U onome što je Shakespeare nazvao “mračnom prošlošću i ponorom vremena” — ili, za mene i Vas, 2004. godine — počeo sam sa suprugom i sinom gledati ono što je tada bila nova televizijska serija, “Izgubljeni”. Negdje oko pete epizode praćenja avantura preživjelih iz avionske nesreće na tajanstvenom otoku, okrenuo sam se prema obitelji i rekao im: “Dosta mi je.” Kao profesionalni pripovjedač priča, objasnio sam, mogao sam im jamčiti da ne postoji uvjerljivi način objašnjenja ovih obrata u priči osim ako se naposljetku ne ispostavi da je sve to san ili su likovi u nekakvom nadnaravnom zagrobnom životu gdje se ne primjenjuju pravila logike.
Kao što to znaju dobri pisci, svaki nevjerojatni obrat u priči dolazi uz cijenu objašnjenja. “Izgubljeni” su se jednostavno toliko zadužili za buduću vjerodostojnost da se taj dug nikada nije mogao otplatiti.
Neki koji neće biti imenovani nisu mi vjerovali. Sljedećih pet godina proveli su otkrivajući istinu onoga što sam im rekao nakon pet tjedana.
Zbog čega biste svi trebali dobro slušati kad vam kažem: Dosta mi je 2020. Priča je jednostavno previše nevjerojatna. Kraj se nikad ne može razumno naslutiti. Ili ću se probuditi pokraj supruge Boba Newharta ili sam umro i nalazim se u Čistilištu ili u državi koju vode demokrati — u kojima pravila logike ne vrijede.
Dok ovo pišem, predsjednik Sjedinjenih Država i naša ljupka Prva dama testirani su pozitivni na Kinesku gripu. Moja prva pomisao kad sam ovo čuo bila je: “Wow! Nisam ovo očekivao!” Kao da gledam nekakvu TV seriju s jednim zapletom previše. Kasnije sam, naravno, pribrao misli i pomolio se za brzi oporavak prvog para. Ali moram priznati, u mojim mislima zadržalo se pitanje koje sam si postavljao tijekom gledanja mnogih filmova i televizijskih serija: “Tko piše ova sranja?”
Naša priča istodobno je apsurdna i grozna. Razmetljivi ženskaroš, poslovni čovjek i TV ličnost osvaja predsjedništvo protivno svim mogućim očekivanjima. Maligno korumpirana duboka država pokušava ga srušiti uz pomoć neiskrenih medija. On usprkos tome uspijeva postaviti ekonomiju na noge, imenovati ustavne suce i unijeti razum u vanjsku politiku zaglibljenu u nedokučivom idiotizmu tzv. stručnjaka.
A onda, izbija pandemija. Ekonomija tone. Ljevičari stvaraju nerede uz odobrenje establišmenta. Opozicija protiv njega nominira hodajuću sobnu biljku. I odjednom, predsjednik oboli od velike bolesti.
Možda je u čitavom ovom neredu najdemoralizirajuća stvar to što mi je kao odgovor na pitanje: “Tko je napisao ovo sranje”, istog trenutka palo na pamet “Mi.”
Krivica zapravo leži na svima nama. Ljevica je kriva što slijedi neuspjelu filozofiju u mržnju i zlo. Desnica je kriva za stajanje po strani dok je ljevica preuzimala naše kulturne institucije i za neuspjelo zaustavljanje ekonomske i društvene dekadencije koju nam je donijela ljevica. I, naravno, ti učitelji, novinari i umjetnici čiji je zadatak bio držati zrcalo stvarnosti su umjesto toga razbili to zrcalo na stijeni svoje besmislene materijalističke teologije. Oni su lažovi i budale.
Kao i većina ljudi, smatram da je ovotjedna debata bila sramota. Predsjednik je bio nasilnik. Izazivač je bio lažov. Moderator je bio pristran. No, nisu li oni također glumili ono što smo svi mi postali?
Donald Trump je predsjednik koji nam treba, ali ne bi trebao biti. Za govorenje istine ne bi trebala biti nužna nepristojna ratobornost. To se događa jer je previše nas šutjelo, u strahu da ćemo izgubiti glasove ili sponzore ili sljedbenike na Twitteru. Demokratima je potreban Joe Biden, ali ne bi trebao biti. Oni se moraju sakriti iza praznog odijela s propadajućim sposobnostima jer su potonuli u opresivni radikalizam koji birači ne žele. A novinari poput Chrisa Wallacea jednostavno su oruđe velikih korporacija koje profitiraju od globalizma, velike vlade i društvene dekadencije. I oni zarađuju te profite od vas i od mene — jer želimo mobitele i jednodnevne isporuke, a da ne spominjem golotinju na kabelskoj televiziji.
Dakle, nije nikakvo čudo što je 2020. godina apsurdna. To je poput jedne od onih priča u nizu u kojoj svaka osoba napiše jedno poglavlje prije nego je proslijedi sljedećoj osobi. Sve takve priče postaju sve besmislenije i posljednji autor se suočava s nemogućim zadatkom spajanja svega toga u nekakvu smislenu cjelinu.
Mi smo sami napisali ovaj nered. Samo se nadajmo da će posljednji Autor završiti priču s više milosti nego pravde.
Andrew Klavan je američki konzervativni pisac, novinar, scenarist, politički komentator i voditelj podcasta “The Andrew Klavan Show” na Daily Wireu.
