Vodeći egipatski svećenik i šeik, dr. Ahmed al-Tayeb — također poznat kao “vuk u ovčjoj koži” papa Franje — nedavno je izjavio dokazivu neistinu. Dana 30. travnja 2020. godine, tijekom svog televizijskog programa koji se emitira svake godine oko ramazana i koji gledaju milijuni u Egiptu i u arapskom svijetu, Veliki imam Al Azhara, najprestižnijeg islamskog sveučilišta na svijetu, objavio je da “islam ne traži rat i prolijevanje krvi, a muslimani se bore samo kako bi se obranili”.
Ovo je, naravno, ponovno potvrđivanje velikog zaključka postignutog na — i stoga radi sprdnju od nje — nedavnoj mega konferenciji posvećenoj pronalaženju rješenja za “ekstremizam”. Konferenciju je u Egiptu ugostio Al Azhar, a pohodili se je vodeći predstavnici 46 muslimanskih nacija. Al-Tayeb je zaključio dvodnevnu konferenciju objavljujući da:
Džihad u islamu nije sinonim za borbu; već jedna od njegovih vrsta koju su prakticirali Poslanik Muhamed i njegovi kompanjoni; a to je odbijanje agresije agresora protiv muslimana, za razliku od ubijanja onih koji vrijeđaju u [pitanjima] religije, kao što tvrde ekstremisti. Uspostavljeni šerijat u islamu zabranjuje antagonizam za one koji se suprotstavljaju religiji. Borba protiv njih je zabranjena — sve dok se oni ne bore protiv muslimana.
Nepotrebno je reći da takve tvrdnje izravno proturječe više od tisuću godina dobro dokumentiranim islamskim učenjima, kao i islamskoj povijesti. Počevši od Muhameda — čiji su kasniji ratovi teško bili obrambeni, već invazije koje su imale za cilj osnaživanje i uveličavanje njega i njegovih sljedbenika nad nemuslimanima — i pod prvim “pravednim” kalifima i gotovo svim sljedećim sultanima i vladarima, džihad se sastojao od napadanja, klanja, porobljavanja i idejnog osvajanja nemuslimana koji su odbili poziv da prihvate islam. Osoba samo treba pogledati kartu muslimanskog svijeta danas i shvatiti da je njegova ogromna većina — čitav Bliski istok, Sjeverna Afrika, Turska, Središnja Azija, sve do istoka i Pakistana i dalje — preuzeta nasilnim osvajanjem u ime džihada.
Međutim, umjesto da odbacimo al-Tayeba kao samo još jednog lažljivca koji pokušava spasiti obraz, vrijedi primijetiti da se tu nešto drugo događa i to na dubljoj razini kad muslimani inzistiraju jedni drugima — u oba slučajeva, al-Tayev se nije obraćao Zapadnjacima, već kolegama muslimanima — da je džihad obrambeni.
Činjenica jest da ogromna većina muslimana, čak i oni terorističke sorte, poput većine ljudi, želi gledati na sebe i na svoju religiju kao na “dobre momke”. Kao takvi, među njima se podrazumijeva implicitan dogovor da svoju religiju uvijek predstavljaju kao u skladu s urođenim pojmovima pravde. To ih je dovelo do ekstremnih situacija, kao što to sugerira trenutačni slučaj.
Na primjer, povijesna islamska osvajanja nikad se ne nazivaju “osvajanjima” na arapskom i ostalim muslimanskim jezicima; umjesto toga, ona su futuhat — doslovno “otvori” za ulazak svjetla islama (ili fatah u jednini, kao što palestinska skupina znakovito naziva samu sebe). U tom kontekstu, svaka invazija ili oduzimanje zemlje od strane muslimana bila je učinjena “altruistički” kako bi dovela islam do tvrdoglavih nevjernika, na koje se gleda kao na agresore zbog nepravednog odupiranja islamu.
Stoga, prema članku pod nazivom “Mudrost džihada“, objavljenom u Islamskim pitanjima i odgovorima, džihad ne znači “samo i jednostavno ubiti nemuslimane”; već, “Kafiri [nemuslimani ili nevjernici] protiv kojih se borimo će sami imati koristi od džihada. Mi se borimo protiv njih kako bi oni ušli u Alahovu religiju koja je prihvatljiva Njemu, što će dovesti do njihova spasenja na ovom i na drugome svijetu.”
Odavde se može razumjeti zašto je čak i sadistički masovni ubojica i pedofil kao što je to bio osmanski sultan Muhamed (ili “Mehmet”) II. u islamskog hagiografiji poznat kao “Muhamed Otvoritelj” — budući da je upravo on donio svjetlo islama nevoljkim stanovnicima Carigrada 1453. godine.
Ismijavajući takvu muslimansku logiku, dr. Ahmed ‘Abdu Maher, egipatski istraživač i politički aktivist, svojedobno je napravio video u kojem je postavio hipotetsko pitanje. Što bi se dogodilo kad bi Donald Trump — umjesto zabranivanja imigracije iz nekoliko terorističkih zemalja (uglavnom muslimanskih), zbog čega je proglašen “rasistom” — slijedio islamsku “altruističku” perspektivu i ponudio američkim muslimanima tri izbora: preobraćanje na kršćanstvo, plaćanje džizije i život kao građanini drugog reda ili smrt?
Da li bi on bio rasist ili ne? Da li bi on bio terorist ili ne? Kako onda [kad netko uzme u obzir] imamo u našoj islamskoj jurisprudenciji, kojoj nas podučavate i govorite nam da su se svi imami složili da su islamski otvori [tj. osvajanja] način širenja islama? Ta riječ “otvori” [futuhat] — na nju moramo biti osjetljivi! Islamski otvori znače mač i ubijanja.
Islamski otvori, kroz koji su opustošeni domovi, utvrde i područja, … [dio su] islama koji nas prisiljavate slijediti. Stoga se pitam, o šeiku, o vođo ovog ili onog islamskog centra u New Yorku, da li biste željeli da to učine vašoj ženi ili kćeri?… Da vaša kćer ide onom borcu [kao ropkinja], vaš sin onom borcu, petina [plijen] ide kalifu i tako dalje? Mislim, nije li to ono što nazivate Alahovim šerijatom?
Maher — ovaj nominalni musliman koji je prihvatio ružne stvarnosti povijesnih islamskih osvajanja — je, na veliku žalost, rijetka biljka u muslimanskom svijetu. Kao što jedan američki povjesničar islama piše:
[O]svajanja su se od početka doživljavala kao jedan od neospornih dokaza islama. Odbaciti ih ili podvrgnuti kritičkom preispitivanju — što se tek treba dogoditi u muslimanskom svijetu — bit će vrlo bolno za muslimane, osobito muslimane koji govore arapskim jezikom. U svakom trenutku… kad su muslimani pokušavali napustiti vojni džihad u korist unutarnjeg, duhovnog džihada… sjećanja na osvajanja i potreba za njihovim racionaliziranjem porazila su taj napor. Problem možda leži u nevoljkosti suočavanja s činjenicom da su osvajanja u osnovi bila neopravdana. Ona nisu bila “oslobađanja” i nemuslimanski narodi ih nisu željeli; ona su odolijevala i naposljetku su prihvaćena [Razumijevanje džihada, str. 167].
Islamski vođe poput Velikog imama al-Tayeba — kojem također možemo dodati i Zapadni mainstream — posvećeni su zavaravanju muslimana u vezi islamske prošlosti (a time i sadašnjosti). I ono što nimalo ne čudi; “prosječni” musliman koji sazna istinu o islamskoj povijesti često apostazira u svom srcu — odstupi — i ostaje musliman samo u imenu.
Drugim riječima, problem nije samo u tome što su mnogi na Zapadu obmanuti u vezi islama i njegove prošlosti; stotine milijuna “običnih” muslimana su također obmanuti — i to iz istog razloga.
