Kulturno samoubojstvo bila je svojedobno popularna dijagnoza zašto stvari odjednom jednostavno odumru.
Povjesničari poput Oswalda Spenglera i Arnolda Toynbeeja navodili su društveni kanibalizam kako bi objasnili zašto su jednom uspješne zemlje, institucije i kulture jednostavno izumrle.
Njihovo zajedničko objašnjenje bilo je da arogancija uspjeha osigurava smrtonosne posljedice. Kad jednom elite postanu razmažene i arogantne, osjećaju se oslobođenima poštivanja moralnih i duhovnih zakona svojih predaka poput štedljivosti, umjerenosti i transcendencije.
Uzmite kao primjer profesionalni sport. Tijekom posljednjeg stoljeća, profesionalni američki nogomet, košarka i bejzbol bili su rasno integrirani i usvojili su jedinstveni kodeks patriotskog ponašanja. Tri lige nudile su svojim navijačima ugodan predah od svakodnevne kafanske politike. Kao rezultat toga, do 21. stoljeća, NFL, NBA i MLB postale su globalne institucije vrijedne više milijardi dolara.
Potom je uslijedila arogantnost.
Vlasnici, treneri i igrači nisu oduvijek bili rasno raznoliki. Ali ta neugodna istina nije spriječila lige od teroriziranja svojih obožavatelja društvenim aktivizmom — čak i dok više nisu poštovali uobičajene patriotske rituale.
Sve tri lige strašno su trpjele tijekom viralnog zatvaranja, dok se američki život misteriozno nastavio bez njih. I gotovo su osigurali da se neće u potpunosti oporaviti nakon završetka karantene. Mnogi od njihovih često razmaženih multimilijunaških igrača odbijaju odati počast nacionalnoj himni. U NFL sad emitiraju svoje politike na svojim kacigama. Oni će signalizirati vrlinu svoje moralne superiornosti sve više isključenim navijačima, kao da žele osigurati da izvor njihove podrške pobjegne daleko od njih.
Mnoga su američka sveučilišta u 21. stoljeću postala globalni brendovi. Visoke školarine, bogati strani studenti, zajamčeni studentski zajmovi i razni drugi sadržaji uvjerili su administratore i osoblje da je visoko obrazovanje svetinja. Sveučilišta su propovijedala da svaki uspješni Amerikanac mora imati diplomu, kao da monopol visokog obrazovanja zaslužuje zajamčene klijente.
No uskoro su 1,6 bilijuna ukupnog studentskog duga, lagani i pomodni nastavni planovi, ideološko teroriziranje, gomilanje administracije, smanjeno podučavanje, loš plasman diplomaca i suspenzija Povelje o pravima na kampusu počeli odbijati i studente i javnost.
Ako studenti ove jeseni mogu prisustvovati svojim predavanjima preko Zooma ili Skypea, zašto plaćati 70.000 dolara godišnje za “iskustvo” na kampusu?
Navodno budni i informirani izgrednici inkoherentno su ovog ljeta rušili ili oštećivali kipove svih, od Roberta E. Leeja i Ulyssesa S. Granta, do Fredericka Douglasa i Miguela de Cervantesa. Dakle, javnost bi se morala zapitati na koji je način muli-bilijunska investicija nacije u visoko obrazovanje zapravo poslužila zemlji.
Uskoro će narodni bijes izroditi opasnija pitanja za američka sveučilišta. Možda bi zemlja trebala subvencionirati školovanje neophodnijih električara, vodoinstalatera, izvođača radova i zidara umjesto nezaposlivih diplomaca environmentalističkih i etničkih studija.
Kad bi predsjednik sveučilišta želio osmisliti plan kako uništiti svoje sveučilište, ne bi mogao smisliti bolji plan od onog što se događalo na kampusima posljednjih desetljeća.
Hollywood je trebao biti presretan zbog globalizma 21. stoljeća, koji je filmaše i filmske zvijezde trebao učiniti još bogatijima i popularnijima, s potencijalnom publikom većom od sedam milijardi. Ali karantena je zatvorila većinu kino dvorana.
Amazon, Netflix i Facebook, zajedno s kabelskom televizijom, već godinama smanjuju prihode kino dvorana. Silicijska dolina može stvoriti filmaše koji nemaju potrebe približiti se južnoj Kaliforniji.
Kao odgovor na to, Hollywood računa na dovođenje stripova na velike ekrane ili na snimanje loših remakeova starih klasika. Kad redatelji pokušavaju napraviti ozbiljan novi film, rezultat je često monotonija i dosada slabo prikrivene budne propagande.
Gledatelji mogu probaviti samo određenu količinu zelenih križara, raznolikih superljudi i prekrasnih feministica — i samo određenu količinu zlih ruskih oligarha, krezubih Južnih neandertalaca i korporativnih poslušnika.
Licemjerje postaje još gore kad kineska vlada često odlučuje o sadržaju filmova kao cijenu ulaska na kinesko tržište s više od milijardu potencijalnih kupaca.
Ali gledatelji ne traže kino dvorane za više predavanja prekrasnih multimilijunaša o njihovoj rasističkoj, seksističkoj, homofobnoj zemlji.
Profesionalni sport, sveučilišta i filmska industrija znaju da je ono što rade loše za poslovanje. Ali oni još uvijek vjeruju da su bogati i moći te stoga neranjivi. Oni također nisu svjesni povijesti i ne mogu se uvjeriti da uništavaju sami sebe.
U ovo poodmaklo doba, sve što je važno jest da zemlja sama nauči iz ovih primjera samoubojstva i izliječi se. Ako SAD ne žele postati izumrli Uskršnji otok, one moraju ponovno otkriti poštovanje prema svojoj prošlosti, mrtvima koji su nam dali toliko mnogo, strast prema ulaganju umjesto trošenju i potrebu za nekom vrstom transcendencije.
Ako ne vjerujemo da će ovo što radimo danas imati posljedice za našu djecu nakon što odemo, umiješat će se drevne egzistencijalne sile ovoga svijeta.
I to neće biti lijepo.
Victor Davis Hanson je američki klasičar, vojni povjesničar, kolumnist i farmer.
