Mediji i pro-migrantski političari rekli su da ne postoji način zaštite europskih granica protiv tolikog broja migranata i da nam izgradnja ograda ne bi pomogla.
Upravo ovog trenutka, Grčka zadržava na tisuće migranata na turskoj strani granice iza ograde koja se pokazala vrlo učinkovitom.
Tvrdili su da je nemoguće zaustaviti čamce od iskrcavanja na grčkim otocima, poput Lezbosa.
Grčka mornarica uspješno zaustavlja migrantske čamce, pokazujući koliko je to moguće s pravom voljom i odgovarajućom opremom.
Također su nam govorili da je mađarski pristup migrantskoj krizi, poput izgradnje ograde i zaustavljanja sve ilegalne migracije, protivno europskim vrijednostima.
Sad, s tihim zaprepaštenjem, čujemo predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen kako hvali Grčku kao “štit Europe”.
Igra moralne superiornosti koju su europske elite tako savršeno demonstrirale prije pet godina je završila. Ali za one koji promiču razumnu migraciju, ne može postojati osjećaj one stvarne zadovoljštine sve dok Europa ne osigura da se to nikada više ne može dogoditi.
Jedina opcija Europe je usvajanje grčkog modela, za koji su isprva zalagali Mađari, model koji je simboliziran ružnom riječju “zid”.
No, u stvarnosti, riječ “zid” je neutralna riječ, a zidovi su tijekom povijesti imali vrijednu ulogu.
Naravno, zid se može shvatiti kao simbol tiranije i ropstva, kao što je bio slučaj s onim podignutim u Berlinu. No, tijekom većeg dijela povijesti, zidovi su služili plemenitom cilju, poput Limes Germanicus ili Kineskog zida, koji su služili kao štit protiv barbara na graničnim područjima civilizacije.
Kad je granica civilizacije u Europi pala na kraju antike, uslijedilo je tzv. Mračno doba koje je trajalo nekoliko stotina godina.
U doba opasnosti, zid predstavlja realistično rješenje, u tandemu s ostalim pametnim mjerama sigurnosti, jednom od najuznemirujućih europskih problema.
Zidovi možda nisu bili potrebni 1990-ih, ali su potrebni u današnje vrijeme. Vremena se mijenjaju.
Bliskoistočne, sjevernoafričke i Sahel zemlje nalaze se u središtu etničkih i vjerskih napetosti, sveprisutne korupcije i nepotizma, u kombinaciji s katastrofalno vođenim ekonomijama koje ne mogu i ne osiguravaju pristojan život svom brzo rastućem stanovništvu.
Bilo kakva iskra lako bi mogla zapaliti regiju, bilo zbog pada cijena nafte, kolebanja u svjetskim cijenama hrane ili dugotrajne suše. Tekući ratovi, zajedno s vjerskim i etničkim napetostima, već su dovele mnoge vlade do kolapsa.
Naša sposobnost da podignemo te zemlje na njihove noge nije sigurna stvar.
Da, bilo bi bolje riješiti probleme na licu mjesta, a taj cilj upravo pokušavamo ostvariti. Uostalom, u našem je najboljem interesu stabilizirati Bliski istok.
No, jednostavna realnost je da mi to ne možemo.
Mi možemo isporučiti tisuće tona riže bilo gdje u svijetu, ali mi ne možemo izgraditi institucije, pomiriti etničke svađe, osigurati sigurnost i pružiti održivi gospodarski rast.
Mi ne možemo stvoriti novi Marshallov plan za nekoliko stotina milijuna ljudi koji jednostavno nisu poput Nijemaca, Nizozemaca ili Talijana nakon Drugog svjetskog rata. Ne znamo kako to učiniti jer je teško zamisliti uvjete u tim zemljama, koje povijesno imaju vrlo malih poveznica u smislu demokracije ili ljudskih prava. Mnoge od njih imaju vlade koje su još uvijek pod šerijatskim zakonom.
Nadalje, također smo izgubili mogućnost realističnog i pragmatičnog postupanja rješavanju problema. Birokratske strukture i beskrajni procesi donošenja odluke čine izgradnju autoputa u Češkoj jednako nemogućom kao i izgradnju države u Afganistanu.
Sve te neugodne stvarnosti ukazuju na neophodnost zida, a to je nažalost gotovo sve što možemo učiniti.
Trenutačna situacija nema etički nedvosmisleno rješenje. Migranti zarobljeni na granici između grčke i turske policije mogu pobuditi suosjećanje. U isto vrijeme, jasno je da bi otvaranje granice imalo katastrofalnih posljedica.
Tragično je, ali u Turskoj se te izbjeglice ne suočavaju s neposrednom prijetnjom po život i njihova je situacija zasigurno mnogo bolja od situacije s tri milijuna izbjeglica u Južnom Sudanu.
Četiri milijuna izbjeglica u Turskoj sigurno ne živi u izbjegličkim kampovima. Zapravo, samo 2 posto od tog broja živi u takvim uvjetima.
Prema trenutačnim podacima Visokog povjerenika za izbjeglice Ujedinjenih naroda, preostalih 98 posto živi u gradovima i prigradskim područjima. Većina već godinama živi u Turskoj, vode normalne živote, rade i šalju svoju djecu u školu. U nekim gradovima, oni čine gotovo četvrtinu populacije, jednako kao što neki Ukrajinci čine oko četvrtine stanovništva u nekim poljskim gradovima.
Gotovo milijun i pol sirijskih izbjeglica ima kreditne kartice i mjesečni prihod financiran od sredstava EU za pokrivanje svojih osnovnih životnih potreba. To nimalo ne znači da je biti izbjeglica u Turskoj lako, ali nepravedno je prikazivati samo slike izbjeglice koji sjede oko vatre kako bi se ugrijali.
Na kraju, ili ćemo izabrati zid ili ćemo uvesti katastrofu s kojom se Europa neće moći suočiti. Sad, sve što nam je potrebno jest volja za izgradnjom jednog.
