John Milton, pjesnik i intelekt iz sedamnaestog stoljeća, iznio je predviđanje: “Kad jezik koji je u uobičajenoj uporabi u bilo kojoj zemlji postane nepravilan i iskvaren, slijedi njihova propast i degradacija.” Gore Vidal, njegov intelektualni nasljednik iz 20. stoljeća, elaborirao je rekavši: “Kako društva postaju dekadentna, njihov jezik također postaje dekadentan. Riječi se koriste za prikrivanje, a ne za prosvjetljenje.” Traljavo korištenje jezika dozvoljava ljudima da se izvuku sa svakojakim destruktivnim glupostima bez da su u bilo kojem trenutku izazvani.
Pogledajmo samo koncept “bijele privilegije”, ideje da su bijeli ljudi imali koristi u američkoj povijesti u odnosu i na štetu “ljudi od boje”. Čini se da je notorna glupost sugerirati da siromašni i bijedni apalački bijelci imaju bijelu privilegiju. Kako možemo znati ima li osoba bijelu privilegiju? Mogli bismo pretpostaviti da akademska elita, koja je skovala taj izraz, aludira na bijelce određenog društveno-ekonomskog statusa, poput života u predgrađu sa svim privilegijama koje dopuštaju visoki prihodi. Ali ovdje dolazi pitanje: Da li Nigerijci koji žive u Americi imaju bijelu privilegiju? Kao što je ljetos izvijestio New York Times, 17% svih Nigerijaca u ovoj zemlji ima magisterij, 4% njih je doktoriralo, a 37% diplomiralo, pokazalo je istraživanje američke zajednice iz 2006. godine Američkog ureda za popis stanovništva. Za usporedbu, 19% bijelaca ima diplomu prvostupnika, 8% magisterij, a 1% doktorat.
A što je s ropstvom? Sveučilišta podučavaju naše mlade ljude da su se SAD obogatile ne leđima besplatnog crnog rada. To je notorna glupost. Ropstvo nema baš dobre rezultate stvaranja bogatstva. Razmislite malo. Ropstvo je bilo diljem čitavog Juga i zabranjeno u većem djelu Sjevera. Sumnjam da bi itko tvrdio da je Jug prije rata bio bogat, a Sjever bez robova siromašan. Istina je bila upravo suprotna. Zapravo, najsiromašnije države i regije u našoj zemlji su mjesta u kojima je ropstvo cvjetalo: Mississippi, Alabama i Georgia, dok su najbogatije države i regije bile one u kojima je ropstvo bilo zabranjeno: Pennsylvania, New York, New Jersey i Massachussets.
Kad govorimo o odgovornosti za ropstvo, nema šanse da su Europljani mogli zarobiti milijune Afrikanaca. Oni su imali pomoć Afrikanaca i Arapa. U SAD-u, kao i općenito na zapadnoj hemisferi, ne bi bilo previše crnog ropstva da Afrikanci nisu s europskim trgovcima mijenjali druge Afrikance za oružje, ogledala, odjeću, alkoholna pića i zlatnu prašinu. Demokratski zakonodavci u Kongresu su pozvali na formiranje komisije za proučavanje reparacija, ali nisam čuo pozive na odgovornost stvarnih izvršitelja američkog ropstva. Trebamo li zahtijevati da demokrati u Kongresu dovuku predstavnike Gane, Obale Bjelokosti, Nigerije i muslimanskih država pred Kongres kako bi ih osudili zbog njihove uloge u američkom ropstvu i tražili plaćanje reparacija?
Neke od najvećih jezičnih podvala povezane su s pojmovima kao što su rasne “razlike”, “raskoraci” i “nesrazmjernosti”. Ovi se pojmovi tumače kao znakovi nepravda koje se moraju ispraviti. Prosječni prihod žena je manji od prihoda muškaraca. Crni i latinoamerički studenti se suspendiraju i izbacuju po višim stopama od bijelih studenata. Posvuda postoje druge rasne razlike i raskoraci. Na primjer, crnci čine 13% stanovništva, ali 80% profesionalnih košarkaša i 66% profesionalnih igrača američkog nogometa. Povrh toga, neki od njih su najplaćeniji igrači. Kad bi bili u skladu s ljevičarskog ideologijom, čini se da te brojke sugeriraju da postoji nekakva vrsta nepravde prema azijskim, bijelim i latinoameričkim košarkašima i ragbijašima. Prije nego napustimo ovu temu misleći da je u američkom nogometu sve tip-top za crne igrače, koliko ste puta vidjeli crnog igrača da postiže dodatni bod u profesionalnom američkom nogometu?
Što bi trebalo učiniti za rješavanje ovih i drugih brutalnih razlika? Kako možemo učiniti da košarka, američki nogomet, dresura i hokej na ledu, posjećenost koncerata klasične glazbe, a da ne spominjem zatvorsku populaciju, izgledaju više poput Amerike? Općenito, trebali bismo zanemariti nesrazmjernost. Ne postoje dokazi, bilo gdje na svijetu, koji bi sugerirali da se ljudi grupiraju u bilo kojoj aktivnosti prema njihovom broju u općoj populaciji.
Najbolja stvar koju možemo učiniti jest očistiti jezik. To će imati dodatnu korist ispravljanja našeg razmišljanja kako ne bismo dopustili ljevičarima nametanje osjećaja krivice i vjerovanje u notorne gluposti.
Walter E. Williams je profesor ekonomije na Sveučilištu George Mason.
