Još na fakultetu poznavao sam lika, prijateljevog prijatelja, koji je u Detroitu vozio gradski autobus. Kad bi mi se pokvario automobil, što se događa prilično često kad kupite smeće od 400 dolara od roditeljevog poznanika, morao sam se voziti autobusom na predavanja i svako malo bi se našao u autobusu koji je on vozio. Obično bih sjedio na prednjem sjedalu i razgovarao s njim jer sam ga poznavao. I budući da sam ga poznavao, znao sam da je lud — ludi marksist.
Ali on je bio onaj pravi marksist. Sjećam se jedne pijane rasprave s njim u stanu našeg zajedničkog prijatelja, kad sam mu postavio pitanje zašto je, ako je komunizam toliko divan, propao Sovjetski Savez. Njegov odgovor bila je verzija odgovora koji sam od tog vremena čuo nebrojeno puta: da Sovjetski Savez nije bio “pravi komunizam”, da su trebali prigrliti Trockog, a ne Staljina. Da su to učinili, to bi uistinu bio raj za radnike, kao što je komunizam obećao.
Uvijek postoji nekakva vrsta “to nije bio pravi komunizam” opravdanja od tih ljudi, zajedno s onim “da je ova osoba to učinila, bilo bi drugačije”. To je maestralni primjer propagande i manipulacije jer se, iako se ne može dokazati, isto tako ne može opovrgnuti. A kad se očajnički želite držati propalog uvjerenja, vi ćete se uhvatiti za bilo što.
Ne znam što se dogodilo s tim likom, čak se ne sjećam njegovog imena (samo njegovog posla, uvjerenja i vojničkih čizama), ali sumnjam da je završio imućan. Imao je već podosta godina (nema previše mladih gradskih vozača autobusa) i bio je predan bijesu i bijedi koji uvijek prate ekstremno ljevičarstvo. Pa, ne baš uvijek…
Lik kojeg sam poznavao bio je, u najboljem slučaju, prašinar u “pokretu”. Istinski vjernik koji je rintao čekajući dolazak revolucije koja je na neki način trebala poboljšati njegov život. Rukovodstvo se, prirodno, ne ograničava na životni stil koji žele nametnuti drugim ljudima.
Ljudi Sjeverne Koreje gladuju, baš kao što je to bio slučaj i u Sovjetskom Savezu. Kim Jong-Un je debeo, kao što je to bio i gotovo svaki vođa SSSR-a. To nije bilo zbog nekakve čudne genetike komunističkih diktatora koja je uzrokovala probleme sa žlijezdama, već zato što su dobro živjeli dok je njihov narod patio. Sjevernokorejci jedu blato, a Kim jede što god zaželi i to koliko god može ugurati u svoju nadutu gubicu.
Čelnici Black Lives Matter su predani marksisti. Oni su također nevjerojatno bogati. U ljevičarskom stradalništvu vrti se veliki novac. U marksizmu također. Na primjer, Bernie Sanders posjeduje više kuća od vas. On posjeduje više kuća od većine obitelji. Istina je da on i čelnici BLM-a, poput svih ekstremnih ljevičara, žele “širiti bogatstvo”, samo ne govore čije bogatstvo.
Nije njihovo bogatstvo to koje žele širiti, već bogatstvo svih ostalih.
Patrisse Khan-Cullors, jedna od suosnivačica Black Lives Matter, ima kontrolu nad desecima milijuna dolara kojima su naivci i korporacije preplavili njihovu organizaciju. Skupina ne dijeli svoje bogatstvo s lokalnim podružnicama, niti naizgled s bilo kim drugim osim s agentima za nekretnine.
Još od osnivanja skupine, Khan-Cullors je postala mini-Donald Trump, kupujući milijune dolara vrijedne kuće i imanja diljem zemlje, a možda i širom svijeta.
A to su samo transakcije koje su ljudi uspjeli iskopati vezane uz njezino ime, a ona je samo jedna od tri suosnivača. Uz suosnivače, vjerojatno postoje savjetnici, konzultanti i zaposlenici plus tko zna što još. Skupina je čuveno tajnovita u vezi toga što radi s novcem, ali čini se da ga ne troši u mjestima poput Chicaga kako bi se ubojice crnih života priveli pravdi.
Black Lives Matter je samo najnoviji u nizu prijevara i licemjerja koje ekstremna ljevica koristi kako bi nahuškala ljude dok se u međuvremenu bogati (sjeća li se tko Occupy Wall Street?). Mislili biste da će ljudi prije ili kasnije prozreti njihove namjere, ali to nažalost nije slučaj. Oni još uvijek voze svoju verziju onog autobusa u Detroitu, izmišljajući izgovore zašto su još uvijek gladni, dok svaka serija novih vođa postaje sve deblja.
