Dječaci nisu loši. Dječake ne treba popravljati. Dječaci ne bi trebali biti više poput djevojčica. I bez obzira na to koliko se lijenih članaka faux-novinarstva pojavi koji posramljuju naše sinove kao inherentno toksične i potrošne, mi ćemo se boriti kako bismo osigurali da znaju kako ih kultura laže.
Moj život ne bi bio ovakav kakav je bez muškaraca koji su ga blagoslivljali i koji ga nastavljaju blagoslivljati.
Brižno srce mog oca, koji je još uvijek spreman sve ostaviti po strani ako ga trebaju njegove djevojčice, čija dobrota i smisao za humor svaki dan učini svijet malo boljim.
Voditelji odjela i kolege koji su me ohrabrivali i podržavali kao edukatora. Mentori kroz moje dvadesete, tridesete i još uvijek u mojim četrdesetima.
Moji prijatelji.
Moji učenici.
Moj suprug.
Moji sinovi.
Nikad nisam mislila da ćemo stići do točke u kojoj je uobičajeno slušati društvene komentatore, novinare i predsjedničke kandidate kako ocrnjuju dječake i muškarce — naše očeve, braću, supruge i sinove — samo zato što su muški. Oduvijek su postojali oni rubni profesori ženskih studija i radikalne feministice koji su zarađivali za život mrzeći muškarce, ali nikad nisam mogla zamisliti da će takva ružnoća zaraziti javni diskurs i biti hvaljena kao hrabra, a kamoli prosvijetljena.
I ona nije prosvijetljena. Zapravo, ona je užasno neinformirana. I to je okrutno.
Konstantno slušamo riječ “toksično”, nakon koje često uslijedi riječ “muškost”. Ponekad ti mrzitelji muškaraca također ubacuju riječi “problematično”, “mizoginija” i “mansplaining”. Ali proživjevši gotovo pola stoljeća, prilično mi je jasno da toksičnost nema puno veza sa spolom, ali ima mnogo s karakterom i ponašanjem.
Neki muškarci ružno govore o ženama i loše se odnose prema njima. Dakle, razgovarajmo o tim muškarcima. Neke žene su toksične od izlaska do zalaska sunca. Dakle, uključite i njih u tu raspravu o toksičnosti.
Ali ostavite naše sinove na miru i daleko od odvratnih stereotipa koje feministice i komentatori u medijima istog trenutka osuđuju kad se oni primjene na žene.
I dok ti lijeni pisci i komentatori laprdaju o nejednakosti, patrijarhatu i inherentnoj iskvarenosti dječaka i muškaraca, zapamtimo:
Više od 90 posto smrti na radnom mjestu događa se muškarcima.
Muškarci imaju 3,54 puta veću vjerojatnost da će umrijeti od samoubojstva nego žene.
Žene trenutačno nadmašuju muškarce u stjecanju diploma stručnih suradnika, prvostupnika, magistara i doktora znanosti.
Dječaci imaju više nego dvostruko veću vjerojatnost da će biti suspendirani iz škole i gotovo trostruko veću vjerojatnost da će biti izbačeni.
Dječaci predstavljaju dvije trećine populacije s posebnim obrazovanjem. Gotovo 80 posto tih dječaka su crnci i Latinoamerikanci.
60 posto učenika koji odustanu od srednje škole su muški.
93 posto zatvorenika su muški i 68 posto njih nema završenu srednju školu.
Dok drugi grade svoje ime ocrnjujući muškarce, mi majke dječaka ćemo svakodnevno govoriti svojim sinovima da ne vjeruju tim lažima. I mi ćemo ustati na stranu bezbroj dječaka diljem nacije čije je živote nepopravljivo oštetila kultura koja im govori da su inherentno loši i nedostojni mogućnosti da žive svoje najbolje živote.
Dosta.
