Zašto je ljevica toliko investirana u preokretanje tradicionalnih spolnih uloga?
Usred čitavog izbornog kaosa i politizirane histerije oko koronavirusa posljednjih nekoliko mjeseci, lako je izgubiti iz vida činjenicu da dublja prijetnja našim slobodama i civilizaciji leži u kulturnoj, a ne u političkoj areni, budući da je kultura mjesto gdje se osvajaju ili gube srca i umovi. Ljevica je to oduvijek znala, ali desnica nastoji biti opsjednuta onom političkom i potcijenjuje kulturnu kao trivijalnu i neozbiljnu. Ako nikad ne shvatimo koliko je kritično suočiti se s ljevicom na tom frontu, izgubit ćemo Dugoročnu igru. Pogledajmo nekoliko nedavnih primjera jednog aspekta marksističkog napada na našu kulturu u kojoj ljevica stječe prednost — njihovu agendu potkopavanja naših tradicionalnih norma muškosti.
Nakon onoga što su medijima naširoko nazivali “povijesnim” nastupom, nogometašica koja je postala pucač u ekipi američkog nogometa Sveučilišta Vanderbilt nedavno je izabrana u momčad tjedna Konferencije jugoistočnih koledža (SEC), zajedno s igračem Sveučilišta Florida, Kadariusom Toneyem.
Što je Fuller učinila kako bi zaslužila ovu čast? Ona je “ispucavanjem započela drugo poluvrijeme protiv Tigersa, dok je njezin savršeno izvedeni udarac plovio 30 metara i završio na 35-metarskoj liniji Missourija”, kreštao je SEC u objašnjenju.
To je to. Bila je na terenu samo jednu akciju — i to ne za odlučujući pogodak, već zbog niskog ispucavanja koje je “plovilo” samo 30 metara. Iskreno rečeno, ovaj udarac je trebao biti kratak kako bi se spriječio kontranapad, ali očigledno, kao nogometnoj golmanici, duga ispucavanja joj nisu jača strana: “[Kratko ispucavanje] je osmišljeno za nju jer je to ono na što je navikla”, pokušao je glavni trener kasnije objasniti novinarima. A “savršeno izvođenje”? Savršeno izvođenje je za početna ispucavanja standard, a ne iznimka. Jedno savršeno izvedeno ispucavanje nije postignuće vrijedno nagrađivanja — osim ako je pucač žena.
Što bi se dogodilo da su protivnici Vanderbilta uzvratili kontranapadom? “Američki nogomet nije kontaktni sport”, našalio se pokojni trener Michigan Statea Duffy Daugherty. “To je sudarni sport.” Sa svojih 188 centimetara visine, Fuller nije sitna (nejasno je kolika je njezina težina; ona je jedina na popisu igrača Vanderbilta čija težina nije navedena), ali je razumno misliti da bi, u slučaju sučeljavanja s jednim od blokera Missourija ili pokušaju rušenja nosača lopte, pitanje mogu li se žene istinski ravnopravno natjecati s muškarcima u sudarnom sportu bilo riješeno u jednom sudaru. Kako bi izbjegla takvu mogućnost, Fuller je odmah nakon udarca otrčala na aut liniju.
U međuvremenu, njezin suigrač tjedna Kadarius Toney ispucao je loptu 50 metara u onome što se pokazalo presudnim preokretom u igri, dok je njegova momčad pobijedila Kentucky. S druge strane, nebitno ispucavanje Fuller u utakmici u kojoj je njezina momčad izmasakrirana 41-0 zaslužilo joj je jednaki tretman s Toneyem. To sumnjivo izgleda poput afirmativne akcije i signaliziranje vrline, iako se njezin glavni trener pokušao distancirati od takvih zaključaka: “Nisam tu kako bih davao izjave. Ovo je bilo iz nužnosti”, rekao je medijima o svojoj odluci uvođenja Fuller u utakmicu, ističući kako su COVID i praznici smanjili dostupnost studenata za poziciju pucača na “gotovo nulu”.
Činjenica je da je SEC proglasio Fuller igračem tjedna, a ljevičarski mediji tu su činjenicu trubili kao povijesni događaj, ne zbog izvanredne akcije, već zbog toga što je žena koja je ušla na teren u jednoj jedinoj akciji u muškoj igri (igri koju feministi — i muški i ženski — proglašavaju brutalnom i mačo; ali očigledno je u redu kad u njoj sudjeluje žena). Nju zapravo slave zbog povijesnog proboja ne u sveučilišnom američkom nogometu, već u socijalnoj pravdi. “Stvaranje povijesti” je način na koji izlažete narativ — koliko god on lažan bio — u svrhu promicanja agende koja mijenja kulturu.
Ovo ne znači oduzeti Fuller njezin natjecateljski duh ili njezinu atletsku sposobnost kao nogometašice. Ona bi se vjerojatno istaknula u ženskoj nogometnoj ligi. Ali pod uobičajenim, ne-pandemijskim okolnostima, ona ne pripada na teren zajedno s muškarcima u sudarnom sportu. Afirmativna akcija ne osnažuje nikoga; upravo suprotno, ona ponižava one kojima je namijenjena i svuda oko sebe stvara ogorčenje, nepovjerenje i podijeljenost. A signaliziranje vrline u svrhu promicanja političke agende ne mijenja stvarnost da žene uglavnom nisu fizički dizajnirane za igru stvorenu za glomazne muškarce s neusporedivo većom snagom gornjeg dijela tijela koji bi uništili prosječnog muškarca, a kamoli ženu. Nije mizoginično ili seksistički istaknuti ono što bi samo prije nekoliko godina svi smatrali biološkom istinom. Jednako tako, glomazni muškarci koji se prikladno “identificiraju” kao žene samo kako bi dominirali u ženskom sportu ne pripadaju njima (sve se veći broj sportašica vrlo glasno slaže). Takvo se svojedobno zdravorazumsko stajalište danas smatra “transfobičnim” govorom mržnje.
U vezanim vijestima u drugoj kulturnoj areni, pop zvijezda Harry Styles slavljen je ovog mjeseca kao prvi muškarac koji se samostalno pojavio na naslovnici časopisa Vogue. Na naslovnoj fotografiji i u reportaži časopisa, Styles je ogrnut ženskom odjećom. Konzervativna komentatorica Candace Owens na Twitteru je izrazila svoje neodobravanje ovog izraza dvojbene muškosti: “Ne postoji društvo koje može opstati bez snažnih muškaraca”, tweetala je. “Na Zapadu, stalna feminizacija naših muškaraca, dok se u isto vrijeme marksizam podučava našoj djeci, nije slučajnost. To predstavlja izravni napad. Vratite nam muževne muškarce.”
Budna internetska rulja izgubila je i ono malo svog kolektivnog uma zbog ovog uznemirujućeg termina, “muževni muškarci”. Celebrityji i ljevičarske medijske ličnosti, koji vole o sebi razmišljati kao o slobodnomislećim pojedincima, ali koji zapravo čine najkomformističniju demografiju na kugli zemaljskoj, udružili su se kako bi optužili Owens za neoprostivi nedostatak pomodarstva. “Patetična si”, uzvratila je glumica Olivia Wilde. Medijski kritičar Carlos Maza rekao je da je Owens zvučala “poput pobožnih puritanaca iz 50-ih i 60-ih godina. Iskreno im je nemoguće biti cool jednu sekundu.” Čak je i radikalna zastupnica Alexandria Ocasio-Cortez na Twitteru branila Stylesa, tvrdeći da fotografija s naslovnice ima “James Dean vibru”.
Ovo se možda čini kao oluja u čajniku, budući da je svijet mode, sa svojim umjetničkim pretenzijama, ionako smiješan i površan, a pop zvijezde poput Davida Bowieja već se desetljećima poigravaju s androginosti. No, pitanje koje ova naslovnica Voguea postavlja, jednako kao i nogometašica koja se navodno probila u muški sport, zapravo je od dubokog značaja: zašto je ljevica toliko investirana u diskreditiranje i demontiranje tradicionalnih spolnih uloga? Zašto budni celebrityji i njihovi obožavatelji toliko žestoko skaču u obranu ideja da se žena može ravnopravno natjecati s muškarcima u sudarnom sportu, da su muškarci koji nose haljine na naslovnici ženskog modnog časopisa “cool” i da je, kao što je glumac Kumail Nanjiani nedavno tweetao, “tradicionalna muškost bolest”?
Odgovor je taj da su progresivci u ratu sa svime što se smatra normalnim i tradicionalnim. Sve ono što nas je na Zapadu učinilo onim što jesmo i učinilo nas najslobodnijom, najnaprednijom, najuspješnijom, najciviliziranijom civilizacijom u povijesti — naša vjerska uvjerenja, naše vrijednosti, naše tradicije, naša umjetnost i književnost, naša povijest, naši heroji, čak i naša znanost — sad se smatra ili rasističkim, seksističkim, klasističkim, homofobnim, islamofobnim, kolonijalističkim, ugnjetavačkim, eksploatacijskim ili toksičnom kombinacijom istog te se stoga mora izbrisati. Naša prošlost i bilo kakve veze s njom neprihvatljivo su ne-budne i stoga progresivci neumorno nastoje redefinirati ili po mogućnosti iskorijeniti svaku kulturnu normu kako bi svijet preoblikovali u skladu sa svojom samopravednom, navodnom inkluzivnom, kolektivističkom, utopijskom vizijom.
Ljevica lažno tvrdi da spolne razlike gotovo isključivo proizlaze iz opresivnog patrijarhalnog odgoja, a ne iz prirode. To je važno za njihovu agendu jer je brisanje takvih razlika nužno za “ukidanje obitelji”, na što je Karl Marx otvoreno pozivao. Zašto? Zato što su veze nuklearne obitelji posljednja i najotpornija linija obrane od kolektivizma i totalitarne kontrole, a muškost je ratnički duh nuklearne obitelji. Ako emaskulirate muškarce omalovažavanjem njihovog agresivnog, kompetitivnog nagona koji teži visokim dostignućima kao toksičnog i negiranjem duboko usađenih razlika između njih i žena, muškarci postaju kastrirani, obiteljska jedinica se raspada, otpor se otapa, “zajednica” zamjenjuje našu obitelj, a Država postaje naš roditeljski autoritet.
Candace Owens nije u krivu kad tvrdi da “stalna feminizacija naših muškaraca, dok se u isto vrijeme marksizam podučava našoj djeci, nije slučajnost”. Istina — to nije slučajnost. Emaskulacija Zapadnih muškaraca je izravan, namijenjeni rezultat kulturnog marksizma koji već desetljećima truje našu djecu. Cilj je oslabiti neovisni i borbeni duh muškosti te potkopati otpor prema moći Države.
Stavite žene u mušku momčad američkog nogometa, odjenite muškarce u haljine, slavite i jedno i drugo kao kreposne prekretnice i ismijavajte one koji misle drugačije, a razlike i definicije spolova će se postupno zamutiti. Muškost i ženstvenost neće imati nikakvo značenje. To se već događa. Ipak, suprotno tvrdnjama ljevice, to ljudska bića ne čini slobodnijima i naprednijima; to umanjuje i muškarce i žene i čini nas zbunjenijim oko naših uloga i svrhe u svijetu. To nas također ostavlja odvojenijim od naše prave prirode, našeg Boga i jedni od drugih — baš kao što to Država želi.
