Tvrdi uvez knjige “U obranu pljačke” koštat će vas 21 dolar na Amazonu ili 28 dolara na Barnes and Noble. Tako jednostavno funkcionira kapitalizam u prodaji i distribuciji proizvoda jedne od najvećih izdavačkih kompanija na svijetu koja je dio Lagardèreovog carstva.
Zašto najveća izdavačka kuća u Francuskoj gura Amerikancima pod nos ono što je Publishers Weekly nazvao “provokativnom, marksistički-inspiriranom obranom pljačke”? Jer to donosi novac.
Saznajte zašto je privatno vlasništvo samo društveni konstrukt za samo 21 dolar.
“U obranu pljačke” brzo je postala glavna tema razgovora na društvenim medijima.
A to znači i da je Arnaud Lagardère, šef francuskog carstva koje je progutalo legendarnog američkog izdavača Little, Brown and Company, dodao svojoj neto vrijednosti od 220 milijuna dolara i zadržao svoju suprugu manekenku, upola mlađu od njega, u stilu koji očekuje na njegovom imanju. Pa što ako cijela hrpa poduzeća, od kojih mnoga u vlasništvu imigranata i crnih ljudi, budu uništena i upropaštena.
“U obranu pljačke” izdao je Bold Type Books, podružnica Lagardèrea, u suradnji s onim što je nekad bio Nation Books. The Nation, ekstremno ljevičarski časopis, djelomično je u vlasništvu Katrine vanden Heuvel, kćeri nasljednice diskografskog diva MCA koja je vrijedila više od 38 milijuna dolara kad je skočila s prozora svog apartmana.
A onda je tu i Vicky Osterweil, autor “U obranu pljačke”, koji je diplomirao s počastima na Cornellu, gdje je pokušao snimiti vlastiti film, prije nego se preselio u Brooklyn kako bi živio hipsterski san svirajući u punk rock bendu težeći istodobno postati romanopisac (evo kreature).
Dvije godine kasnije bio je profiliran u New York Timesu prisustvujući zabavi u otmjenoj četvrti Upper East Side-u. Takvi su hobiji bezvrijednih diletantskih duša Nove ljevice.
Sin profesora i producenta iz bogatog predgrađa Bostona, Willie, njegovo izvorno ime, pridružio se zadruzi Park Slope Food Coop i pisao užasne kritike filmova, “kapitalizam je izgrađen na kostima vještice, njezina je magija prva prijetnja racionalizaciji kapitalizma”, nakon čega su uslijedila jednako grozna ljevičarska piskaranja za The Paris Review, Jacobin i The Nation. Godine 2011., bio je u Barceloni i sudjelovao u prosvjedima trenirajući za svoj rad na Occupy Wall Street.
Premotavajući brzo naprijed u sadašnjost, Willie je oženio Sophie Lewis, britansku lezbijsku feministicu koja ima dvije diplome s Oxforda, prijevod “Komunizam za djecu” i svoju vlastitu knjigu “Potpuno surogat-majčinstvo sada: Feminizam protiv obitelji”, koja je napala postojanje obitelji. Willie, njezin novi “suprug”, sad je navodno Vicky Osterweil.
Oba člana sretnog mladog bijelog para imala su značajne knjige s radikalnim marksističkim premisama.
Sophia je pozivala na eliminaciju obitelji, a Vicky je branio pljačku. A imućni par činio je to u ime uništavanja kapitalizma.
“Želite demontirati kapitalizam? Ukinite obitelj”, pisalo je u naslovu recenzije njezine knjige.
Sve to učinilo je njihov brak pomalo čudnim, ali ništa što se ne bi moglo prevladati.
Hvalisavi opis u Vice-u spominje kako je na njihovom vjenčanju, umjesto zavjeta, sretni par održao govore u kojima su se odrekli institucije braka i biološke obitelji.
A potom su se uputili u Boston gdje je Williejeva majka poželjela tradicionalnije vjenčanje.
Možete se odreći institucije braka, ali svejedno ćete se vjenčati. I možete napisati knjigu u kojoj napadate postojanje biološke obitelji, ali kad mamica vašeg “supruga” želi tradicionalno vjenčanje na koje može pozvati svoje prijatelje, vi odbacite gluposti i idete.
Nije poznato što su mislili roditelji Sophie, novinari koji su je rodili u Beču i odgajali u Švicarskoj i Francuskoj, mjestima koja govore o njezinoj ugnjetavanoj prošlosti.
Sophia je možda gay, a Vicky je možda transrodni, ali oni su bili prilično konvencionalan par koji je živio hipsterski san u elegantom području Zapadne Philadelphije mašući poklon bonom za aktikvarijat koji su dobili kao vjenčani dar. Upravo ono što radite kad želite razbiti kapitalizam i uz to ukinuti obitelj zajedno s privatnim vlasništvom.
Neredi i pljačke Black Lives Matter uništili su dijelove Zapadne Philadelphije, ali čini se da nisu previše narušili njihov idilični svijet društvenih vrtova, joga studija socijalne pravde i punk frizerskih salona. A čak i da jesu, za razliku od njihovih vlasnika, Vicky i Sophia jednostavno mogu krenuti dalje.
Ružna istina o marksističkim hipsterima koji razbijaju kapitalizam jest to što su oni najmanje izloženi posljedicama svojih teorija. Kad su trećinu ljekarni u Philapelphiji u koordiniranoj kampanji opljačkale bande koje su dolazile izvan grada, to je imalo golemog utjecaja na starije crne građane i njihovo dobivanje recepata, ali ne i na imućni i moćni hipsterski bijeli par.
Provesti svoje dvadesete i tridesete godine dekonstruirajući sve, luksuz je više klase. To je hobi ljudi koji zapravo nemaju posao i obitelj koja ovisi o njima. To je razlog zbog kojeg je dekonstrukcija u osnovi neozbiljna. Nakon što su napisali knjigu u kojoj pozivaju na ukidanje obitelji, Vicky i Sophia su se vjenčali. Vicky živi u Zapadnoj Philadelphiji gdje se odvijaju neredi i pljačke, kupuje antikvitete i piše knjigu u obranu pljačke.
Kao što je F. Scott Fitzgerald napisao u Velikom Gatsbyju: “Oni su bili neobazrivi ljudi, Tom i Daisy — oni su razbijali stvari i stvorenja i potom se povukli natrag u svoj novac i svoju ogromnu neobazrivost.”
Generacija imićnih ljevičara razbija sve oko sebe znajući da se mogu povući u svoja skupa predgrađa koja su ih iznjedrila, na svoja seoska imanja i u apartmane, dok se kaos i uništenje događaju nekome drugome. Tom se možda naziva Thomasinom, a Daisy se možda naziva lezbijkom, ali oni se još uvijek u svojoj ogromnoj neobazrivosti igraju i zabavljaju na račun drugih ljudi.
Willie/Vicky izvorno je napisao članak pod naslovom “U obranu pljačke” 2014. godine, tijekom nereda u Fergusonu, koji je bio ispunjen besmislicama u stilu Projekta 1619 poput: “Američke policijske snage evoluirale su iz patrola za odbjeglim robovima”, izistirajući da je “ideja privatnog vlasništva samo to: ideja.”
Naravno da je svaka ideja ideja. Uključujući nepovredivu prirodu ljudskog života i slobode.
Odbacivanje temeljnih koncepata o kojima ovisi vaše postojanje kao puke ideje je privilegij. Nasilje, nered i kaos mogu oduzeti tu privilegiju i pokazati njihovu vrijednost.
Ljevičari dekonstruiraju sve tako dugo dok ne shvate koliko jako su im potrebne te ideje. No, njima treba daleko više vremena kako bi bili pogođeni uništenjem nego onim siromašnijim i ranjivijim ljudima čiji su životi preokrenuti naglavačke zbog senzacionalne nove govorne točke na jednoj od pomodnih zabava Katrine vanden Heuvel.
I dok je uništeno nebrojeno malih poduzeća, Amazonov poslovni model cvjeta.
Masivne korporacije, u kojima će mnogi ljevičari kupovati svoje primjerke “U obranu pljačke”, udvostručili su svoje tromjesečne dobiti. Amazon kontrolira 38% tržišta e-trgovine, a dok pljačkaši Black Lives Matter haraju kroz četvrti, sve više maloprodaje seli se na internet. Vlasnici malih poduzeća odlučuju da je bolje biti preprodavač za masivnu korporaciju nego pokušati nastaviti raditi tijekom zatvaranja i rasnih nereda.
Amazon može zaraditi od “U obranu pljačke” i od stvarne pljačke.
Mala poduzeća koja Vicky Osterweil ismijava pruža njihovim vlasnicima određenu dozu neovisnosti. Pljačkaši ih pretvaraju u subjekte iste one sorte masivnog korporacijskog monopola koji Osterweil tvrdi da mrzi, a koji u konačnici uzdiže i zarađuje novac od njega.
Osterweil propovijeda obranu pljačke u ime crne zajednice. Ali smrt malih poduzeća najteže pogađa upravo crne zajednice. Internet kupovina je mnogo lakša kad imate kreditnu karticu i tekući račun. Dijelovi crnih zajednica nemaju ni jedno ni drugo. Uništenje ulične maloprodaje u urbanim područjima ne samo da uništava susjedstva, već pretvara maloprodaju u privilegiju bogatih.
Imućna područja će još uvijek imati maloprodaju na razini ulice kad jednom prestanu neredi Black Lives Matter. Ali siromašnija crna područja koja su najviše pogođena neće. Bijeli ljevičari koji promiču pljačku će i dalje imaju svoje osebujne kafiće, punk frizerske salone i joga studije socijalne pravde o kojima Vicky i Sophie ushićeno pričaju, a imat će i lokalne supermarkete poput Whole Foods, u vlasništvu Amazona, namirnice, restorane, butike, kafiće i ostale hipsterske proizvode gentrifikacije.
To je zato što imaju novac i troše ga kako bi uličnu maloprodaju učinili profitabilnom.
Kad prestanu neredi, iza njih će ostati izgorjele četvrti zrele za špekulatne nekretninama, koji će ih obnoviti i prodati bogatim bijelim hipsterima koji žele tamo živjeti.
Promičite dovoljno pljačke i vi također možete zaraditi kad je tržište povoljno.
Postoji više vrsta pljački. Postoje organizirane bande koje uništavaju ljekarne u Philadelphiji i napuštaju mjesto zločina u kombijima i kamionima. Onda je tu i Sorosev okružni tužitelj koji dozvoljava te zločine. A postoje i profesionalni bijeli aktivisti koji konstantno viču Black Lives Matter promičući uništavanje crnih susjedstva kako bi prodali svoje knjige na Amazonu.
Dok Vice obilno promiče pljačku i marksističku dekonstrukciju kao radikalni šik, njegova matična tvrtka dijelom je u vlasništvu Disneyja, privatnog društva za kapitalna ulaganja i Soros Fund Managementa.
Uporedo s uličnom pljačkom događa se još masivnija pljačka na vrhu s hipsterskim marksističkim dekonstrukcionistima kao ideološkim pješacima za uništenje Amerike. Neke od najvećih korporacije socijalne pravde u zemlji financiraju napade na kapitalizam i na zemlju.
U međuvremenu, u kolovozu, Soros Fund Management povećao je svoj udio u Amazonu za 102%.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
