To je priča koja šokira savjest. Čak i usred svih smrti i užasa ovoga svijeta, ona se ističe i ostaje s vama. Petogodišnji Cannon Hinnant hladnokrvno je ubijen ove prošle nedjelje dok se vozio na biciklu ispred kuće svog oca. Navodni je ubojica, Darius Sessoms, prema izjavama svjedoka prišao djetetu, naslonio pištolj na njegovu glavu i povukao obarač. Pogubljenje iz neposredne blizine malog djeteta pred njegovim sestrama koje su se također igrale napolju u vrijeme incidenta.
Sessoms je isprva pobjegao s mjesta događaja, ali je uhvaćen nekoliko sati kasnije. Još uvijek nije poznato zašto je navodno počinio ovo neizrecivo zvjerstvo, iako na neki način nije ni važno. To je očigledno odvratno zlo bez obzira na njegovu motivaciju. Ali ne možete se ne zapitati zašto, pogotovo kad shvatite da je Sessoms bio prvi susjed i prema nekim svjedocima večerao u društvu svojih susjeda večer prije. Kakav god bio odgovor na pitanje “zašto” — i sumnjam da ćemo ikad dobiti onaj koherentan — prekrasno i veselo dijete oduzeto je s ovog svijeta, a rupa koja je nastala njegovom odsutnošću nikad neće biti ispunjena. To je jedna stvar koju sigurno znamo.
Evo još jedne stvari. Kad bi rase bile preokrenute, ime Cannon Hinnant bilo bi poznato diljem zemlje, a ime Darius Sessoms psovano diljem svijeta. Priča o bijelom muškarcu koji je dotrčao do crnog djeteta i pogubio ga dok je ovaj vozio bicikl bila bi tjednima naslovna vijest. I gotovo sigurno bi došlo do nereda, dijelom potaknutih neprestanim medijskim pokrivanjem.
Umjesto toga, ova priča nije dobila gotovo nikakvu pokrivenost u američkim nacionalnim medijima. I kad kažem “nikakvu pokrivenost”, doslovno mislim nikakvu pokrivenost. Ova vizualizacija bi trebala biti poučna.
— Matt Walsh (@MattWalshBlog) August 12, 2020
Do jutros, kad sam posljednji put provjerio, pretraživanje imena Cannon Hinnant dalo je nula rezultata na New York Timesu, Washington Postu, Reutersu, Yahoo News, NBC News i ABC News. Pretraživanje na CNN-u također nije dalo nikakve rezultate, iako Google usmjerava na članak WRAL-a, lokalne medijske postaje u Sjevernoj Karolini. APnews.com ima kratki komentar o tome, ali morate ga tražiti kako bi ga pronašli. Dugačak je nekoliko rečenica i ne spominje rase ljudi uključenih u događaj.
U sljedećih nekoliko dana neke će od tih medijskih kuća možda slijediti taj primjer i objaviti nekoliko vlastitih crtica, ako osjete nešto pritiska zbog činjenice da su ignorirali priču. Možda će naposljetku pokriti slučaj i brzo krenuti dalje, uvjereni da sad imaju mogućnost poricanja optužbi za pristranost. Ili će se možda ovo zamračenje nastaviti i nitko od tih medija nikada neće ni pisnuti u vezi ovog slučaja. U svakom slučaju, poanta je jasna. Ovo nije nešto o čemu žele govoriti.
Lako je predvidjeti izgovore koji će se ponuditi — a u nekim slučajevima su već ponuđeni — za ovaj nevjerojatan disparitet. Oni će tvrditi da pogubljenje Cannona nije vrijedno objavljivanja budući da ga je izvršio civil, a ne agent države. Ali Ahmauda Arberyja su ubili civili. Kao i Trayvona Martina. Obojica su postali općepoznata imena.
Tvrdit će se da zločin nije rasno motiviran, što bi ga trebalo učiniti manje relevantnim za širu javnost. Ali čak i ako se složim s pretpostavkom da zločini koji nisu rasno motivirani nisu jednako relevantni (a ne slažem se) i čak i ako je istina da Cannonovo ubojstvo nije motivirano rasom (u ovom trenutku ne znamo), ovaj argument još uvijek ne stoji budući da ubojstvo Michaela Browna nije bilo rasno motivirano. Niti je to bio slučaj Freddyja Graya. Ili Erica Garnera. Ili Georgea Floyda. Ili, zapravo, bilo koji poznati slučaj ubojstva ili navodni slučaj ubojstva iz otprilike posljednjeg desetljeća. Niti jedan od njih nije imao dokazanu vezu s rasizmom. A opet, te žrtve postala su udomaćena imena.
Kao posljednji pokušaj zamagljivanja, reći će da ovaj zločin nije na video snimci, što ga čini manje senzacionalnim i manje viralno potencijalnim. Žalosno je ako se ovih dana na ubojstvo gleda na ovaj način — kao puki sadržaj za konzumiranje — no priznajem da je ovo zapravo način na koji mediji promatraju tu temu. No, nije bilo video snimke ni Trayvona Martina. Nije bilo snimke Freddieja Graya. I, s druge strane, mogu se sjetiti pregršt senzacionalnih ubojstva koji su uhvaćeni na video snimci, a opet su privukli vrlo malo medijske pozornosti. Daniel Shaver, bijeli muškarac iz Arizone kojeg je ubila policija dok je na koljenima molio za svoj život. Ili što kažete na Brittany Hill, crnu majku iz Chicaga koju su članovi bande ustrijelili dok je u naručju držala svoje dijete? To je jedan od najšokantnijih zločina ikad uhvaćenih na kameri, a nacionalni mediji ga gotovo nisu ni spomenuli.
Jednostavno nema objašnjenja za način na koji se tretiraju ovi različiti incidenti, osim onog najsramotnijeg i najviše razjarujućeg — nacionalni su mediji specifično zainteresirani za poticanje određenog rasnog narativa i donijet će namjernu uredničku odluku ignoriranja ili umanjivanja bilo koje priče koja se umiješa u to.
Brittany Hill je bila ignorirana jer su je ubili muškarci s pogrešnom bojom kože. Šutnja oko imena Cannon Hinnant čak je više zaglušujuća jer ga je ubio muškarac s pogrešnom bojom kože, dok je i on sam imao pogrešnu boju kože. Nismo valjda toliko iznureni da se ne zaustavimo i stvarno usredotočimo na to i smatramo ga užasom kakav i jest: nacionalne medija nije briga za smrt Cannona Hinnanta i ne žele da je vas briga, jer je on bio bijelac. Toliko je jednostavno, toliko bolesno, toliko zlo. Nema drugog objašnjenja. To je istina. I ona je neosporna.
Lekcija koju uzimamo iz svega ovoga od presudnog je značaja. Živimo u Informacijskom dobu, ali informacija nije isto što i znanje, a još manje perspektiva ili mudrost. Biti informiran o nečemu znači biti samo svjestan određenih događaja, često predstavljenih u dijelovima i komadićima. Ali mi smo pobrkali informaciju sa znanjem, što znači da nam ljudi koji nam pružaju informacije također daju iluziju znanja. Oni filtriraju događaje modernog društva, izvlačeći komadiće odavde i komadiće odande, predstavljajući komadiće različitih slagalica, ali nikad cjelovitu sliku.
Mi uzimamo sve te komadiće i zamišljamo da znamo nešto o svijetu. Stoga, ako nam nacionalni mediji samo govore o bijelim ubojstvima crnaca i samo vrlo pomno odabrane činjenice o tim ubojstvima te otvoreno odbijaju priznati postojanje crnih ubojstava bijelaca — ili ako to moraju priznati, to je samo na onaj ravnodušan način i zasigurno nikad u kontekstu bilo kakvog većeg trenda — onda ćemo početi misliti da nešto znamo, a ono što znamo i mislimo jest da je Amerika rasistička zemlja u kojoj se crnci love i ubijaju, a obrnuto se gotovo nikad ne događa jer su bijeli ljudi zaštićeni svojom privilegijom i rasističkim institucijama koje ih uzdižu dok sve ostale ugnjetavaju.
Narativ je sve što je važno. To je jedina stvar koja se ikad razmatra pri odlukama što ne pokriti, što pokriti i na koji način pokriti. I to je razlog zašto Cannon Hinnant, usprkos tome što je bio nedužno dijete, divljački pokošen usred bijela dana, neće biti memorijaliziran ili oplakivan na način na koji je to bio George Floyd. Ali to ne mijenja činjenicu da je ovo ogromna tragedija koja traži našu pažnju. Bez obzira na ono što CNN govori — ili, bolje reći, ne govori — o tome.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
