogati da se presele negdje drugdje, potiču na takvu akciju, zagovornici masovne imigracije zapravo prouzročili da cijeli planet postane gori nego što je bio prije. Ne samo da su zemlje odredišta pod negativnim utjecajem zbog stresa koji masovna migracija stavlja na socijalne usluge, infrastrukturu i društveno tkivo, već i zemlje podrijetla gube značajan dio svojih najboljih ljudi i suočavaju se sa sve manjim izgledima za bolji život onih koji su uistinu zaglavili tamo.
Što bi značilo za nas kad bi se milijardu i nešto ljudi nekim magičnim trikom smjestilo unutar njihovih željenih destinacija — naravno, uvijek (mrskog?) Zapada. Što kad bi Sjeverna Amerika i Europa postale, svaka, do vrha ispunjene s milijardu ljudi? Kako bi to poboljšalo naše vlastite živote? Zamislite da dijelite zemlju s tri puta većom populacijom od sadašnje. Koliko dugo bi trebalo da Sjeverna Amerika i Europa počnu nalikovati patologijama zemalja podrijetla migranata?
I konačno, što je sa siromašnim, potlačenim i često zanemarenim stanovništvom naših vlastitih zemalja? Zašto je, na primjer, liberalni gradonačelnik Austina toliko željan po svaku cijenu dovesti više izbjeglica kad su ulice našeg vlastitog grada doslovno preplavljene beskućnicima? Ja ne govorim da bismo trebali okrenuti leđa onima u nevolji u drugim zemljama. Međutim, ono što želim reći jest da pravi moralni put djelovanja nije poticanje migracije, već pronalaženje učinkovitih načina kako pomoći njima i njihovim zemljama, tamo gdje jesu.
Neki zagovornici imigracije odbacit će članke poput ovog umanjujući brojke. “Stvari nikad ne bi dosegle tu točku”, reći će samozadovoljno. “Mi možemo uzeti više nego što trenutačno uzimamo”, inzistirat će, jer naše “vrijednosti” ovise o tome, ili tako nešto. Pitajte ih za brojku, koliko će biti dovoljno i oni će vam rijetko pružiti odgovor.
U članku pod naslovom “Republikanski guverneri koji prigrljuju izbjeglice zaslužuju podršku konzervativaca”, Brad Polombo iz Washington Examinera našao se uvrijeđenim zbog sentimenta koji sam podijelio u kolumni 6. siječnja u kojoj sam optužio republikanske guvernere koji traže preseljenje izbjeglica da su izdali predsjednika Trumpa kao i svoje birače. Za mene, oni su “RINO (republikanci samo po imenu – op. a.) beskičmenjaci presretni što mogu staviti strance iznad građana koji su ih izabrali na tu funkciju”. Za Brada, oni “jednostavno čine pravu stvar kako bi pomogli ljudima koji bježe od tirana i terorista u inozemstvu”.
Pogledajte kako Polombo “pobija” anti-izbjeglički argument tako što prvo umanjuje trenutačne izbjegličke brojke, a potom otkriva svoje karte oplakujući — pažljivo umetnutim “nažalost” — činjenicu da su brojke doista niske:
“Prvo, mi ne govorimo o valu milijuna izbjeglica koji se masovno slijevaju u zemlju … ni blizu”, napisao je. “Trumpova administracija je, nažalost, limitirala broj izbjeglica koje Sjedinjene Države mogu primiti na nešto manje od 20.000. Dakle, između 17 republikanskih guvernera, da ne spominjemo sve njihove demokratske kolege, oni se jednostavno slažu da svaki preuzme, što, manje od 1.000 izbjeglica? To nije vrlo zastrašujuća “invazija”. A dopuštanje nekoliko tisuća izbjeglica, kojima čak nije odobreno pravo glasa, ulazak u crvene države teško može značiti da ‘Amerika prestaje biti Amerika’.”
Istina, samo 20.000 izbjeglica to neće učiniti. No, ako se establišmentskim “konzervativcima” poput Cato Instituta i ljevičarskim demokratima ostvari želja, prijelomna točka će jednog dana BITI dosegnuta. Jer ako kombinirate broj izbjeglica, koliko god one bile pregledane i provjerene, s “umornima i siromašnima” koje bi ŽELJELI dovesti putem revidiranog imigracijskog sustava, neće proći previše vremena prije nego birači naklonjeni socijalizmu uvelike brojčano nadmaše one koji vole slobodu.
A kad se to dogodi, Amerika će doista “prestati biti Amerika” i neće biti povratka.
