Najbolju ilustraciju ovog načela donosi nam Roger Nash Baldwin, suosnivač i izvršni direktor ACLU-a, u članku za “Sovjetsku Rusiju” u kojem je prilično jasno objasnio zašto se bori za građanske slobode:
Vjerujem da su nenasilne metode borbe dugoročno najučinkovitije za izgradnju uspješne moći radničke klase. Tamo gdje se one ne mogu slijediti ili ih vladajuća klasa ne dopušta, očito su preostale samo nasilne taktike. Ja zagovaram građansku slobodu kao najbolju od nenasilnih sredstava izgradnje moći na kojima se mora zasnivati radnička vlast. Ako povremeno pomažem reakcionarima da dobiju slobodu govora, ako izađem izvan okvira klasne borbe kako bi se borio protiv cenzure, to je samo zato što te slobode pomažu stvaranju gostoljubivije atmosfere za slobode radničke klase. Klasna borba je središnji sukob na svijetu; svi ostali su slučajni. Kad se ta moć radničke klase jednom postigne, kao što je to bilo u Sovjetskom Savezu, ja sam za njezino održavanje svim mogućim sredstvima.
Ljevica je liberalna u onoj mjeri koliko nije na vlasti. Ona je neliberalna u onoj mjeri koliko ima vlasti.
To je nešto što bi konzervativci trebali dobro upamtiti, osobito dok desnica na društvenim mrežama regrutira ljevičarske saveznike u svrhu borbe protiv politike identiteta i kulture otkazivanja. Mnogi od njih su, poput Glenna Greenwalda, tvrdokorni ljevičari. Određeni broj njih sad je pronašao konzervativnu publiku koja je sretna čuti narative poput ovog članka Zaida Jilanija, koji je, kao i Greenwald, militantni anti-izraelski ljevičarski apologet islamskog terorizma i koji sad ima potpuno novu publiku.
Da, ovaj lik: “Recite što god želite o muslimanskim teroristima, ali oni barem odrade posao kako spada.”
“Ljevica je socijalni liberalizam zamijenila sa socijalnom kontrolom”, tvrdi Jilani.
Kad to ljevica nije voljela socijalnu kontrolu? Jilani nije prvi koji je napisao ovakav članak u kojem se tvrdi da je to nekakva vrsta nedavne mutacije.
“Tijekom Trumpovih godina, Amerika lijevo od centra polako je odbacivala svoju staru politiku socijalnog oslobađanja — onu rođenu u pokretu za slobodu govora na Sveučilištu Berkeley, seksualnom oslobađanju i revoluciji građanskih prava — i zamijenila je nečim drugim: politikama socijalne kontrole”, piše Jilani.
Ljevica je bila predana oslobađanju od postojećih običaja i kodeksa društva kako bi ih zamijenila vlastitim sustavom. To je esencija ljevice. To nije nekakav novi fenomen. Ono što ljudi obično nazivaju kulturom otkazivanja izvorno je nosilo ime političke korektnosti. Sad samo iza sebe ima mnogo više snage.
Ruski revolucionari imali su svakojake radikalne ideje. Kad su boljševici napokon konsolidirali svoju moć, sve te radikalne ideje, osim državne kontrole, bile su eliminirane. To je tema Orwellove Životinjske farme.
U ovom fenomenu ne postoji ništa novo.
Zbog toga je važno razlikovati liberalizam od ljevice.
Liberalno društvo dopušta slobodu pojedinca, ljevičarsko društvo ne. Ono to ne može jer tvrdi da već zna jedini ispravni način ponašanja ljudi zasnovan na znanosti. Poput islamske teokracije, ono vjeruje da je ideja dopuštanja kršenja načina i oblika ponašanja koji čine društvo idealnim i utopijskim suluda i opasna.
Ljevičari će se ponašati poput liberala kad ostanu bez moći. Što više moći stječu, to se manje liberalno ponašaju. To je dobro poznati fenomen.
Nemojte se zavaravati kad se ljevičari ponašaju poput liberala. Oni su za slobodu tako dugo dok ne steknu dovoljno moći kako bi je okončali. Oni vjeruju u oslobađanje tako dugo dok se ljudi ne trebaju osloboditi od njih.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
