Moje ime je Wayne Allyn Root. Ja sam sin mesara. Ja razumijem ovu kontroverzu “bijele privilegije” bolje od bilo koje druge osobe na Zemlji.
Nikad je nisam imao. Nikad nisam imao ni trunke toga. To je razlog zašto nemam “bijelu krivnju”. Nemam za što biti kriv. Ali susreo sam priličan broj privilegirane bijele djece. Znate kako ih zovete? Liberalni demokrati. Više o tome za koju minutu.
Prvo, moja pozadina. Za moje židovske pretke postoji daleko veća vjerojatnost da su bili robovi nego da su posjedovali jednog. Vlade su moje pretke progonile, zlostavljale, pljačkale, porobljavale i ubijale — baš kao i crne Amerikance.
Moj židovski baka i djed stigli su u Ameriku početkom 1900-ih — dugo poslije ropstva. Naselili su se u New York Cityju, a ne na Jugu. Ako su ikad susreli nekoga iz Ku Klux Klana, to je bilo samo zato što su ih progonili bijeli ekstremisti — baš kao i crne Amerikance.
Moj otac se borio u Drugom svjetskom ratu i suočio s gotovo sigurnom smrću na Okinawi. Je li to “bijela privilegija”? Proveo je ostatak svog života kao mesar plavog ovratnika. Svaki dan bi se budio u 3 sata ujutro kako bi se po mraku i velikoj hladnoći vozio do tržnice mesa i u veleprodaji kupio meso koje bi prodavao u svojoj trgovini. Moj otac se čitav svoj život borio kao čovjek iz radničke klase i umro je ne posjedujući ništa (osim svog doma).
Brinuo se iz sata u sat i iz dana u dan kako će platiti račune. Nitko mu u životu nije dao ništa — a kamoli zato što je bijelac.
Dakle, gdje je bila njegova “bijela privilegija”? Mogu li liberali objasniti gdje se nalazila ta skrivena privilegija? Jer priča mog oca je ona većine bijelih Amerikanaca srednje klase. Mi smo “tiha većina” koja podržava predsjednika Donalda Trumpa. Mi nikad nismo osjetili ni tračak “bijele privilegije”.
Moja osobna priča u potpunosti se radi o crnom i bijelom. Pohađao sam grubu gradsku srednju školu na granici s Bronxom koja je bila 90% crna. Bio sam jedan od rijetke bijele djece u gomili od 4.000 učenika. Mučili su me 24/7 zbog toga što sam bio “manjina”. Premlatili su me stotinama puta. Ganjali su me iz škole na putu prema kući, prestravljenog, strahujući za svoj život. Moj novac za užinu je toliko često bio ukraden da sam prestao ići na ručak. Znao sam da je bolje ne posjećivati školski toalet. To je bilo mjesto gdje su djeca terorizirana i pljačkana. Jedan nasilnik me gotovo ubio mačetom. Je li to ono što nazivate “bijelom privilegijom”?
No, naposljetku sam se naučio boriti, nokautirao sam nekoliko nasilnika, postao sportaš i osvojio poštovanje svojih razrednih kolega. Završio sam kao najbolji učenik generacije i bio primljen u školu svojih snova, Sveučilište Columbia.
Tamo sam se prvi put susreo s “bijelom privilegijom”. Zapravo, imao ju je gotovo svaki moj kolega na Sveučilištu Columbia. Gotovo svi oni bili su članovi kluba sretne-sperme, razmažena derišta s bogatim, moćnim očevima koji su za njih otvarali svaka vrata, podmazivali svaki kotač. Sve im je pruženo na srebrnom pladnju, bez ikakvog osobitog truda.
To je bijela privilegija.
E da, i gdje su završila sva ta mala razmažena derišta s “bijelom privilegijom”? Danas, moji kolege s Ivy League sveučilišta su uglavnom moćni političari, odvjetnici i medijske ličnosti.
Dakle, “bijela privilegija” je stvarna. Ali u njoj uživa samo 1 posto od 1 posto od 1 posto zemlje. I, vjerujte mi, gotovo svaki od njih je liberalni demokrat. Svi moji kolege sa sveučilišta koje sam upoznao i koji su rođeni bogati bili su liberalni demokrati koji su mrzili Ronalda Reagana, mrzili bijele ljude (iako su svi bili bijeli), mrzili kapitalizam i mrzili Ameriku.
Danas, svi oni mrze Donalda Trumpa.
Dakle, da, “bijela privilegija” postoji. Ali to nisam ja. Ne pokušavajte okačiti taj osjećaj krivnje na mene. Ja nemam bijelu krivnju. Ovaj sin mesara zaradio je svaki gram svog uspjeha. To se odnosi na 99 posto od 63 milijuna Trumpovih birača. Nitko nam nije dao ništa. Mi ne dugujemo nikome ništa. “Bijela privilegija” postoji. Ali mi je nikad nismo iskusili.
Dakle, ovo je slobodna zemlja. Svi imaju slobodu govora. Marširajte i prosvjedujte za Black Lives Matter koliko god želite. Samo to činite mirno. I shvatite da su sićušan postotak Amerikanaca koji zapravo imaju “bijelu privilegiju” razmaženi bijeli liberali obrazovani na Ivy League sveučilištima.
Kad god sretnete liberalnog odvjetnika, moćnog demokratskog političara ili člana medija, evo vam vaše “bijele privilegije”. Oni su ti na koje se morate ljutiti. To su ljudi protiv kojih biste trebali prosvjedovati.
Toliko o “bijeloj privilegiji”.
