Svi drugi u kinu su plakali. Film koji se prikazivao u kinu smještenom u sjevernom predgrađu Moskve nije bio ljubavna ili sentimentalna drama, već dokumentarac pod nazivom “Ne možemo nastaviti živjeti ovako“. U distribuciju je pušten tek nakon žestoke rasprave na vrhu komunističkog aparata koji je još uvijek bio glavni u tadašnjem Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika. Bilo je to u srpnju 1990. godine, kad se Gorbačovljeva revolucija približavala svojoj konačnoj krizi. Zašto su plakali? Jer je film otvoreno govorio istinu koju su svi oni znali, ali o kojoj nikad nisu mogli razgovarati.
Sjećam se nekoliko scena: red uredno odjevenih građana koji se pretvorio u urlajući nered kad su stigle vijesti da je sljedovanje votke za taj tjedan otkazano; odvratni zatvorenici, grotesknih, izobličenih lica od uobičajenog zla, stjerani u prljave tamnice; pusti gradski pejzaži betonskih ploča pod zatrovanim nebom, prljava žuta otpadna voda koja curi iz nakrivljene cijevi u zagađeno more, izmetom razmazane, oskrnavljene ruševine nekadašnjih crkava, korupcija i beskonačni niz službenih laži.
Svi sovjetski građani znali su da je život takav. Znali su svakodnevnu mukotrpnu potragu za pristojnim jelom. Znali su da je sav šećer nestao iz trgovina jer je službena anti-alkoholna kampanja prisilila milijuna da rade svoju vlastitu votku u kadi. Znali su da će, ako žele anestetike kod zubara ili antibiotike u bolnici ili suradnju djetetova učitelja ili odmor na moru, morati nekoga podmititi kako bi to dobili. Čak su i u Moskvi, izložbenom gradu Carstva zla, znali da žive u predgrađima pakla, da će u miljama dugim masovno proizvedenim stambenim zgradama teško pronaći jednu obitelj netaknutu razvodom, da niti jedna majka nije odgajala vlastitu djecu, da su škole podučavale laži, da su tajne vladine ustanove puštale radijaciju u zrak i u vodu. Svježa jaja predstavljala su pravi događaj. “Ne” je značilo “Koliko ćete mi platiti?” Štakori su bili uobičajena pojava i veselo su se igrali među kantama za smeće u stambenim blokovima i na ulazima željezničkih terminala. Prozori su, naravno, bili prljavi; Nikad nisam vidio čisti.
I dok se većina borila za preživljavanje, tajna je elita uživala velike privilegije — posebne životne prostore, posebne bolnice sa zapadnjačkim lijekovima i opremom, posebne škole u kojima su njihova djeca učila engleski jezik, posebne čekaonice na kolodvorima i u zračnim lukama te posebne trake (jedna je išla sredinom ulice u kojoj sam živio) duž kojih su divovske oklopljene limuzine Politbiroa tutnjale brzinom od 150 kilometara na sat, razmećući svakoga tko bi im se usudio stati na put. Elita je imala privilegiran pristup dobroj hrani, stranim putovanjima i knjigama te glomaznoj servilnosti državnih organa, koji su ugnjetavali obične ljude i iznuđivali novac od njih. Ovo je društvo, koje su njegovi vođe promicali kao egalitarnu utopiju, u stvari bilo jedno od najneravnopravnijih društava na zemlji.
Sovjetski raj
Zahvaljujući snazi čvrste valute, više od dvije godine živio sam na rubovima ove elite. Moj stan, službeno tipični radnički stan, bio je u stvarnosti nedostupan bilo kome lišenom moći ili utjecaja. Imao je četiri metara visoke stropove, parket od hrastovine, prekrasan pogled na rijeku Moskvu s jedne strane i cijelu panoramu grada s druge. Njegovo stubište nije zaudaralo na mokraću i kupus, kao što je to bio slučaj u normalnim zgradama. Moji susjedi uključivali su obitelj Brežnjev i nekoliko viših KGB-ovih dužnosnika. Odisao je moći.
Jedne noći, nešto prije početka prvog Zaljevskog rata, prisustvovao sam kasnoj tiskovnoj konferenciji Tareqa Aziza, tadašnjeg ministra vanjskih poslova Saddama Husseina. Zbog kasnih sati, otišao sam tamo svojim automobilom, Volvom s posebnim žutim registarskim oznakama koje su me označavale kao stranog dopisnika. Uobičajeno sam koristio Metro, mrzeći bijesan, nemilosrdan moskovski promet i beskrajne pokušaje GAI prometne policije za iznuđivanje velikog mita od bogatog stranca zbog navodnog prolaska kroz crveno svjetlo ili prebrze vožnje, što nije bio slučaj. Te noći, GAI policajci pokušali su me zaustaviti nekih 200 metara od moje zgrade. Nisam radio ništa pogrešno i ignorirao sam ih, taktika koja je ponekad uspijevala jer su bili lijeni i korumpirani. Ovaj put nije. Neuobičajeno vrijedni, krenuli su za mnom i slijedili me u dvorište.
Bili su ljuti i možda pijani. “Vaši papiri!”, zahtijevao je neuredni časnik. Dao sam mu. Bacio ih je u bljuzgavicu pred mojim nogama, vičući: “Kako se usuđuješ proći kraj naše kontrolne točke kad ti je naređeno zaustavljanje! I što uopće radiš ovdje?” Pokazao je u općem smjeru prostranog stana Brežnjevih. Očigledno je mislio da sam se pokušao sakriti od njega i već je pripremao zahtjev za neobično veliki mito, sve dok nisam tiho rekao: “Ja živim ovdje.” Ukočio se i odjednom izgledao uplašeno. Podignuo je moje papire. Ponovno je pogledao moju putovnicu, s dozvolom boravka na toj adresi. Odstupio je, pametno salutirao, promrmljao ispriku zbog uznemiravanja i odvezao se bez ijedne riječi. Ovakva vrsta privilegije nije bila dostupna kod kuće u Engleskoj, gdje su zbog prebrze vožnje zaustavljeni čak i članovi kraljevske obitelji. A opet, našao sam se u društvu posvećenom ravnopravnosti, uspostavljajući stvarni rang nad predstavnikom države.
Vidio sam samo kraj toga. Drugi su opisali Sovjetski raj kad je bio u ponoć svoje mračne moći — što je, zanimljivo, bilo vrijeme kad je vjerojatno najbolje funkcionirao. Ako želite imati plansku ekonomiju, ona će najbolje funkcionirati kad ima puno straha. Do vremena kad sam stigao u sovjetsku prijestolnicu u ljeto 1990. godine, bilo je nestašice straha — kako bi se uklopila u nestašicu cipela, namještaja, benzina, cigareta i piva. Ali u pozadini, strah je još uvijek postojao. Ljudi su znali da staro čudovište još uvijek može žestoko napasti i uništiti. To sam vidio u Litvi u siječnju 1991. godine, kad je napravilo posljednji mahniti pokušaj zaustavljanja pokreta za neovisnost i napravilo rupe u glavama nekoliko ljudi u snježnoj, užasnoj noći. Kasnije je vojska tvrdila da su oni u koje je pucala žrtve prometnih nesreća — uvredljiva laž koja je tu akciju učinila još opakijom…
Isječak iz knjige Petera Hitchensa “Bijes protiv Boga: Kako me ateizam doveo do vjere“.
