Ako se želite osjećati nekontrolirano posramljeno, pogledajte ovaj video dviju djevojaka koje su tijekom vikenda u bazenu pjevale kako se “srame biti Amerikanke” jer “nisu svi ljudi slobodni” i “ovo nije naša zemlja”. Slične osjećaje izrazila je skupina prosvjednika u D.C.-u koja je zapalila američku zastavu na 4. srpnja, skandirajući da zastava predstavlja “ropstvo, genocid i rat” i da “Amerika nikad nije bila velika”.
Palitelji zastava su sretni što žive na ovom strašnom mjestu. Da su izveli ovu eskapadu u mnogim drugim zemljama diljem globusa, vjerojatno bi bili mrtvi ili u lisicama prije nego bi uopće završili svoje skandiranje. U Indiji, na primjer, možete biti uhićeni samo zato što se nosili zastavu na svojoj odjeći, a kamoli da ste je zapalili nasred ulice. Zakoni o skrnavljenju zastave u Saudijskoj Arabiji su toliko strogi da je čak i njezino spuštanje na pola koplja ilegalno i podliježe žestokoj kazni. Ovi se prosvjednici ne moraju brinuti ni za što od navedenog, budući da žive ovdje gdje, zapravo, imaju mnogo više slobode nego bi to trebali imati — slobode koja sad uključuje implicitno dopuštenje za pljačku, nerede i vandaliziranje, bez gotovo ikakvih posljedica.
Činjenica da žive ovdje, a ne negdje tamo, sama je po sebi prilično zanimljiva. Ja očigledno nisam prva osoba koja je postavila to pitanje, ali na njega tek treba adekvatno odgovoriti, stoga ću ga ponovno postaviti: Ako vjerujete da je Amerika rasistička distopija koja je izgrađena na ukradenoj zemlji i da nemamo nikakvo pravo biti ovdje — “ovo nije naša zemlja”, kao što su ulizivačke bijele djevojke pjevale na bazenu — i da u njoj nema gotovo ničega dobroga ili vrijednog hvale, zašto ste onda još uvijek ovdje? Zašto ne odete? Na svijetu postoji 195 zemalja. Dvije trećine njih uglavnom su ne-bijele i ne-zapadnjačke. Zašto se ne preselite u jednu od njih?
Sad, najočitiji odgovor glasi da ostaju ovdje, usprkos toga što tako osjećaju prema Americi, jer se žele boriti za promjenu i napredak. Ali taj je izgovor od samog početka promašaj. Stvari koje mrze u vezi SAD-a su uglavnom stvari koje se ne mogu na bilo koji način promijeniti. A čak se i stvari koje naizgled izgledaju kao da se mogu promijeniti, očigledno ne mogu. Ako je ova zemlja izgrađena na ukradenoj zemlji i mi nemamo pravo biti ovdje, nema društvenog napretka koji će ikad promijeniti tu činjenicu ili je učiniti boljom. Ako ovo “nije naša zemlja”, čak i nakon 250 godina, onda ona to nikad neće biti. Zašto biste ostali na zemlji za koju vjerujete da vam ne pripada?
Navodni sustavni rasizam u našoj zemlji čini se kao nešto što bi se moglo popraviti, kad bi on postojao, ali prema ljevici čak ni izbor crnog predsjednika nije poboljšao taj problem. To je još uvijek jednaki problem kao i u bilo koje drugo vrijeme u prošlosti, kažu oni. Amerika je očigledno bolesna do srži. S obzirom na sve to, nije li stvar moralne potrebe da donirate svoju imovinu indijanskom rezervatu i preselite se u zemlju koja nije utočište bijele supremacije?
Ali to nitko ne radi. Ta opcija nije predmet razmatranja. Dok sjede uokolo paleći zastavu i jadikujući o bezbrojnim američkim grijesima, niti jednom im ne padne na pamet da posluže kao primjer i konačno napuste ovo carstvo bigotizma i genocida. Oni već sedam godina bojkotiraju lanac brze hrane s piletinom jer se vlasnik nije složio s homoseksualnim brakom. A opet, Sjedinjene Države su već prije nekoliko stoljeća otpočele neprekidnu kampanju ugnjetavanja, rasizma i krađe (tvrde oni), a oni nimalo ne razmatraju njezino bojkotiranje. Zašto?
Postoje samo dva moguća objašnjenja: ili vjeruju u sve što govore o ovoj zemlji i odlučuju ostati na ovoj ukradenoj zemlji jer osjećaju da bi im na neki način mogla koristiti ili ne vjeruju u ono što govore. Prva opcija ih čini amoralnim oportunistima, a druga ih čini varalicama i licemjerima. Ako postoji treća opcije, to je nekakva mješavina prve dvije. Koji god odgovor bio — a sumnjam da bi to mogla biti treća opcija — ovi prosvjednici koji mrze Ameriku govore više o sebi samima nego o zemlji u kojoj žive.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
