Prije nekoliko mjeseci, Netflix je počeo promicati novi film francuske redateljice Maimouna Doucoure pod nazivom “Slatkice” (Cuties). Poster na kojem su sugestivno pozirala oskudno odjevena djeca izazvao je zasluženi bijes javnosti. Filmski festival Sundance — koji je počastio film redateljskom nagradom — pružio je sinopsis koji nije učinio previše kako bi utišao taj bijes. Prema Sundanceu, “Slatkice” govore priču o 11-godišnjoj djevojčici Amy koja, “kroz zapaljenu svijest o svojoj rastućoj ženstvenosti, tjera grupu da s entuzijazmom prihvati sve senzualniju plesnu rutinu, što budi nadu djevojčica da će twerkanjem kročiti putem slave na lokalnom plesnom natjecanju”. Možda je vrijedno spomenuti da je jedan od suosnivača Sundancea čovjek koji je trenutačno u zatvoru zbog seksualnog zlostavljanja djece. Službeni opis filma na Netflixu zvučao je tek nešto manje groteskno: “11-godišnja Amy postaje fascinirana twerking plesnom ekipom. U nadi da će joj se pridružiti, ona počinje istraživati svoju ženstvenost, prkoseći tradicijama svoje obitelji.”
Nakon reakcija, Netflix se ispričao — ne zbog samog filma, već zbog jednostavno “neprimjerenog postera”. Usluga streamanja također je izmijenila sinopsis, uklonivši svaki spomen “twerkinga”, nazivajući ga umjesto toga “plesnom ekipom slobodnog duha”. Netflix se nije potrudio objasniti zašto su uopće koristili taj “neprikladni poster” u svojim promotivnim materijalima. Ako on zapravo ne odražava sadržaj filma i ako ne pokušavaju privući publiku pedofila koji žele gledati pubertetske djevojčice kako se izvijaju pred kamerama, koji je onda misaoni proces bio iza načina na koji je izvorno reklamiran? To nam nikad nisu rekli.
Web stranica Bustle rekla je da je poster jednostavno “zabrljan”. Pa, mogu razumjeti “brljanje” postera s tipfelerom ili nekakvom drugom greškom uzrokovanom nepažnjom, ali kako možete nešto “zabrljati” kad to slučajno pretvorite u softcore dječju pornografiju? Mnogi drugi mediji pohrlili su u obranu dječjeg filma s twerkanjem. Članak Anne Menta na The Decider ukorio je klevetnike filma neutemeljeno povezujući kritiku s QAnonovom teorijom zavjere i inzistirajući da su klevetnici dužni redateljici ispriku.
Richard Brody je u New Yorkeru nazvao film “izvanrednim” i osudio “uvredljivu kampanju” koju su pokrenuli “desničari”. Rolling Stoneov David Fear dao je “Slatkicama” općenito pozitivnu ocjenu, rekavši da je sav bijes proizvod “velike pogrešne marketinške procjene”. The Independent se pridružio zboru branitelja, objavivši: “Slatkice na Netflixu su previše dirljiv film da bi ga mogao pokvariti jedan poster napravljen u lošem ukusu.” Mnogi mediji, poput NPR-a, tvrdili su da film zapravo kritizira i razotkriva seksualizaciju djece. Glumica Tessa Thompson rekla je da je bila “rastrgana” “prekrasnim filmom” i da “trenutačnom diskursu” nedostaje činjenica da film “komentira hiperseksualizaciju predadolescentnih djevojaka”.
Sve u svemu, bijesne reakcije nisu odvratile medije od veličanja “Slatkica” kao umjetničkog trijumfa. U ovom trenutku, on ima 90-posto pozitivnih ocjena na sakupljaču recenzija Rotten Tomatoes, gdje kritičari govore stvari poput “osvježavajuće iskren o klasi, religiji i rastućoj seksualnosti na način na koji se mainstream američki filmovi nikad ne bi usudili” i “Slatkice zaslužuju gledanje”. I neko su vrijeme ti hrabri branitelji u medijima i Hollywoodu imali prednost što su bili jedini ljudi koji ga zapravo vidjeli. Ostatak nas mogao je samo donositi pretpostavke temeljene na — čini se prilično značajnoj — činjenici da je to film o 11-godišnjakinjama koje twerkaju i koji je Netflix odlučio reklamirati sa slikom spomenutih, jedva odjevenih 11-godišnjakinja u seksualnim pozama.
Ali film ne možete prosuditi na temelju naslovnice s dječjom pornografijom, govorili su nam. A onda je jučer film napokon objavljen. Ispalo je, što nimalo ne iznenađuje, da možete.
I dok sad potpuniji isječci filma kruže internetom, jasno je da su oni od nas koji su kritizirali film zapravo podcijenili čitavi slučaj. On je, ako išta, daleko gori nego što smo pretpostavljali i bojali se.
Jedna scena prikazuje 11-godišnje djevojčice koje se izvijaju i međusobno udaraju po stražnjici dok kamera zumira za krupni plan. Drugi pokazuje Amy u donjem rublju kako bjesomučno trza svoje tijelo dok leži na podu. Kamera nam ponovno nudi krupne planove. U drugom, djevojčice provokativno plešu za dva odrasla muškarca, od kojih jedan gleda s očitim zadovoljstvom. U još jednom, Amy spušta svoje hlače, slika svoje međunožje i objavljuje sliku na internetu.
Pretposljednja scena koja je bila prikazana na izvornom posteru prije nego ga je Netflix zamijenio, znatno je više uznemirujuća od prethodno objavljene uznemirujuće slike. Scena traje nekoliko minuta, ples je vrlo seksualiziran, a kamera, kao i uvijek, zumira međunožja i ostale dijelove tijela.
To nije “komentar” o seksualnom iskorištavanju djece — to je seksualno iskorištavanje djece, jasno kao dan, u svom sadizmu.
S ovim groznim prizorima koji su sad dostupni javnosti, čini se gotovo besmislenim baviti se očigledno apsurdnom idejom da su filmaši koristili jedva obučenu 11-godišnju djecu koja se uvijaju i izvijaju kao nekakvu vrstu prosvjeda protiv seksualizacije djece. To bi bilo poput koljačkog filma s nekoliko scena klanja različitih vrištećih žrtava za našu zabavu i koji u svoju obranu tvrdi da samo želi komentirati problem grafičkog nasilja u filmu. Doista, to je zapravo obrana koja se često nudi za takvu vrstu filmova, a ona je jednako slaba u tom slučaju kao što je i ovdje. Lik koji je snimio “Teksaški masakr motornom pilom” možda je sebi rekao da je imao plemenitije namjere, ali ostaje činjenica da većina ljudi koji gledaju “Teksaški masakr motornom pilom” samo želi vidjeti, pa, teksaški masakr motornom pilom.
Niti jedan filmaš ne želi istupiti i priznati da je upravo stvorio provokativno smeće za publiku s onim najnižim zajedničkim nazivnikom. Ali mnogi filmaši stvaraju takvu vrstu materijala za takvu vrstu publike, priznali oni to ili ne. A “Slatkice” spadaju na tu hrpu. Nadam se zakopane negdje duboko ispod, tamo gdje ih se ne može vidjeti.
Volio bih da možemo pronaći pozitivnu stranu svega ovoga i barem si reći da su “Slatkice” iznimka od pravila — tamo negdje na rubu, daleko od mainstreama. Ali to ne bi bila istina. Ovaj je film dio većeg trenda prema sve većoj seksualizaciji djece. Suprotno onome što tvrdi Anna Menta i mnogi drugi u medijima, normalizacija pedofilije nije desničarska bajka ili QAnonova teorija zavjere. Ona je stvarna i događa se upravo sada. A Netflix je jasno dao do znanja na čijoj strani se nalazi.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
