Mnogi bijelci su posramljeni, rastuženi i osjećaju krivicu zbog naše povijesti ropstva, Jima Crowa i grube rasne diskriminacije. Mnogi crni ljudi ostaju bijesni zbog nepravdi iz prošlosti i onoga što vide kao nepravde sadašnjosti. I crnci i bijelci mogu imati koristi od boljeg uvida u crnu povijest.
Često se zanemaruje ili jednostavno ignorira činjenica da su, kao grupa, crni Amerikanci ostvarili najveće dobitke, usprkos nekih od najtežih prepreka te u kraćem vremenskom razdoblju od bilo koje druge rasne skupine u povijesti.
Na primjer, kad bismo zbrojili zaradu i potrošnju crnih Amerikanaca i smatrali se zasebnom nacijom s vlastitom bruto domaćim proizvodom, svrstali bismo se dobro unutar 20 najbogatijih nacija. Crni Amerikanac, general Colin Powell, nekoć je predvodio najsnažniju vojsku na svijetu. Crni Amerikanci su među najpoznatijim svjetskim ličnostima, a nekoliko crnih Amerikanaca nalazi se među najbogatijim ljudima na svijetu, poput investitora Roberta F. Smitha, pružatelja IT usluga Davida Stewarda, Oprah Winfrey i košarkaške zvijezde Michaela Jordana. Osim toga, imali smo crnog predsjednika.
Značajnost ovih dostignuća ne može se dovoljno naglasiti. Nakon završetka Građanskog rata, ni rob ni robovlasnik ne bi vjerovali da će takav napredak biti moguć u manje od stoljeća i pol — ako ikad. To nam govori o unutarnjoj snazi ljudi. Ono što je jednako važno, to nam također govori o veličini nacije u kojoj su takvi dobici mogući. Nigdje drugdje na svijetu nije bilo moguće postići takav napredak osim u Sjedinjenim Američkim Državama.
Pitanje s kojim se sučeljavamo glasi kako se ti dobici mogu proširiti na otprilike jednu četvrtinu crne populacije za koju su se oni pokazali nedostižnim. Prvi korak je priznati da je borba za građanska prava završena i dobivena. U jednom trenutku, crni Amerikanci nisu uživali ustavna prava kao i svi drugi. Sad uživamo. Iako nitko ne može poreći postojanje preostale rasne diskriminacije, rasna diskriminacija nije glavni problem s kojima se suočava veliki segment crne zajednice.
Glavni je problem taj što dvostruki standardi te javne i privatne politike koje nagrađuju inferiornost i neodgovornost nisu bile dijelom 1920-ih, 30-ih, 40-ih i 50-ih. Da su bile, u tom slučaju ne bi postojala vrsta intelektualne izvrsnosti i duhovne hrabrosti koje su stvorile najuspješniji svjetski pokret za građanska prava. Od kasnih 1800-ih do 1950., neke od crnih škola bile su primjeri akademskog postignuća. Crni učenici srednje škole Dunbar u Washingtonu često su postizali bolje rezultate od bijelih učenika još 1899. godine. Škole poput Frederick Douglass (Baltimore), Booker T. Washington (Atlanta), P.S. 91 (Brooklyn), McDonough 35 (New Orleans) i ostalih, djelovale su na sličnoj razini izvrsnosti.
Samodestruktivno ponašanje koje je postalo prihvatljivo, osobito ono u pretežno crnim školama, ne predstavlja ništa drugo do grube izdaje borbe, plaćene krvlju, znojem i suzama prethodnih generacija, kako bi se omogućile današnje obrazovne mogućnosti koje se rutinski neodgovorno rasipaju. Garantiram da crnci koji su živjeli tijekom te borbe i koji više nisu s nama ne bi mogli vjerovati da je takva izdaja moguća.
Vlada bi trebala raditi svoj posao štićenja ustavnih prava. Nakon toga, crne ljude bi jednostavno trebali ostaviti na miru za razliku od davljenja paternalizmom nadahnutim bijelom krivnjom. Što se toga tiče, jednostavno se ne mogu oduprijeti iskušenju da svoje čitatelje uputim na moju “Proklamaciju amnestije i pomilovanja“, koja daje Amerikancima europskog podrijetla amnestiju i pomilovanje za njihove vlastite pritužbe, kao i one njihovih predaka protiv mog naroda kako bi prestali osjećati krivicu i ponašati se kao budale u svojim odnosima s Amerikancima afričkog podrijetla.
Walter E. Williams je američki ekonomist, komentator i akademik. Profesor je ekonomije na Sveučilištu George Mason, kao i kolumnist i autor poznat po svojim klasično liberalnim i libertarijansko konzervativnim pogledima.
