Dok je zvono Big Bena 31. siječnja otkucalo 23:00 GMT, označavajući tako trenutak izlaska Velike Britanije iz Europske unije, tisuće ljudi počelo je pjevati “Rule Britannia” na Parlamentarnom trgu. Pored statue Winstona Churchilla nalazila se zastava padobranske pukovnije britanske vojske — prikladna, s obzirom da je EU pod njemačkom dominacijom — i nekoliko velikih američkih zastava.
Churchill je bio napola Amerikanac, a Amerikanci u Londonu očigledno vole dobru proslavu neovisnosti. Svijet u kojem su Britanci slobodni glasati i izbaciti svoje predstavnike možda će biti težak u danima koji će uslijediti, ali je daleko, daleko bolji od onog koji je neumoljivo išao prema europskom carstvu. Kao što je pisalo na jednom od najupečatljivijih transparenata: “Britanija ne bi trebala biti jedna od mnogih zvijezda na nečijoj tuđoj zastavi”. Razdoblje između 1973. i 2020. godine bila je povijesna aberacija.
Možda je to razlog zašto Brexit toliko uznemiruje liberale. Brexit je važan na više načina od jednostavne dihotomije slobode i ropstva. On uništava mnogo hvaljenu i dosad nedodirljivu narativu. Nedavna IPSOS-MORI anketa pokazuje da su Remaineri, oni koji su preferiraju življenje u EU, manje tolerantni od Leaversa po pitanju mišljenja drugih osoba. Ranije istraživanje iz 2016. godine pronašlo je da američki demokratski blok žena daleko češće blokira ljude na društvenim medijima od republikanskih žena.
To je zato što je ljevičarima njihova ideologija poput religije. Sva je politika stoga teološka i manihejska, egzistencijalna borba između dobra i zla, gdje se drugačija mišljenja izjednačuju s herezom. Uz sav taj govor o raznolikosti, liberali su ideološki najhomogeniji. Kao što je William Buckley svojedobno rekao: “Liberali tvrde da žele saslušati drugačija gledišta, ali su potom šokirani i uvrijeđeni kad otkriju da postoje drugačija gledišta.”
Nitko ne voli vidjeti svoje bogove kako krvare. Brexit je upravo to učinio. Svijet se trebao neumoljivo kretati prema providonosnoj liberalno-demokratskoj budućnosti bez granica, kojim će upravljati tehnokratska elita s istim seksualnim, društvenim i ekonomskim uvjerenjima, gdje vjera, zastava, obitelj, dužnost, imovina, kultura i civilizacija nisu važne i u kojem su jedine varijable financijski prosperitet i sloboda vaših slabina. Ideja je pogansko animalistička egzistencija u atomiziranoj džungli, u kojoj vladaju udaljeni gospodari koje ne možete dotaknuti ili se boriti.
Brexit je dokazao da postoji nešto puno važnije od samo jeftine robe u supermarketu. A privlačnost ranijeg, većeg, zastarjelog svijeta nacionalnih država, velikih sila i nacionalne slobode još nije nestala. Internacionalizam na račun nacionalnog suvereniteta nije gotova stvar.
Povijest nije jednosmjerna. Ne možemo samo “stajati nasuprot povijesti i vikati stop”, vrijeme se zapravo može vratiti. Smjer povijesti se zapravo može preokrenuti. Propadanje velike nacije ili civilizacije nije neizbježno. To je lekcija za nekoliko drugih država. Pogledajte te Britance sa svojom pečenom govedinom kako pjevaju “Britanija vlada valovima, Britanci nikad, nikad neće biti robovi”. To nisu samo puke riječi. One nose stvarno značenje.
Konzervativni akademski radovi kritizirali su EU kao imperijalnu i sovjetskog stila. Ali naravno, oni su patili od iste gluposti svakog povijesnog rada. Posao povjesničara je pokušati pronaći tematske sličnosti, jer se povijest rimuje, ali čitatelji to tumače kao istovjetnosti i odbacuju radove.
EU nema hrđave čelične barijere ili bezdušne betonske blokove koje čuvaju vojnici mrtvih očiju. Ali Bruxelles ima isti instinkt kao i njegovi stariji rođaci u Moskvi. Nisu vam potrebni marširajući vojnici kako bi izbrisali identitet svake pojedine nacionalne države i individualnost svake pojedine kulture — sve to možete postići zatupljujućim pravnim i bezobzirnim financijskim i pravosudnim pritiskom.
Peter Hitchens pisao je o događaju kad ga je najviše dirnula neprilika usamljenog Engleza, vlasnika trgovine Stevea Thoburna, koji je odbio prodavati u kilogramima kako je propisala EU i umjesto toga odlučio prodavati u imperijalnom sustavu mjera, poput funti. Bespoštedno maltretiranje koje je uslijedilo stvar je legendi na ovom otočju.
Hithcens piše: “Gledao sam britanskog vlasnika trgovine po imenu Steve Thoburn kako se zlobno, nemilosrdno procesuira zbog zločina prodaje banana u engleskim funtama umjesto u kontinentalnim kilogramima. To je stvar koja me čini nekontrolirano bijesnim…”
Thoburn je umro od srčanog udara 2004. godine, ali volio bih da je poživio kako bi svjedočio ovom danu.
Borba koja predstoji Borisu Johnsonu nije ništa lakša samo zato što je Velika Britanija nominalno izvan EU. Unionističke stranke Škotske, daleko brojnije u odnosu na Škotsku nacionalnu stranku, moraju se ujediniti pod jednom zastavom.
Ono što je još važnije, britanski obrazovni sustav treba rekonstruirati. Britanska sveučilišta i mediji čvorišta su anti-Zapadne propagande koje vode tvrdokorni ljevičari, a financiraju stranci. Ako se buduće generacije ne nauče da je njihova civilizacija, unatoč nekim manama, objektivno veličanstvena, a ne nepopravljivo rasistička, seksistička, kolonijalna i ksenofobična, ovaj plamen slobode neizbježno će se ugasiti u još jednom internacionalističkom pritisku.
Novi svjetski poredak zahtijeva novo geopolitičko razmišljanje. EU će se sad suočiti s masivnim poreznim teretom, pošto su britanski doprinosi presušili, a jednako i s gubitkom potencijalnog britanskog sigurnosnog patroliranja na Baltiku. To će vjerojatno dovesti do daljnjeg pritiska za prisilnom financijskom centralizacijom i europskom vojskom, što će dodatno potaknuti nacionalne secesionističke tendencije i jaz između Sjeverne i Južne Europe.
A da ne spominjemo neizbježni sukob između Sjedinjenih Država i EU. Dva sunca na istom nebu mogu biti samo u Ratovima zvijezda. U geopolitičkoj realnosti, dva centra moći neizbježno će se međusobno natjecati. Washington i London bi to trebali uzeti u obzir.
Anglosferu je potrebno obnoviti i ojačati. Trgovinski sporazumi s Amerikom i Australijom su hitni prioritet. Kombinirani ekonomski i vojni potencijal Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Kanade, Australije i Novog Zelanda može nadvladati bilo koji drugi trgovinski blok ili geopolitičku silu. Dodajte zemlje istomišljenice u miks, poput Japana, Indije i Singapura, i dobili ste moćan blok neusporediv bilo kojem drugom u ljudskoj povijesti — onaj koji cijeni nacionalni suverenitet, ali koji također može objediniti istraživanje i razvoj, vojnu i financijsku moć.
EU je trebala biti takva prije nego se pretvorila u kvazi-imperijalni projekt bez granica. A opet, jednostavnom trgovinskom i financijskom bloku nije potreban parlament i sudovi za ljudska prava koji nameću svoje diktate vazalnim državama. Samo osvojene zemlje prihvaćaju takvu sudbinu od svojih imperijalnih vladara. Velika Britanija nikad nije osvojena.
