Zašto je povijest jedan od najboljih protuotrova za muslimanske apologete.
Postoji izravna veza između nepoznavanja povijesti na Zapadu i “problematičnih” islamskih doktrina. Upravo ta veza omogućava islamskim apologetima da se izvuku s toliko iskrivljavanja i otvorenih laži čija je svrha zaštititi islam.
Uzmite, na primjer, Rezu Aslana, dežurnog “kanibala” na CNN-u: on je nedavno tvrdio da je “islamofobiju” — koju je CAIR (Vijeće za američko-islamske odnose) definirao kao “neosnovani strah i neprijateljstvo prema islamu” — stvorilo nekoliko “klaunova” 2014. godine.
Dakako, Zapadni strah od islama je ponešto noviji fenomen u modernim vremenima. Budući da je svijet prije nekoliko desetljeća bio mnogo veće mjesto, a islam oceanima udaljen, prosječni Amerikanac nije znao gotovo ništa o Muhamedovoj vjeri. Međutim, kako je svijet postajao sve manji — i kako se broj muslimana povećavao u Zapadnim društvima, kako je moderna tehnologija omogućila slabijima terorizirati jače, a zatim to objaviti čitavom svijetu (internet) — tako Zapadni svijet čuje, vidi i doživljava sve više i više islama.
No, Aslanovo jadikovanje nema veze s tim, iako su ljudi koji su nekoć bili u neznanju sad mudriji prema islamu. Umjesto toga, on optužuje brojne pisce i aktiviste — prije spomenute “klaune” — zbog fabriciranja prijeteće slike islama, što je zauzvrat prisililo Zapadne ljude da razviju “neutemeljeni strah i neprijateljstvo prema islamu” — ili, jednom riječju, “islamofobiju”.
Takva se tvrdnja oslanja na opscenu količinu povijesnog neznanja. Činjenica je da su Zapadni narodi, uključujući neke od njegovih najistaknutijih ličnosti, od samog početka portretirali islam kao neprijateljsku i nasilnu silu — često u terminima zbog kojih bi se današnji “islamofobi” zacrvenili u licu. A razlog nije bio taj što su Europljani “preinačavali druge” kako bi “potvrdili svoje imperijalne težnje” (da iskoristim zamornu terminologiju Edwarda Saida koja je dugo dominirala akademskim krugovima što se tiče zapadnjačko-muslimanskih interakcija). Umjesto toga, razlog je bio taj što je, od samog početka, islam tretirao “nevjernike” na isti način kao što ISIS tretira nevjernike: zvjerski.
Prema muslimanskoj povijesti, Muhamed je 628. godine pozvao rimskog (ili “bizantskog”) cara Heraklija — simboličnog poglavara “Zapada”, u to vrijeme poznatog kao “Kršćanski svijet” — da se podčini islamu; kad je car to odbio, protiv Zapadnog svijeta pokrenut je virulentni džihad. Manje od 100 godina kasnije, islam je osvojio više od dvije trećine Kršćanskog svijeta i provalio duboko u Francusku. Iako se tim dalekosežnim osvajanjima u današnjim udžbenicima rijetko pridaje više od rečenice, ako i to, kroničari tog vremena, uključujući one muslimanske, jasno daju do znanja da su to bili kataklizmički događaji koji su bili traumatičnog učinka i imali veliku ulogu u oblikovanju nepokorenog dijela Kršćanskog svijeta, koji je postao Europom. Kao što je Ibn Khaldun čuveno rekao nakon što je opisao neprekidne muslimanske prepade za plijenom i robovima duž čitave sredozemne obale Europe, “kršćani više nisu mogli staviti ni dasku u more”. Povukli su se u unutrašnjost i započelo je Mračno doba.
Ali nije samo ono što su osobno iskusili od ruku muslimana razlog koji je razvio tu drevnu “fobiju” prema islamu. Počev od osmog stoljeća, islamska literatura i povijest — Kuran, hadis, sira i ostalo — postala je dostupna onim kršćanskim zajednicama koje su živjele pored ili čak pod vlašću kalifata. Kršćani su, samo na osnovu tih islamskih izvora, zaključili da je Muhamed bio (vjerojatno opsjednut demonima) lažni prorok koji je više nego očigledno izmislio vjeru kako bi opravdao one najgore izopačenosti čovjeka — za prevlast, pljačku, okrutnost i tjelesnost. Ovaj pogled prevladavao je više od milenija u cijeloj Europi (i sve do danas među “islamofobima”); a to je bilo pojačano činjenicom da su muslimani još uvijek postupali prema njegovom primjeru napadajući kršćanske teritorije, pljačkajući ih i otimajući njihovu ženu i djecu.
Evo sićušnog uzorka onoga što su Europljani tijekom stoljeća mislili o islamu:
Teofan, bizantski kroničar (umro 818. godine):
On [Muhamed] je podučavao one koji su ga slušali da onaj koji ubija neprijatelja — ili kojeg ubije neprijatelj — ulazi u raj [vidi Kuran 9:111]. I rekao je da je raj tjelesni i senzualan — orgije jela, pića i žena. Također, tamo postoji rijeka od vina… i žene su drugačije vrste i trajanje seksa se znatno produžuje, a njegovo zadovoljstvo je dugotrajno [npr. Kuran 56:7-40, 78:31, 55:70-77]. I svakojake druge gluposti.
Sveti Toma Akvinski, jedan od najutjecajnijih kršćanskih filozofa (umro 1274. godine):
On [Muhamed] je zavodio ljude obećanjima o tjelesnom zadovoljstvu na koje nas tjera pohota tijela … i on je dopustio prepuštanje tjelesnim užicima. Zbog svega toga, kao što nije neočekivano, njega su poslušali pohotni ljudi. Što se tiče dokaza istinitosti njegove doktrine… Muhamed je rekao da je poslan snagom njegovog oružja [tj., njegov “dokaz” da je Bog s njim bio je taj što je mogao osvajati i pljačkati druge]… Muhamed je prisilio druge da postanu njegovi sljedbenici nasiljem svog oružja.
Marko Polo, najpoznatiji svjetski putnik (umro 1324. godine):
Prema njihovoj [muslimanskog] doktrini, sve što je ukradeno ili opljačkano od ljudi druge vjere, pravilno je uzeto i krađa se ne smatra zločinom; dok se oni koji pretrpe smrt ili ozljedu od kršćanskih ruku smatraju mučenicima. Ako ih, stoga, [mongolske] vlasti koje sad vladaju njima ne bi zabranile i obuzdale, oni bi počinili mnoštvo prijestupa. Ta načela zajednička su svim Saracenima.
Kad je mongolski kan kasnije otkrio opaki kriminalitet Achmatha (ili Ahmeda), jednog of njegovih muslimanskih guvernera, Polo je napisao da se kanova
pozornost skrenula na doktrine sekte Saracena [tj. islama], koja opravdava svaki zločin, da, čak i samo ubojstvo, ako je počinjeno na način koji je u skladu s njihovom religijom. A saznanje da je ta doktrina dovela prokletog Achmata i njegove sinove da se ponašaju onako kako su se ponašali bez ikakvog osjećaja krivnje, ispunilo je kana osjećajem krajnjeg gađenja i gnušanja prema njoj. Stoga je sazvao Saracene i zabranio im mnoge stvari koje im zapovijeda njihova religija.
Alexis de Tocqueville, francuski politički mislilac i filozof, najpoznatiji po djelu Demokracija u Americi (umro 1859. godine):
Proučavao sam Kuran s velikom pažnjom. Iz tog proučavanja izašao sam s uvjerenjem da na svijetu općenito nije bilo previše religija toliko smrtonosnih za ljude kao što je to ona Muhamedova. Koliko mogu vidjeti, to je glavni uzrok dekadencije danas toliko vidljive u muslimanskom svijetu i, premda manje apsurdna od politeizma prošlosti, njezinih se društvenih i političkih tendencija, prema mom mišljenju, treba više bojati te je stoga smatram oblikom dekadencije, a ne oblikom napretka u odnosu na samo poganstvo.[8]
Winston Churchill, vođa savezničkih ratnih napora protiv Hitlera tijekom Drugog svjetskog rata (1965.):
Koliko su strašne kletve koje muhamedanstvo [islam] baca na svoje sljedbenike! Pored fanatičnog bijesa, koji je u čovjeka jednako opasan kao hidrofobija u psa, postoji ta strahovita fatalistička apatija. Učinci su očiti u mnogim zemljama. Nesmotrene navike, neuredni sustavi poljoprivrede, trome metode trgovine i nesigurnost vlasništva postoje gdje god sljedbenici Proroka vladaju ili žive. Degradirani senzualizam lišava ovaj život njegove milosti i profinjenosti; a onaj sljedeći njegovog dostojanstva i svetosti. Činjenica da prema muhamedanskom zakonu svaka žena mora pripadati nekom muškarcu kao njegovo apsolutno vlasništvo, bilo kao dijete, supruga ili konkubina, odgađa ono konačno istrebljenje ropstva sve dok vjera islama prestane biti velika sila među ljudima.
Kako se ne bi činilo da su ove i ostale povijesne optužbe protiv islama jednostavno proizvodi kršćanske/Zapadne ksenofobije koja jednostavno ne može tolerirati ono drugo, treba napomenuti da su mnogi Zapadni kritičari islama redovito hvalili druge nemuslimanske religije i civilizacije, uključujući i ono što se danas naziva “umjerenim muslimanima”. Stoga je Marko Polo hvalio brahmane u Indiji kao “najpoštenije”, koji posjeduju “mržnju prema varanju ili uzimanju imovine drugih osoba”. I usprkos svojim kritikama “sekte Saracena”, to jest islama, on je vladavinu jednog muslimanskog vođe nazvao “pravednom” (str. 317), dok se drugi “pokazao kao vrlo dobar gospodar i učinio je da su ga svi voljeli (str. 332).”
Winston Churchill sažeo je stvari na sljedeći način: “Individualno muslimani mogu pokazati sjajne kvalitete — ali utjecaj religije paralizira društveni razvoj onih koji je slijede. Na svijetu ne postoji jača retrogradna sila.”
Apologeti poput Reze Aslana mogu reći što god žele; oni tvrde da je islam vječito i neprekidno “pogrešno shvaćen” — i mogu se oslanjati na zapadnjačko neznanje svoje vlastite povijesti kako bi uspjeli u tome. Ali strah i odbojnost prema islamu bila je mainstream pozicija među kršćanskim/zapadnjačkim ljudima gotovo 1.400 godina — otkako je Muhamed započeo s osvajanjima, pljačkom, masakrima i porobljavanjem nemuslimana (“nevjernika”) u ime svog boga; i budući da su njegovi sljedbenici, muslimani, nastavili osvajati, pljačkati, masakrirati i porobljavati “nevjernike”, taj strah i odbojnost prema islamu — ono što se naziva “islamofobijom” — postoji do dana današnjeg.
