Glavni uzrok klimatskih promjena, govore mnogi aktivistički lideri, jest ekonomski rast. “Kako se usuđujete!”, rekla je Greta Thunberg Ujedinjenim narodima prošlog rujna, “Mi se nalazimo na početku masovnog izumiranja, a sve o čemu vi govorite su novac i bajke o vječnom ekonomskom rastu!”.
A opet, ekonomski rast je bio taj koji je uzdigao pretke Thunberg iz agrarnog siromaštva, povećao životni vijek s 40 na 70 godina i oslobodio žene i djevojke od feudalnog patrijarhata. Bez švedskog ekonomskog rasta i fosilnih goriva o kojima je ovisio, osoba Greta Thunberg ne bi danas postojala.
Neki klimatski aktivisti priznaju potrebu siromašnih nacija za izgaranjem više fosilnih goriva ako žele postići pristojan životni standard. Thunberg je i sama to predložila u svom TED govoru u siječnju 2019. godine.
Ali u ime borbe protiv klimatskih promjena, moćne organizacije prvog svijeta, uključujući Sierra Club i Greenpeace, čiji godišnji prihodi dosežu gotovo 500 milijuna dolara, prisilili su Svjetsku banku i ostale banke na preusmjeravanje zajmova od jeftinih i pouzdanih izvora energije poput hidroelektrana i elektrana na prirodni plin na one skupe i nepouzdane poput solarnih panela i industrijskih vjetroturbina.
A prošle godine, Thunberg i ostali mladi klimatski aktivisti čak su podigli tužbu protiv Brazila, u kojem prihod po glavi stanovnika iznosi samo 25% onog švedskog, za navodno nedovoljne napore u ograničavanju emisija stakleničkih plinova.
Što se tiče klimatskih promjena, one u osnovi proizlaze iz ljudske želje za poboljšanjem kvalitete života za sebe i svoje voljene, a ne iz “pohlepe”.
“Tri milijarde ljudi na svijetu danas koristi manje električne energije od one koju koristi hladnjak u mojoj kuhinji”, primjećuje novinar Robert Bryce u “Juice”, humanom i dirljivom novom dokumentarcu na iTunesu. “Tama ubija ljudski potencijal, dok ga električna energija hrani.”
Električna energija + tvornice = rast
Bryce je Anthony Bourdain energije. S filmašem Tysonom Culverom, on putuje od Islanda do Indije kako bi pokazao “na koji način električna energija objašnjava svijet”. Riječ “Juice” (sok, pokretačka snaga) koristi se kao sinonim za električnu energiju još od najranije 1896. godine. Ona sugerira “živahnost” i “energičnost”, baš poput samog Brycea.
Industrijalizacija pokretana električnom energijom jest ono što pobuđuje ekonomski razvoj. Već više od 250 godina, kombinacija proizvodnje i industrijske poljoprivrede bila je motor ekonomskog rasta nacija diljem svijeta. A u posljednjoj polovici tog razdoblja, industrijalizacija pokretana električnom energijom nalazila se u njenom središtu.
Povećano bogatstvo kao rezultat proizvodnje jest ono što nacijama omogućava gradnju cesta, elektrana, elektroenergetskih mreža, sustava za kontrolu poplava, kanalizacija i sustava upravljanja otpadom koji izdvajaju siromašne nacije poput Konga od bogatih poput Švedske.
Električna energija omogućava gradove koji oslobađaju ljude od ugnjetavanja poljoprivrednog života. Žene i djevojke imaju najviše koristi od toga.
“Tri milijarde ljudi danas hoda uokolo u odjeći koja je oprana rukom”, kaže Culver. “A žene i djevojke ne samo da peru odjeću, već i skupljaju drva, kuhaju nad pećima na biomasu i propuštaju obrazovanje i ostale mogućnosti.”
Industrijska revolucija nije bila moguća s drvom. Britanija i ostale nacije zahtijevale su ugljen. Gustoća energije ugljena dvostruko je veća od gustoće energije drva, dok je gustoća energije rudnika ugljena do dvadeset i pet puta veća od šuma, napominje učenjak Vaclav Smil u svojoj knjizi iz 2016. godine, Gustoća energije.
Slično tome, environmentalističke i ekonomske koristi od električne energije proizlaze iz njezine gustoće energije. Zahvaljujući električnoj energiji, kompleks tvornica River Rouge Henryja Forda u Detroitu 1920-ih godina imao je gustoću energije 50 puta veću od one prve velike američke integrirane tvornice odjeće 100 godina ranije.
Danas, Manhattan ima gustoću energije 20 puta veću od vanjskih općina New York Cityja, a bogata otočna država Singapur ima gustoću energije sedam puta veću od one globalnog urbanog prosjeka.
Ono što karakterizira velike gradove su njihove visoke zgrade koje zahtijevaju dizala s električnim pogonom. “Visina je električna”, objašnjava Jesse Ausubel, pionirski znanstvenik na području energije i environmentalistički učenjak. “Neboderi su koncentrirana energija.”
Stoga je razumljivo da je riječ “juice” dugo vremena bila sinonim za bogatstvo. “Definirajuća nejednakost u današnjem svijetu”, kaže Bryce, “je disparitet između onih bogatih električnom energijom i onih siromašnih električnom energijom.”
Tijekom posljednjih 30 godina, kako su klimatske promjene postajale pitanje javnog interesa, environmentalisti su promicali solarne panele i baterije, LED rasvjetu i “mikromreže” kao načine na koji siromašne nacije mogu postići prosperitet “preskačući” industrijalizaciju i fosilna goriva.
Godine 2013., tijekom boravka u Tanzaniji i promicanja “Power Africa”, vladinog programa za podršku elektrifikaciji, predsjednik Barack Obama driblao je i žonglirao modificiranom nogometnom loptom poznatijom kao Soccket: nakon što igrate s njom trideset minuta, ona može napajati LED svjetlo tri sata. “Možete zamisliti ovo u selima diljem kontinenta”, entuzijastično je komentirao Obama.
Ali s cijenom od 99 dolara, Soccket je koštao više od mjesečne plaće prosječnog Kongoanca. Za samo 10 dolara, mogli ste kupiti superiorniji fenjer kojem nije potreban dribling.
Ili preciznije, to nije baš bila ona vrsta energije koja bi mogla industrijalizirati Afriku.
Dvije godine kasnije, indijsko selo našlo se na svjetskim naslovnicama nakon što se pobunilo protiv solarnih panela i baterijske “mikromreže” koju je stvorio Greenpeace kao navodni model preskakanja energije za najsiromašnije ljude na svijetu. Električna energija bila je nepouzdana i skupa.
“Mi želimo pravu električnu energiju”, vikali su seljani državnom političaru, “a ne lažnu električnu energiju!” Djeca su držala natpise koji su govorili isto. Pod “pravom električnom energijom” podrazumijevali su pouzdanu električnu mrežu, koja se uglavnom proizvodi iz ugljena. Sela je ubrzo nakon toga spojeno na mrežu.
Jedna od zvijezda “Juicea” je ekonomistica po imenu Joyashree Roy, koja pokazuje Bryceu i Culveru srceparajuće siromaštvo ruralne Indije. Kao glavni koordinirajući autor Međuvladinog panela o klimatskim promjenama Ujedinjenih naroda za “Održivi razvoj”, Roy predstavlja moćnog kritičara klimatskog licemjerja.
Roy emotivno tvrdi da je nehumano i neetično za Indijce da rade u zatvorenim prostorima bez klimatizacije. A opet, aktivistički environmentalistički novinari u bogatim zemljama rutinski osuđuju klimatizaciju kao opasan luksuz.
Roy se protivi naporima bogatih environmentalista i klimatskih aktivista da nametnu “lažnu” električnu mikromrežu indijskim seljacima umjesto jeftine električne mreže. “To što ne dopuštamo drugima da budu moderni predstavlja zločin!”, rekla je.
To iskustvo dirnulo je Culvera. “Iako nikad ne bih izjednačio energetsko siromaštvo s institucionalnim rasizmom”, rekao mi je, “mnogi od nas, osobito oni privilegirani, teškom mukom promatraju ono što se događa izvan našeg vlastitog dragocjenog kruga.”
Bryce i Culver kažu kako se nadaju na će pandemija koronavirusa podsjetiti mnoge ljude na važnost jeftine i pouzdane električne energije za bolnice, ventilatore i urbanu infrastrukturu o kojoj ovise.
“Ne bismo trebali okrenuti planet naglavačke kako bismo vidjeli što se događa točno ispred nas”, rekao je Culver. A opet, “kaos” u obliku zamračenja i nereda je taj koji nas podsjeća da budemo zahvalni za naš prosperitet ovisan o električnoj energiji.
Jedan od najdirljivijih trenutaka u “Juiceu” je Bryceov boravak na Portoriku. Dijelovi otoka su još uvijek bili bez električne energije sedam mjeseci nakon što je otok pogodio uragan.
“Oni su bili američki građani na američkom tlu i bili su bez struje”, rekao je Bryce. “Stoga su učinili ono što su morali: pokrenuli su mali benzinski generator kako bi napajali hladnjak i rasvjetu u noći. Ali buka od tih kineskih generatora bila je užasna, kao i onečišćenje zraka.”
Suprotno tome, električna energija u Švedskoj se proizvodi uz vrlo malo zagađenja. Osamdeset posto švedske električne energije dolazi iz velikih hidroelektrana i nuklearnih elektrana, kojima se Thunberg protivi.
Iako optužena za licemjerje, Thunberg nije ustuknula od svoje opće osude nuklearnih elektrana, ekonomskog rasta i industrijalizacije siromašnih nacija. “Mi smo jednostavno preselili naše tvornice u druge krajeve svijeta i značajan dio naših emisija u inozemstvo”, žalila se nedavno.
Dok je Thunberg naveliko putovala diljem Sjedinjenih Država, obilazeći nacionalne parkove sa svojim ocem, ona tek mora učiniti ono što su Bryce i Culver učinili u “Juiceu”, što znači posjetiti siromašne ruralne zajednice u zemljama u razvoju kako bi bolje shvatila kakav je život bez pouzdane električne energije.
Nadam se da će to učiniti i to uskoro. Ako Thunberg to učini, otkrit će da je za veliku većinu žena i djevojaka ekonomski rast doista bajka, ali ona kojoj teže, a ne od koje strahuju.
Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.