Njemačka politička kultura najviše je pasivno-agresivna na kontinentu. Njemački političari rijetko dižu svoje glasove ili djeluju animirano. Njemački mediji, desni i lijevi, izbjegavaju jingoizam.
Njihova povijest diktira činjenicu da Nijemci općenito mnogo više cijene vrijednosti javne uljudnosti i smirenog ponašanja nego je to bio slučaj u njihovoj hiperagresivnoj prošlosti. To ne znači da su Nijemci izgubili svoju političku inteligenciju; oni uostalom, u suštini dominiraju kontinentom. Ali to znači da je Nijemcima stalo do toga kako izgledaju i kako ih percipiraju mnogo više nego je to slučaj kod Francuza ili Angloamerikanaca. Osobi se ova povijesna promjena može sviđati ili ne, ali ona ostaje činjenica.
Stoga će možda doći kao iznenađenje vijest da se u najvećim njemačkim novinama u posljednje vrijeme mogu pročitati neke od najsnažnijih kritika protiv Kine. Kako su pozivi za reparacijama rasli u Njemačkoj, odjekujući one iz drugih dijelova Europe, kinesko veleposlanstvo napisalo je snažno otvoreno pismo “podsjećajući” Nijemce na njihovo “povijesno prijateljstvo”.
To je rezultiralo uvodnikom u Bildu, najvećim novinama u Njemačkoj, koji je optužio Kineze za imperijalizam. Bildov urednik Julian Reichelt snimio je video i napisao uvodnik optužujući kineskog lidera Yi Jingpinga za nadziranje i ostale zločine.
“Vaše veleposlanstvo mi govori da se ne držim ‘tradicionalnog prijateljstva naših naroda'”, napisao je Reichelt, dodavši, “Pretpostavljam da velikim ‘prijateljstvom’ smatrate kad velikodušno šaljete maske diljem svijeta. To nije prijateljstvo, ja bih to nazvao imperijalizmom skrivenih iza osmijeha — Trojanski konj.” Reichelt je dodao: “Vi planirate osnažiti Kinu pomoću virusa koji ste izvezli. Nećete uspjeti.”
Odvojeno mišljenje u Welt am Sonntag, još jednim njemačkim novinama, optužilo je Svjetsku zdravstvenu organizaciju da je glasnik Pekinga i zatražio od demokratskih zemalja da ustanu protiv korupcije institucija od strane autoritarnih sila.
Globalna slika se mijenja
U Velikoj Britaniji dolazi do političkih nemira, budući da je britanska vlada platila Kini 20 milijuna dolara za neispravne testne setove. Sad je bivši čelnik MI6 objavio da je Kina sakrivala detalje Wuhanskog virusa i stoga je izravno odgovorna, što se smatra očvršćivanjem stava Velike Britanije protiv kineskog utjecaja. Peking će ubrzo shvatiti da kad izgubite podršku Nijemaca i Britanaca, vjerojatno ćete izgubiti i ostatak Europe.
Koliko ovo mijenja buduću globalnu konkurenciju ostaje za vidjeti, ali Azija je trenutačno ispred Europe i Amerike. Zapravo, Amerika je trenutačno, zbog nekog razloga, odsutna iz ovoga, što je nevjerojatno, s obzirom na inherentni skepticizam predsjednika Donalda Trumpa u vezi trgovine s Kinom.
Japan predvodi globalni napor za financiranje ponovnog uspostavljanja različitih lanaca opskrbe i okončanje kineskog monopola i smrtonosnog zagrljaja koji on ima nad civiliziranim svijetom. Kineska vlada sad strahuje da bi ovaj ekonomski paket koji predvodi Japan mogao dovesti do egzodusa kineske proizvodnje i redistribucije među različitim zemljama Udruženja jugoistočnih azijskih nacija kako niti jedna zemlja ne bi imala monopol nad robom.
Indija je restrukturirala pravila za strana ulaganja kako bi zaustavila kineske tvrtke od investiranja i kupovine indijske zemlje ili kompanija. Čak i Australija raspravlja o smanjenju kineskih studenata na australskim sveučilištima, glavnim izvorom financiranja visokog obrazovanja. Dok izravna reparacija od Kine nije moguća bez prijetnje svjetskim ratom, rezanje kineskog monopola i proizvodnje, kao i razbijanje korumpiranih međunarodnih institucija, dobar je način da Kina plati za sve smrti i ekonomske gubitke.
Rivalitet Velikih sila se vratio
No, ironično je vidjeti Europljane kako napokon uviđaju neke surove povijesne istine. Potrebno je ili ozbiljno povijesno neznanje ili krajnji idiotizam kako bi vjerovali da je povijest jednosmjerna, ali iz nekog razloga, Europljani su vjerovali u liberalni luk povijesti koji se neminovno savija prema egalitarnoj, progresivnoj budućnosti bez nacija, vjerujući u pinkerovsku ideju da ekonomija nadvladava geopolitiku i da se u svijetu velikih sila može opstati jednostavnim pridržavanjem vladavine zakona i vrednovanjem normi.
Europljani nisu sami. Mnogi u vanjskopolitičkom establišmentu D.C.-ja i dalje žude povratku liberalnom svjetskom poretku 90-ih i ranih 2000-ih godina. Stotine stručnjaka za vanjsku politiku u Europi i Americi koji su odrasli proučavajući iste idiotske teorije pod istim liberalnim profesorima i potom ih bezumno izbacivali kao govorne točke, sad ponavaljaju isti argument za “liberalni poredak”. Nažalost, virus i posljedično kinesko profiterstvo zabilo je kolac kroz ovu napola mrtvu ideju.
Europljani sad shvaćaju, baš kao i neki Amerikanci, da se stara mudrost rivalstva velikih sila vraća. Akteri su se možda promijenili, ali igra ostaje ista. To pogađa europski establišment snažnije nego što se očekivalo, jer je njihov cjelokupni postmodernistički svjetonazor zasnovan na slobodnoj trgovini i slabljenju vojnih vještina i nacionalnih granica. Međunarodne institucije ih ne spašavaju od prikradajuće kineske hegemonije — te institucije zapravo to olakšavaju.
Poredak pod vodstvom Amerike koji je rezultirao škripanjem zubiju i prezirom u europskim glavnim gradovima zbog američkih zahtjeva za podjelom financijskom tereta u Sjeveroatlantskom savezu je daleko, dakleko bolji od pogleda na sustav kojim dominira Kina koji smo mogli vidjeti posljednjih nekoliko mjeseci.
