Pritisnuti napadima radi svog rukovanja pandemijom koronavirusa, predsjednik Trump, njegova kampanja i njegova stranka svaljuju krivicu za 80.000 američkih smrti pred noge Komunističke partije Kine i, samim time, njezinog dugogodišnjeg generalnog sekretara, predsjednika Xi Jinpinga.
“Postoji značajna količina dokaza” da je virus potekao u laboratoriju u Wuhanu, rekao je prošli tjedan državni tajnik Mike Pompeo.
Čini se kako se i sam Trump pretplatio na tu optužbu:
“Ovo je gore od Pearl Harbora. Ovo je gore od Svjetskog trgovinskog centra. Nikad nije bilo napada poput ovog… Mogli su ga zaustaviti u Kini. Trebalo ga je zaustaviti odmah na izvoru.”
Na Capitol Hillu se govori o suspenziji suverenog imuniteta kako bi se Kina mogla tužiti za štetu koju je načinio virus koji je prouzročio zatvaranje američke ekonomije i drugu Veliku depresiju u kojoj se očekuje da će nezaposlenost doseći razinu blizu onih 25% iz 1933. godine.
Trumpova kampanja počela je nazivati demokratskog kandidata “Peking Biden” zbog njegove prošlosti s Kinom i njegovih napada u kojima je Trumpa optužio za “histeričnu ksenofobiju” kad je ovaj zaustavio letove iz Kine.
Koja je povijesna istina?
Što se tiče Kine, Trump je prvi realist kojeg smo imali u Ovalnom uredu u nekoliko desetljeća. Obje stranke bile su ujedinjene u osnaživanju Kine dok je ova redom preskakala Italiju, Francusku, Britaniju, Njemačku i Japan kako bi postala druga najveća sila u 21. stoljeću.
Obje stranke također su odbacivale kineske trgovinske viškove s SAD-om koji su započeli s nekoliko milijardi dolara godišnje početkom 1990-ih, da bi sad narasli na gotovo 500 milijardi dolara godišnje. Niti jednu od stranaka to nije previše zabrinjavalo sve do nedavno, kad se istaknula naša rastuća ovisnost o Pekingu što se tiče proizvoda kritičnih za našu obranu i lijekova ključnih za zdravlje i opstanak Amerikanaca.
Moćna zlonamjerna Kina s kojom se danas suočavamo napravljena je u SAD-u.
Ali što sad možemo učiniti? Možemo li koegzistirati s ovom rastućom i ekspanzionističkom silom? Ili moramo voditi novi desetljećima dugi Hladni rat poput onog koji smo vodili kako bismo porazili Sovjetsko Carstvo i Sovjetski Savez?
SAD je prevladala u tom Hladnom ratu zbog prednosti koje ne posjedujemo naspram Kine 2020. godine.
Od 1948.-1989. godine, NATO savez potpomognut s 300.000 američkih vojnika u Europi “suzdržavao” je Sovjetski Savez. Niti jedan sovjetski vladar nije pokušao prijeći liniju razdvajanja postavljenu na Jalti 1945. godine. Niti smo je mi prešli.
Istočno od rijeke Elbe, sovjetski blok vidljivo nije uspio ponuditi slobode i prosperitet koji su SAD, Zapadna Europa i Japan mogli ponuditi nakon Drugog svjetskog rata. Amerika je dobila bitku za srca i umove.
Štoviše, etnički nacionalizam, ideja da zasebni i jedinstveni narodi imaju pravo odlučivanja o svom vlastitom političkom i kulturnom identitetu i sudbini, nikada nije umro među zarobljenim narodima Europe i SSSR-a.
Kina danas ne boluje od tih istih nedostataka u istoj mjeri. Za razliku od SSSR-a, Kina ima četverostruko veći broj stanovnika od naše populacije. Za razliku od SSSR-a, Kina je ekonomski i tehnološki sposoban i dinamičan takmac Sjedinjenih Država.
Štoviše, kad bismo započeli Hladni rat s Kinom, mi ga ne bismo započeli s prednostima koje je Trumanova Amerika, neoštećena kod kuće u Drugom svjetskom ratu, imala nad Staljinovom opljačkanom i opustošenom zemljom 1945. godine.
Dok je etnički nacionalizam rastrgao SSSR na 15 nacija, današnja Kina je više etnonacionalistička država u kojoj Han Kinezi sačinjavaju milijardu od kineskih 1,4 milijarde ljudi.
Na jugozapadu i zapadu Kine postoje milijuni Tibetanaca, Ujgura, Kazaha i deseci milijuna budista, kršćana, muslimana, članova Falun Gonga i ostalih vjerskih manjina. Ali Kina nije poput multirasnog, multietničkog, multijezičnog Sovjetskog Carstva i SSSR-a pod utjecajem Moskve koje je slomljeno nakon 1989. godine.
Kineske slabosti?
Strah i nepovjerenje njezinih susjeda. Ona sjedi na indijskim zemljama od rata s početka 1960-ih godina. Ona prisvaja čitavo Južno kinesko more, na čije vode i resurse također polažu pravo Vijetnam, Malezija, Singapur, Indonezija, Filipini i Tajvan.
Ljudi u Hong Kongu i na Tajvanu strahuju da ih Peking želi zauzeti i vladati njima.
Čak i Vladimir Putin ima razloga biti sumnjičav, dok Peking gleda na oskudne, ali resursima bogate zemlje Sibira i ruskog Dalekog istoka, od kojih su neke svojedobno pripadale Kini.
Kina je stoga veći rival od SSSR-a Staljina, Hruščova i Brežnjeva, ali današnji SAD nije nacija Ronalda Reagana, sa svojom pulsirajućom ekonomijom i ideološkim uvjerenjima da ćemo jednog dana vidjeti ideologiju Marxa i Lenjina pokopanu.
Tri desetljeća posthladnoratovskog luđačkog i neuspjelog vođenja križarskih ratova za demokraciju ostavilo je ovu generaciju ne s uvjerenjem i pouzdanošću hladnoratovske Amerike, već s okusom pepela u ustima i bez volje da potroši krv i blago kako bi preobratili Kinu na naš način života.
Patrick “Pat” Buchanan je američki paleokonzervativni politički komentator, autor, sindikalni kolumnist, političar i voditelj. Bio je viši savjetnik predsjednicima Nixonu, Fordu i Reaganu kao i kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju 1992. i 1996. godine.
