Široko rasprostranjena ideja da, kad god se sukobe rase samo manjine mogu biti žrtve, teško je ograničena na nedavne prosvjede/nerede u Americi. Elementi takvog razmišljanja često se pojavljuju u drugim, posebno bizarnim kontekstima.
Na primjer, britanske žene, uključujući stvarne žrtve silovanja, koje su privukle pozornost na fenomen “azijskih” (muslimansko-pakistanskih) seksualno zlostavljačkih bandi, također su pod napadom “budnog” establišmenta.
Nedavno je u Velikoj Britaniji Sarah Champion (na naslovnoj slici), laburistička političarka i zastupnica grada Rotherhama (epicentra seksualnog zlostavljanja), optužena zbog “rasplamsavanja plamena rasne mržnje” i “ponašanja poput neofašističkog ubojice”. Njezin zločin? Usudila se ustvrditi da “Britanija ima problem s britanskim pakistanskim muškarcima koji siluju i iskorištavanju bijele djevojčice”.
Isti elementi koji optužuju Champion da je “ubojica”, također su okarakterizirali britanski anti-ekstremistički program, Prevent, kao “izgrađen na temelju islamofobije i rasizma”.
Nekoliko tjedana ranije, pojavio se članak pod naslovom “Silovala me zlostavljačka banda u Rotherhamu — sad se suočavam s rasističkim zlostavljanjem na mreži”. U njemu, britanska žena (pod pseudonimom “Ella”) otkrila je da su je njezini muslimanski silovatelji nazivali “bijelom pi*kom, bijelom ku*vom i bijelom kujom” tijekom više od 100 puta koliko je bila silovana u svojoj mladosti od strane pakistanske silovateljske bande.
“Moramo razumjeti rasno i vjersko zaoštreni zločin ako ga želimo spriječiti i zaštititi ljude od njega i ako ćemo pravilno progoniti”, rekla je u nedavnom intervjuu.
Prevencija, zaštita i kazneni progon — sve to se sprječava jer propuštamo na ispravan način pristupiti vjerskim i rasističkim aspektima zločina zlostavljačkih bandi… Govoreći im da je u redu mrziti bijele ljude.
Ellini pokušaji isticanja “vjerskih i rasističkih aspekata” njezinog i sličnih zlostavljanja tolikih drugih djevojčica dovelo je samo do “mnogo zlostavljanja krajnje lijevih ekstremista i radikalnih feminističkih akademika”, rekla je: takve skupine “idu na internet i pokušaju se oduprijeti onome koga smatraju nacistom, rasistom, fašistom ili bijelim supremacistom”:
Njih nije briga za anti-bijeli rasizam, jer se čini kako vjeruju da on ne postoji. Neprestano su me pokušavali srušiti i kritizirati, a to traje već nekoliko mjeseci. Pokušavali su me ušutkati… Nikad u životu nisam iskusila takvu mržnju na internetu. Oni me optužuju da “zagovaram bijele pedofile” i da sam “zlobni demonski entitet”.
Prebacivanje krivice ili barem odgovornost na žrtvu nije ograničeno samo na Veliku Britaniju. Prema izvješću od 9. kolovoza 2019. godine, “u švedskom gradu Uppsali … četiri žene su silovane u isto toliko dana”. Iako policija nije izdala opise silovatelja — uobičajeno sigurni znak njihovog podrijetla — oni su ženama izdali upozorenja da “razmišljaju kako se ponašaju”, da “razmišljaju unaprijed” i da ne “izlaze same”.
U Njemačkoj je sedam muslimanskih migranata silovalo njemačku tinejdžerku u parku, nakon što su je drogirali u diskoteci u Freiburgu. Šef policije Freiburga odgovorio je s upozorenjem njemačkim ženama da se ne “naprave ranjivima korištenjem alkohola ili droga”.
Savjeti protiv alkohola, droga i neopreznog ponašanja bili bi više dobrodošli i iskreniji da nisu napravljeni pod prisilom. Kako sada stvari stoje, to je izgovor.
Na primjer, nakon što je rulja muslimanskih migranata seksualno napala čak do tisuću žena na Silvestrovo 2016. godinu u Kölnu, Njemačkoj, njegova gradonačelnica Henriette Reker pozvala je žene da se “bolje pripreme, osobito s nadolazećim karnevalom u Kölnu. Zbog toga ćemo objaviti smjernice na internetu koje ove mlade žene mogu pročitati kako bi se pripremile.”
Slično tome, u Austriji, nakon što je 20-godišnje djevojka koja je čekala na autobus u Beču napadnuta, pretučena i opljačkana od strane četvorice muslimanskih muškaraca — uključujući jednog koji je “počeo prelaziti svojom rukom kroz moju kosu i jasno stavio do znanja da u njegovoj kulturnoj pozadini gotovo da i nema plavokosih žena” — policija je odgovorila poručivši žrtvi da oboji kosu:
U početku sam bila uplašena, ali sad sam najprije ljuta zbog svega. Nakon napada su mi rekli da žene ne bi trebale biti same na ulici nakon 8 sati navečer. A dali su mi i druge savjete, govoreći mi da trebam obojiti kosu na tamno i da se također ne oblačim na provokativan način. Posredno to znači da sam djelomično kriva za ono što mi se dogodilo. To je ogromna uvreda.
U Norveškoj, Unni Wikan, profesorica socijalne antropologije na Sveučilištu u Oslu, inzistira na tome da “norveške žene moraju preuzeti svoj dio odgovornosti za ta silovanja”, jer muslimanski muškarci njihov način odijevanja smatraju provokativnim. Toliko o feminističkoj tvrdnji da se žene mogu odijevati i ponašati koliko god promiskuitetno i provokativno to žele — i jao muškarcu koji to pogrešno protumači (to jest, osim ako nije iz rasne ili vjerske manjinske skupine).
Zaključak profesorice nije bio da se muslimanski muškarci koji žive na Zapadu moraju prilagoditi zapadnim normama, već upravo suprotno: “Norveške žene moraju shvatiti da živimo u multikulturalnom društvu i prilagoditi se tome.”
Dakle, čak i kad nije riječ o silovanju, ako je žrtva bijela, a silovatelj nije, ona uopće nije žrtva; još gore, ona je “rasist” i “mrzitelj” koja, ako išta, očigledno zaslužuje ono što je dobila i još više. “Krivite žrtvu” se vraća s osvetom i postaje sve snažnije diljem Zapada.
