Milijuni pravoslavnih i drugih kršćana diljem svijeta bili su ili šokirani, naljućeni i/ili ražalošćeni nakon što su saznali da je Turska upravo odobrila pretvaranje muzeja Aja Sofije — koja je izvorno sagrađena i tisućljeće funkcionirala kao pravoslavna katedrala — u džamiju.
U dugom govoru racionalizirajući ovu odluku, koju je osobno predvodio, turski predsjednik Erdogan rekao je sljedeće:
Osvajanje Istanbula [Carigrada] i pretvaranje Aja Sofije [“Sveta mudrost” na grčkom] u džamiju spadaju u najslavnija poglavlja turske povijesti. Na dan 29. svibnja 1453. godine, [osmanski] sultan Mehmed (Muhamed) II. ušao je u grad nakon dugotrajne opsade i uputio se izravno u Aja Sofiju. Dok su Bizantinci čekali svoju sudbinu, uplašeni i znatiželjni, unutar Aja Sofije, Mehmed je ušao u Aja Sofiju dajući ljudima jamstva u pogledu njihovih života i sloboda… [Nakon toga] je recitirao prvi adhan [poziv na molitvu]. Time je registrirao svoje osvajanje. Potom je, u kutu Aja Sofije, napravio dva klečanja iz zahvalnosti. Tim je potezom pokazao da je Aja Sofiju pretvorio u džamiju… Od tada su 481 godinu kupole i zidovi ovog veličanstvenog mjesta za bogoslužje odjekivali molitvama i tekbirima [uzvikivanja “Allahu Akbar”] [sve dok nije postala muzej 1934. godine].
Takvo je pobožno prepričavanje samo nešto manje hagiografsko od stajališta vodećih turskih povjesničara, poput profesora Selima Akdogana. Nedavno je na Al Jazeeri inzistirao da je sultan Muhamed zapravo “kupio” Aja Sofiju od svojih pokorenih kršćanskih vjernika.
Jesu li ova ružičasta prikazivanja točna? Srećom, ne moroamo se oslanjati na tursku propagandu; posjedujemo dokumente iz primarnih izvora koji točno opisuju što su Turci i sultan Mehmed učinili nakon osvajanja Carigrada i njegove Aja Sofije 1453. godine.
Kad su se 29. svibnja 1453. godine našli unutar grada, “bijesni turski vojnici … nisu imali milosti”, napisao je očevidac:
Kad su izvršili masakr i više nije bilo otpora, nastavili su harati i pustošiti gradom pljačkajući, razodijevajući, ubijajući, silujući, zarobljavajući muškarce, žene, djecu, starce, mladiće, redovnike, svećenike, ljude svih vrsta i stanja… Bilo je djevica koje su se probudile iz nemirnog sna samo kako bi našle razbojnike koji su stajali iznad njih okrvavljenih ruku i licima punim prezrenog bijesa … [Turci] su ih vukli, trgali, prisiljavali, ponižavali, silovali na raskrižjima i tjerali da se pokore onim najužasnijim sramotama… Malu djecu brutalno su otimali s grudi njihovih majki, a djevojke su nemilosrdno predavane čudnim i užasnim sjedinjenjima, a dogodilo se još tisuću drugih groznih stvari…
Budući da je na tisuće građana pobjeglo i zatvorilo se u Aja Sofiju, to je ponudilo izvrsnu žetvu robova — nakon što su jednom vrata bila srušena. “Jedan bi Turčin potražio zarobljenika koji se činio najbogatijim, drugi je preferirao lijepo lice među redovnicama. … Svaki je pohlepni Turčin želio odvesti svog zarobljenika na sigurno mjesto, da bi se potom vratio kako bi osigurao drugu ili treću nagradu… Tada su se mogli vidjeti dugi lanci zarobljenika kako napuštaju crkvu i njezina svetišta, vođeni poput stoke ili stada ovaca.”
Robovlasnici su se ponekad borili jedni s drugim do smrti zbog “bilo koje dobro oblikovane djevojke”, čak i kad su se mnoge od potonjih “radije bacale u bunare i utapljale nego pale u ruke Turaka”.
Nakon što su zaposjeli jednu od najvećih i najstarijih kršćanskih bazilika — gotovo tisuću godina staru u vrijeme njezina zarobljavanja — osvajači su se “upustili u sve vrste podlosti unutar nje, napravivši od nje javni bordel.” Na “njezinim svetim oltarima” oni su izvodili “perverzije s našim ženama, djevicama i djecom”, uključujući “kćer Velikog vojvode koja je bila prilično lijepa”. Bila je prisiljena “legnuti na veliki oltar Aja Sofije s raspećem ispod glave, da bi potom bila silovana.”
Nakon toga su “paradirali s [glavnim] Križem u podrugljivoj procesiji kroz svoj kamp, udarajući u bubnjeve prije toga, razapinjući ponovno Krista, poprativši to pljuvanjem, bogohuljenjem i psovkama. Stavili su tursku kapu… na Njegovu glavu i podrugljivo viknuli: ‘Evo boga kršćana!'”
Praktički sve ostale crkve u drevnom gradu doživjele su istu sudbinu. “Križevi postavljeni na krovove ili zidove crkava bili su srušeni ili zgaženi.” Euharistija je srušena na zemlju; sa svetih ikona je skinuto zlato, “bačene su na zemlju i udarane nogama”. Biblije su lišene svoje zlatne ili srebrne iluminacije prije nego su spaljene. “Ikone su bez izuzetaka predane plamenu.” Patrijarško ruho stavljano je na pseće stražnjice; svećenička odjeća stavljana je na konje.
“Svugdje je bila nesreća, svakoga je dotakla bol”, kad je sultan Mehmed konačno slavodobitno ušao u grad. “Iz svake kuće čule su se jadikovke i plač, vikanje na raskrižjima i tuga u svim crkvama; jecanje odraslih muškaraca i vrisak žena popratilo je pljačkanje, porobljavanje, razdvajanje i silovanje.”
Sultan je odjahao do Aja Sofije, sišao s konja i ušao, “diveći se prizoru” velike bazilike. Nakon što ju je očistio od njezinih križeva, kipova i ikona — sam sultan je srušio i pregazio njezin oltar — Mehmed je naredio mujezinu da se popne na propovjedaonicu i izusti “njihove grozne molitve. Potom je taj sin grijeha [Mehmed], taj prethodnik antikrista, skočio na Sveti stol kako bi izgovorio vlastite molitve”, time “pretvorivši Veliku crkvu u pogansko svetište svog boga i njegovog Mahometa.”
Kako bi zaokružio svoj trijumf, Mehmed je vukao tijekom večernjih svečanosti “jadne građane Carigrada” pred svojim ljudima i “naredio da se u svrhu zabave mnogi od njih isijeku na komadiće”. Ostatak gradskog stanovništva — nekih četrdeset pet tisuća — odvučeno je u lancima kako bi se prodali kao robovi.
Toliko o Erdoganovoj tvrdnji da je sultan Mehmed dao “jamstva ljudima u pogledu njihovih života i sloboda” ili da je Aja Sofija bila na pošteni način “kupljena”.
U svakom slučaju, to je povijest koju veličaju milijuni Turaka. U gore spomenutim riječima Erdogana, njihovog predsjednika: “Osvajanje Istanbula i pretvaranje Aja Sofije u džamiju spadaju u najslavnija poglavlja turske povijesti.”
Ako su osvajanja, neopisiva zvjerstva i silovanja te oskvrnuća crkava — sva počinjena u ime džihada — “najslavnija poglavlja turske povijesti”, čovjek se zapita kako izgledaju budući turski planovi za slavu?
