Trump je u pravu. Kultura otkazivanja je ključno oružje u arsenalu netolerantnih. U svom govoru 4. srpnja u podnožju Mount Rushmorea, Trump je govorio o “političkom oružju” “kulture otkazivanja” — totalitarnoj žeđi za “protjerivanjem ljudi s njihovih radnih mjesta, posramljivanjem neistomišljenika i zahtijevanjem potpune podčinjenosti od svakoga tko se ne slaže”.
O kultu budnosti, ideologiji političke korektnosti koja govori da postoji samo jedan način razmišljanja o povijesti, rasi, rodu i bezbroj drugih pitanja, Trump je objavio: “Ako ne govorite njegovim jezikom, ne izvodite njegove rituale, ne recitirate njegove mantre i ne slijedite njegove zapovijedi, bit ćete cenzurirani, prognani, stavljeni na crnu listu, progonjeni i kažnjeni.”
Svatko tko je bio budan u bilo kojem trenutku u posljednja četiri tjedana znaju da je Trump u pravu. Oni su svjedočili obijesnom, mizoginičnom napadu na JK Rowling zbog njezinog odbijanja “govorenja jezikom” novih budnih elita — u ovom slučaju ekscentričnim, znanstveno-negirajućim jezikom “rodne fluidnosti”. Vidjeli su britanskog ministra vanjskih poslova Dominica Raaba kojeg su danima gnjavili zbog njegovog odbijanja “izvođenja rituala” rulje ispravnog razmišljanja — u ovom slučaju odbijanja klečanja (tj. klanjanja) pred sloganom Black Lives Matter i svim ostalim identitarnim glupostima koje se kriju iza njega.
I vidjeli ste kako se crni glumac i TV voditelj Terry Crews proglašava rasnim izdajnikom zbog odbijanja “recitiranja mantri” novog identitarizma — u Crewsovom slučaju izražavanja zabrinutosti da bi vapaj “crni životi su važni” mogao prerasti u vjerovanje da su “crni životi važniji”. Ukratko, Crews je koketirao s velikim bogohuljenjem našeg vremena — idejom da su “svi životi važni”.
A opet, kakav je bio odgovor komentatora i liberalnih elita na Trumpov govor u podnožju Mount Rushmorea? Potpuno, bizarno poricanje. Oni inzistiraju da je kultura otkazivanja mit. Oni govore da ne postoji kulturni rat protiv prošlosti ili protiv moralnih i kulturnih vrijednosti običnih ljudi. To je laž koju šire desničari poput Trumpa, tvrde oni. Zapravo, ako itko potpiruje kulturni rat, to je Trump, kažu oni. “Trump rasplamsava kulturni rat kod Mount Rushmorea”, kao što se to navodi u naslovu New York Timesa.
Zašto je kulturni rat kad Trump kritizira kulturu otkazivanja i brani Američku revoluciju, ali nije kulturni rat kad New York Times pokreće ogroman multimedijski projekt s ciljem umanjivanja vrijednosti 1776., godine u kojoj je Amerika proglasila neovisnost, kako bi uzdigao važnost 1619., godine kad su robovi prvi put stigli u SAD? Zašto je kulturni rat kad Trump potiče svoje pristaše da se suprotstave novom autoritarizmu, ali nije kulturni rat kad New York Times poklekne pred svojim mladim budnim zaposlenicima i otpusti urednika zbog zločina objavljivanja članka s “pogrešnim” mišljenjem u vezi nedavnih George Floyd nereda? Zašto je kulturni rat kad se desničari žale na netoleranciju i cenzuru, ali nije kulturni rat kad kulturne elite primjenjuju takve stvari?
Reakcija na Trumpov govor kod Mount Rushmorea pružio nam je fascinantan uvid u suvremenu budnost, u perspektive onih koji su uvjereni da posjeduju sva ispravna mišljenja i da sad moraju pročistiti i preurediti misli onih koji ne razmišljaju na isti način.
Najupečatljivija stvar je kognitivna disonanca. Čak i dok statue nastavljaju padati, ti ljudi tvrde da ne postoji kulturni rat protiv vrijednosti iz prošlosti. Čak i dok se spaljuju i zlostavljaju likovi poput Georgea Washingtona, dok se spomenicima Kristofora Kolumba odrubljuju glave i razmazuju klevetama, oni inzistiraju da kulturni rat ne postoji — osim naravno onih koji govore “Ostavite statue na miru”. Čak i dok se JK Rowling i dalje podvrgava odvratnim mizoginičnim uvredama — tipa “pu*i transrodni ku*ac” ili “odje*i i umri” — oni tvrde da ne postoji ozbiljna kultura netolerancije. Čak i dok ljudi doslovno gube svoja radna mjesta zbog kritiziranja BLM-a, oni govore da je politički korektno otkazivanje mit koji su osmislili desničari.
To je nevjerojatno. I otkrivajuće. Takve razine samozavaravanja, takva kafkijanska sposobnost istodobnog vođenja rata protiv povijesti i pogrešnog razmišljanja te inzistiranja u javnosti da takve stvari postoje samo u grozničavim imaginacijama ljudi poput Trumpa i onih koji glasaju za njega, govori nam o opasnosti života u eho-komori.
Jer, kad živite u “sigurnom prostoru”, kad se inokulirate protiv onoga što smatrate teškim, izazovnim ili jednostavno suprotnim gledištima, događaju vam se brojne stvari. Vi postajete dogmatični, budući da se sve češće držite svojih uvjerenja, ne zato što ste ih testirali u javnoj sferi (to je previše zastrašujuće), već zato što jednostavno znate da su ona ispravna. Vi postajete manje vješti u kritičkoj misli i kritičkoj samorefleksiji. Uostalom, kao što je to kardinal John Henry Newman rekao: “Ljudski intelekt raste suočen s opozicijom.” Usmjeravanjem sebe protiv opozicije sprječavate kapacitet za razum i promjenu.
I vi postajete nezemaljski. Odvojeni od stvarnosti. Toliko slijepo uvjereni u vlastitu pravednost da čak niti ne prepoznajete svoju cenzuru, svoju bijes i svoju mržnju za ono što zapravo jesu. Za vas su to dobre, normalne stvari. Za vas je bizarno kad vas netko optuži za sudjelovanje u opakim križarskim ratovima netolerancije protiv ljudi koji se jednostavno ne slažu s vama, budući da vjerujete da je kultura otkazivanja pristojna stvar, pravi odgovor na one koji su moralno pali i koji odbijaju govoriti jezikom, izvoditi rituale i recitirati mantre političkih zajednica poput vaše. Život u samopojačavajućoj komori ispravnog mišljenja iskrivljuje ljudski intelekt do te mjere da stanovnici te komore pogrešno shvaćaju svoju dogmu kao istinu, svoju cenzuru kao javno dobro i svoju izvanrednu okrutnost prema neistomišljenicima kao nužno moralnu korekciju.
U određenom smislu trebali bismo suosjećati s onima koji govore da je kultura otkazivanja mit. Neki od njih, svakako, jednostavno lažu, očajnički pokušavajući odbiti kritiku za svoje vlastito nemoralno ponašanje. Ali ostali to govore jer su toliko izgubljeni u sve nestabilnijem kultu hiper-fragilnosti i u samozaštitnim kampanjama netolerancije koje idu uz to, da jednostavno ne mogu vidjeti pogrešnost onoga što rade. To je loše za one od nas koju pokušavaju razumjeti i izazvati nove politike neslobode i također je loše za poricatelje koji žive u zamišljenom svijetu u kojem su oni pristojne, progresivne osobe na pravoj strani povijesti, dok stvarnost ne može biti dalja od istine. Takvo samozavaravanje nije zdravo.
Dakle, da razjasnimo stvari. Kultura otkazivanja je stvarna i ona je nevjerojatno destruktivna. Ovo je samo mali dio osoba koje su posljednjih godina otkazane zbog pogrešnog mišljenja u Velikoj Britaniji. Laburistička zastupnica Sarah Champion izgubila je svoje mjesto u kabinetu u sjeni zbog toga što se usudila govoriti o djevojkama iz radničke klase koje su silovale uglavnom muslimanske bande. Alastair Stewart izgubio je svoj posao na ITV News zbog tweeta koji je netko pogrešno nazvao rasističkim. Isto vrijedi i za Dannyja Bakera.
Maya Forstater izgubila je posao zbog toga što se usudila kritizirati kult transrodnosti. Selina Todd i Julie Bindel izbačene su s platformi društvenih medija zbog istog misaonog zločina. Graham Linehan je protjeran s Twittera zbog iste sumnje u mogućnost muškaraca da postanu žene. Toby Young je izgubio posao u obrazovanju nakon što ga je rulja s Twittera podvrgla politički osvetoljubivom prekopavanju starih šala koje je ovaj iznio u prošlosti. Barunica Nicholson je odbačena zbog “transfobije”, a radio voditelj na otoku Man suspendiran je zbog kritiziranja ideje o bijeloj privilegiji (u međuvremenu je vraćen na radno mjesto), dok je novinar iz Walesa uklonjen iz ocjenjivačkog vijeća književne nagrade nakon kritiziranja BLM-a.
Sad dolazi stvar od kritične važnosti: čak i kad mete otkazivanja ne izgube svoje poslove, kultura otkazivanja i dalje ima željeni učinak. Ona još uvijek zatomljuje javnu raspravu. Ona još uvijek šalje jasno upozorenje javnosti: izrazite ova stajališta i mogli biste biti kažnjeni; mogli biste čak izgubiti svoj prihod. Doista, središnji problem s kulturom otkazivanja nije ono što ona čini pojedincima — koliko god grozno to bilo — već ono što u širem smislu čini javnom životu. Razmotrite slučaj JK Rowling. “Ona je još uvijek uspješna autorica. Ona nije otkazana”, govore mizoginični apologeti u vezi zlostavljanja koje je primila. Rowling je, naravno, preveliki globalni kulturni fenomen kako bi bila otkazana. To ne djeluje na nju. Ali što je s ljudima koji dijele njezina stajališta, ali ne uživaju jednaku razinu financijske ili kulturne sigurnosti? Oni će je vidjeti izloženu prijetnjama silovanjem, smrti, bojkotima i klevetama te zaključiti: “Izražavanje bioloških istina je previše rizično. Ja to neću učiniti.”
To je ono najgrotesknije dostignuće kulture otkazivanja: ohladiti svakodnevnu raspravu; napraviti primjere od istaknutih pogrešnih mislioca s ciljem upozoravanja čitave populacije; primijeniti i nadzirati parametre prihvatljive misli i jasno dati do znanja da svatko tko istupi izvan njih riskira, Trumpovim riječima, da bude “cenzuriran, prognan, stavljen na crnu listu, progonjen i kažnjen.” To je stvarno, to je pogrešno i to je destruktivno. To šteti pojedincima i uništava slobodu. To izaziva strah kod običnih ljudi i guši javnu raspravu. Zdravo društvo je izgrađeno na slobodi, otvorenosti i pravu na neslaganje te intelektualnom eksperimentiranju. Kultura otkazivanja potkopava sve te stvari. To je razlog zašto mora biti poražena.
Brendan O’Neill je urednik magazina spiked i voditelj spiked podcasta The Brendan O’Neill Show.
