Kad je Georgea Floyda navodno ubio bezdušni policajac držeći nekoliko minuta svoje koljeno na njegovom vratu, nacija je na nekoliko minuta bila ujedinjena. Nitko u Americi nije gledao taj video i pomislio, “ovaj lik je dobio ono što je zaslužio”. Nitko. A opet, prosvjedi koje predvodi ljevica i koji su se brzo pretvorili u protuzakonite nerede, jednakom su brzinom izgubili potporu ogromnog djela američkog društva koji poštuje zakone. Umjesto racionalne, nacionalne rasprave u vezi militarizacije policije, provođenja reda u zajednicama, korištenju sile, pravilnim taktikama de-eskalacije i ostalim razumnim reformama koje bi pomogle SVIM rasama u njihovoj interakciji s policijom, “pokret” se ubrzo sveo na ukidanje sredstava policiji, stvaranje kvazi-komunističkih država bez policije usred velikih američkih gradova i “rastavljanje sustavnog društvenog strukturalnog rasizma” ili nešto slično.
Tragično, ono što nije trebalo imati nikakve veze s rasom postalo je SVE u vezi rase, dok je tzv. brbljajuća klasa koristila jedan primjer kako bi “dokazala” poantu koju stvarni podaci i statistike mogu lako opovrgnuti. Umjesto okupljanja bijelih i ostalih obojenih žrtava nepravedne policijske brutalnosti kako bi stvorili multirasnu koaliciju protiv zla koje može utjecati na bilo koga, a postoji pregršt takvih primjera, oni su doslovno kanonizirali profesionalnog kriminalca koji je jednom odležao pet godina u zatvoru zbog držanja pištolja na trbuhu trudne crne žene tijekom pljačke njezine kuće. Ne, nije bilo 18 pogreba za Tonyja Timpu i Daniela Shavera, a kamoli zlatni lijes ili konjska zaprega, ali ti su ljudi također nepravedno umrli od ruku policije i oba su incidenta, kad istražite detalje, bila možda nepravednija od onog Floydovog. Razlika je, naravno, boja njihove kože, što je vjerojatno razlog zašto nikad niste čuli njihova imena.
Umjesto nepravedno ubijenog profesionalnog kriminalca, lako bismo se mogli zapitati je li George Floyd zapravo nekakva nadzemaljska Marvel-kombinacija Rose Parks, Martina Luthera Kinga Jr.-a, Gandhija i Majke Terezije. Demokrati bi ubrzo mogli premjestiti njegovo poprsje u rotundu američkog Kapitola. Dok bijesne rulje spaljuju zgrade, pljačkaju trgovine, vandaliziraju imovinu, napadaju i čak ubijaju policajce, ostatak Amerike je zbunjeno gledao, pitajući se mora li čitava Zapadna civilizacija izgorjeti zbog čina jedne policijske jedinice.
Potom je u petak navečer Rashard Brooks izgubio svoj život, a rulja je ponovno izgubila svoje umove. Umjesto da je pričekala činjenice i priznala moguće razlike u ova dva slučaja, spalili su trgovinu Wendy’s gdje je Brooks odbio lisice, borio se s policijom, uzeo njihov omamljivač i bježao. Brooks nije bio na zemlji, niti je bio vezan lisicama, a ljevica svejedno uzdiže ovog kriminalca kao sveca, baš kao i Floyda, kao još jedan primjer policije-van-nadzora koja luta uokolo tražeći crne muškarce za ubijanje. Šef policije u Atlanti je dao ostavku. Gradonačelnica je osudila vlastite policijske snage, a policajac koji je pucao iz svog oružja je otpušten i vjerojatno će se suočiti s nekakvom vrstom progona.
A opet, sve ovo se vrlo lako moglo izbjeći. U indikativnom segmentu subotnje emisije “Justine with Janine Pirro”, bivši povjerenik policijske uprave New York Cityja Bernard Kerik ponudio je nekoliko prijedloga da bi “radikalni ljevičarski progresivni gradonačelnici i guverneri” trebali reći sitnim kriminalcima pa čak i nasilnim “razbojnicima” da ne napadaju policiju kako bi izbjegli nasilna sučeljavanja s policijom. Jer, unatoč onome što ovih dana čujete od rulje, takve stvari su obično dvosmjerna ulica.
“Možete započeti s reformama kao što je recimo reći razbojnicima u vašim zajednicama da ne napadaju naše policajce”, rekao je Kerik. “Nemojte napadati našu policiju. Nemojte se opirati uhićenju. Nemojte sprječavati ili ometati uhićenje. Nemojte bježati od policije. Nemojte pokušati pregaziti policajce svojim automobilom. Nemojte oduzimati njihove omamljivače. Nemojte oduzimati njihovo oružje. Nemojte oduzimati njihove pištolje, jer ako to učinite mi ćemo koristiti silu. I nećemo izgubiti ako upotrijebimo silu.”
S Floydom, konzervativci nisu bili posve sigurni što ljevica želi, ali su svejedno većinom bili spremni šutjeti i podnositi MNOGO nemira, budući da nas je pogled na čovjeka kojeg nemilosrdno guše sve pogodio. Sad je nažalost još jedan čovjek mrtav od ruku policije u ovoj napetoj klimi, ali svatko tko misli da Reyshard Brooks ne bi ostao živ da se nije borio s policijom i zgrabio omamljivač pije nekakav snažan Kool-Aid. Često se govorilo da ako igrate glupe igre, osvajate glupe nagrade, a ovaj je muškarac doista igrao jako, jako glupu igru.
Govore nam da policija doslovno svakodnevno progoni i ubija nenaoružane afroameričke mušakarce, a tijekom čitave 2019. godine ubijena su samo devetorica i većina njih, po svoj prilici, opravdano. Govore nam da je policija rasistička, ali policija ubije daleko više bijelaca nego crnaca, a čak se pokazalo da policija oklijeva kad se suočava s crnim osumnjičenicima u potencijalno smrtonosnim situacijama.
U ovakvoj klimi, ne bi me iznenadilo da se policajci počnu otpuštati ili čak progoniti zbog toga što se usuđuju braniti protiv naoružanih, aktivnih crnih pucača, a kamoli onih koji kradu njihove omamljivače. Kad bih ja bio policajac, mislim da bi radije pretrpio batine i dopustio osumnjičeniku bijeg nego postao sljedeći bivši policajac na tjeralici. Zar ne biste i vi? Nije me briga jeste li KKKleagle ili vođa Antife, nitko, ali baš nitko ne želi postati sljedeći Derek Chauvin. Ništa od svega ovoga, naravno, ne izgleda dobro za stanje zakona i reda u Americi. Kriminalci će nekontrolirano divljati, znajući da će se izvući sa svim osim izravnog ubojstva ili, ne daj Bože, ako naprave pogrešku na svojim poreznim prijavama. Manjinske zajednice će najviše patiti zbog toga, ali te žrtve samo su kolateralna žrtva ljevičarskog kulturnog rata.
Ljevica misli da je ulovila nacionalnu plimu, i možda je to za sad i istina, ali učinivši ovo rasnim pitanjem izostavljajući druge žrtve policijske brutalnosti i histeriziranjem oko slučajeva u kojima je policija očigledno opravdano koristila silu, ta plima bi brzo mogla opasti. Ljevica je ovdje sebe razotkrila kao rasne huškače i zle licemjere. Rulja može biti snažna, destruktivna, pa čak i uvjerljiva na svoj vlastiti, inkvizicijski način. Ali sigurno nije racionalna. Dugoročno, nadajmo se da će dovoljno odraslih ljudi u sobi skupiti hrabrosti kako bi se suprotstavili ovom ludilu, prije nego bude prekasno.
