Sve do 26. srpnja 2006. godine, Fidel Castro je gotovo pet desetljeća željeznim stiskom vladao Kubom. Tog srpanjskog dana 2006. godine, zbog zdravstvenih je problema stao u stranu i postavio svog brata Raula za de facto vladara. Raul je službeno zamijenio svog brata kao diktatora 24. veljače 2008. godine; režim ostaje jednako totalitaran kao i prije te se može, iz očitih razloga, i dalje smatrati i označavati režimom “Fidela Castra”.
Preuzevši vlast 1. siječnja 1959. godine, Fidel Castro slijedio je tradiciju Vladimira Lenjina i istog je trenutka pretvorio svoju zemlju u robovski kamp. Od tog se vremena Kuba istaknula kao jedna od najmonstruoznijih kršitelja ljudskih prava na svijetu.
Kroz kubanski je gulag prošlo pola milijuna ljudskih bića. Budući da ukupno stanovništvo Kube iznosi samo oko jedanaest milijuna, ta činjenica Castrovom despotizmu daje najvišu stopu zatvaranja po glavi stanovnika na svijetu. Streljački vodovi pogubili su više od petnaest tisuća ljudi. Mučenja su institucionalizirana; bezbroj organizacija za zaštitu ljudskih prava dokumentiralo je korištenje električnih šokova, izolacijskih ćelija veličine lijesa i premlaćivanja u svrhu kažnjavanja “antisocijalističkih elemenata”. Barbarstvo Castrovog režima najbolje odražava plan pod nazivom Camilo Cienfuegos, program strahota koji se provodio u logoru za prisilni rad na Isla de la Juventud, drugom najvećem kubanskom otoku. Prisiljeni raditi gotovo goli, zatvorenici su zubima morali kositi travu i dugo vrijeme sjediti u zahodskim rovovima. Mučenje je bilo rutina.
Zastrašujuće iskustvo Armanda Valladaresa, kubanskog pjesnika koji je podnio dvadeset i dvije godine mučenja i zatvora zbog pukog isticanja pitanja slobode, testament je divljaštva ovog režima. Valladaresovi memoari, Protiv sve nade, služe kao kubanska verzija Solženjicinovog Arhipelaga Gulag. Valladares se prisjeća kako su zatvorenici premlaćivani bajunetima, električnim kabelima i pendrecima. Govori nam kako su on i drugi zatvorenici bili prisiljavani na “kupke” u ljudskom izmetu i urinu. Iskustvo Roberta Lópeza Cháveza, jednog od Valladaresovih zatvorskih prijatelja, tipično je za užase Castrovog gulaga. Kad je López štrajkao glađu u znak protesta zbog zlostavljanja u zatvoru, čuvari su mu uskraćivali vodu tako dugo dok se nije našao u deliriju, izvijajući se na podu i moleći da nešto popije. Čuvari su mu potom urinirali u usta. Sljedećeg dana je umro.
Budući da Castrov kult smrti, poput drugih ljevičarskih ideologija, vjeruje da ljudska krv pročišćava zemlju — i budući da manifestacije tuge potvrđuju stvarnost pojedinca te su stoga anatema totaliteta — oplakivanje pokojnika postalo je tabu. Stoga je, baš kao Maova Kina i Pol Potova Kambodža, Castrova Kuba upozoravala članove obitelji ubijenih neistomišljenika da ne plaču na njihovim pogrebima.
Castrov režim također ima dugu, grotesknu povijest mučenja i ubijanja Amerikanaca. Tijekom Vijetnamskog rata, Castro je poslao neke od svojih poslušnika u zarobljenički logor Cu Loc u Hanoiju, koji je postao poznat kao “Zoološki vrt”, kako bi provodili “kubanski program”. Njegov primarni cilj bio je utvrditi koliko fizičke i psihičke agonije može podnijeti ljudsko biće. Kubanci su za svoje zamorce odabrali američke ratne zarobljenike. Kubanac pod nadimkom “Fidel”, glavni mučitelj u Zoološkom vrtu, pokrenuo je svoju vlastitu vladavinu terora. Iskušenja potpukovnika Earla Cobeila, pilota F-105, ilustrira nam nacističku prirodu tog eksperimenta. Među Fidelovim tehnikama mučenja našla su se bezuvjetna premlaćivanja i bičevanja po svim dijelovima tijela žrtve. Bivši ratni zarobljenik John Hubbell opisuje prozor kad je Fidel prisiljavao Cobeila u ćeliju kolege ratnog zarobljenika, pukovnika Jacka Bomara:
Čovjek [Cobeil] je jedva mogao hodati; polako i bolno je vukao svoje noge. Njegova je odjeća bila poderana na komadiće. Posvuda je krvario, užasno natečen i prljav, žućkasto crn i ljubičast od glave do pete. Čovjekova glava bila je spuštena; nije ni pokušao nikoga pogledati. … Stajao je tamo nepomično, spuštene glave. Fidel je udario čovjeka šakom u lice, odbacivši ga u zid. Potom ga je odvukao u središte prostorije i natjerao na koljena. Urlajući od bijesa, Fidel je od stražara uzeo dugačku gumenu cijev i svom silinom udarao njome po čovjekovom licu. Zatvorenik nije reagirao; nije zavapio niti je trepnuo okom. Činilo se kao da je taj nedostatak reakcije potaknuo Fidelov bijes dok je iznova udarao gumenim crijevom po njegovom licu… Neprestano, desetak puta, Fidel je gumenim crijevom udarao njegovo lice. Ovo zastrašujuće zlostavljene nije izazvalo ni najmanji odgovor zatvorenika. … Njegovo tijelo bilo je cijelo rastrgano; činilo se kao da su lisice gotovo razrezale njegova zapešća, komadići bambusa bili su zaglavljeni u zakrvavljenim koljenima, a tragovi premlaćivanja crijevom mogli su se vidjeti na njegovim prsima, leđima i nogama.
Earl Cobeil umro je zbog Fidelovih mučenja.
Bojnik James Kesler bio je još jedna od Fidelovih žrtava, iako je preživio tretman:
On [Fidel] je uskratio Kesleru vodu, vezao njegove palčeve i bičevao ga sve dok njegova “zadnjica, donji dio leđa i loge nisu visjeli u komadićima”. Tijekom jednog barbarskog šibanja, pustio je Cedrica [drugog mučitelja] da ga tri dana udara gumenim bičem… ratni je zarobljenik bio je u polu-komi i obilno krvario s puknutim bubnjićem, slomljenim rebrom, natečenim licem i razbijenim zubima tako da nije mogao otvoriti usta, a noga mu je iznova ozlijeđena od neprestanog udaranja napadača.
Vladavina terora protiv američkih ratnih zarobljenika bila je samo odraz Castrovog postupanja s vlastitim ljudima. Uz fizičke tegobe čak i onih koji nisu završavali u zatvoru ili radnom logoru, njegova je policijska država uskraćivala Kubancima bilo kakvu slobodu. Kubanci nisu imali pravo putovanja iz svoje zemlje. Oni nemaju pravo slobodnog udruživanja ili pravo osnivanja političkih stranaka, neovisnih sindikata ili vjerskih ili kulturnih organizacija. Režim je zabranio slobodno izražavanje; dosljedno je cenzurirao publikacije, radio, televiziju i film. Za svaki pojedini gradski blok i svaku poljoprivrednu proizvodnu jedinicu postoji Odbor za obranu Kubanske revolucije (CDR). Njegova je svrha nadgledanje poslova svake obitelji i prijavljivanje bilo čega sumnjivog. Kubanci čitave svoje živote provode pod nadzorom svog CDR-a, koji kontrolira sve, od njihovih porcija obroka, zaposlenja do korištenja slobodnog vremena. Ovu represiju također prati žestoki rasizam protiv crnaca. U pred-Castrovoj Kubi, crnci su uživali u socijalnoj mobilnosti prema gore te su služili na mnogim vladinim položajima. U Castrovoj Kubi, zatvorska populacija je 80 posto crna, dok je vladina hijerarhija 100 posto bijela.
Kubanski komunizam slijedi Lenjinovu i Staljinovu ideju “jednakosti” u kojoj članovi nomenklature žive poput milijunaša, dok obični Kubanci žive u krajnjem siromaštvu. Police u trgovinama su prazne, a hrana se za prosječnog građanina strogo racionira. Učitelji i liječnici voze taksije ili rade kao konobari kako bi prehranili svoje obitelji. Pod sustavom turističkog apartheida, običnim Kubancima nije dozvoljen ulazak u hotele namijenjene turistima i stranačkim funkcionerima. U svakom takvom hotelu nalazi se, naravno, policija koja bi uhitila svakog neovlaštenog kubanskog građanina koji se usudi ući.
Davno je prošlo vrijeme kad su sovjetske subvencije od 5 milijardi dolara godišnje tijekom Hladnog rata jedva održavale kubansku ekonomiju na površini. I bez obzira na 110 milijardi dolara koje su Sovjeti upumpali tijekom desetljeća, Kuba je postala jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Njezina industrija šećera, duhana i stoke bile su glavni izvor izvoza u pred-Castrovo doba. Zbog svog vjerovanja u “socijalizam ili smrt”, Kuba je danas prosjačka nacija. Čak i haićanske izbjeglice izbjegavaju Kubu.
Budući da im je pod Castrom uskraćeno pravo glasa, Kubanci su glasali svojim nogama. Pred-Castrova Kuba imala je najveću stopu imigracije na zapadnoj hemisferi. Pod Castrom, iz zemlje je pobjeglo otprilike dva milijuna (od jedanaest milijuna) kubanskih građanina. Mnogi su to učinili plutajući na splavovima ili gumenjacima u vodama prepunima morskih pasa. Procjenjuje se da je pritom život izgubilo oko pedeset do osamdeset sedam tisuća ljudi. Budući da nije u potpunosti vjerovao morskim psima, Castro je slao helikoptere koji bi na splavove potencijalnih bjegunaca bacali vreće s pijeskom ili bi ih jednostavno pokosili mitraljeskom vatrom. Utjelovljenje ovog barbarstva bio je Masakr tegljača 13. srpnja 1994. godine, u kojem je Castro kubanskim patrolnim brodovima naredio ubijanje 41 nenaoružanog kubanskog civila — među kojima je bilo desetero djece — koji su koristili stari drveni tegljač u pokušaju bijega s Kube.
Prirodno, ljevica je pokrenula romansu s Castrom i njegovim robovskim kampom baš kao što je to učinila i s Lenjinovim i Staljinovim gulagom. Američki su ljevičari 1969. godine čak formirali brigadu Venceremos, koaliciju čiji su članovi odlazili raditi na Kubu kako bi pokazali solidarnost s komunističkom revolucijom. Ti su drugovi suputnici na prvim hodočašćima uglavnom sudjelovali u berbi šećerne trske, dok su se članovi kasnijih brigada bavili s raznim vrstama poljoprivrednih i građevinskih radova. U međuvremenu su istaknuti zapadnjački ljevičari, uključujući Susan Sontag, Jean-Paula Sartrea, Normana Mailera i Abbieja Hoffmana, također hodočastili na Kubu.
Kao što su raniji vjernici to učinili sa Staljinom, Castrovi su poklonici sipali krajnje nesrazmjerne hvalospjeve. Leo Huberman i Paul Sweezey hodočastili su na Kubu u jesen 1960. godine. Dvojac vjernika naposljetku je primio svu pažnju koju su toliko nasušno željeli od svog oca-boga, diveći se kako su bili “sretni” što su proveli “dvije duge večeri s Fidelom, u opuštenom okruženju i sa samo nekolicinom prisutnih”. Nakon svoje posjete, izvijestili su da je
Fidel strastveni humanitarac, ne u onom lažnom smislu da voli cijelo čovječanstvo, već u onom smislenom, da osjeća suosjećanje s ljudskom patnjom, mrzi nepravdu jer uzrokuje nepotrebnu patnju te je u potpunosti predan izgradnji društva na Kubi u kojem će siromašni i neprivilegirani moć uzdignuti svoje glave i uživati u pravednom udjelu dobrih stvari u životu. U tim se okvirima odnosi prema ljudima – ljubazno, strogo, neumoljivo, u skladu s njihovom stvarnom ili potencijalnom ulogom u stvaranju ili ometanju stvaranja dobrog društva.
Castro je osobno vozio svoje goste do određenih mjesta koje je želio da vide. Dvojac vjernika prisjeća se ove turneje s velikim strahopoštovanjem i emocijama:
Na izlasku iz Havane išli smo dugim zaobilaznim putem kroz najbogatije stambene ulice četvrti Miramar. Dok nas je vozio uokolo, neprestano je govorio, koliko sebi toliko i nama ostalima, “Pogledajte kako oni žive”; i u toj kratkoj frazi nije bio toliko izražen osjećaj prema “njima”, koliko je bio izražen osjećaj bijesa zbog sustava koji nekolicini može omogućiti kraljevski život, dok velika većina stagnira u neznanju, bijedu i često otvorenoj gladi.
Pokušavajući probaviti mišljenje da ih je ovaj sekularni mesija vozio uokolo, Huberman i Sweeney svjedočili su da nisu bili sami u svom poštovanju:
Prateći ga dok je išao među svoje ljude, osoba ne samo da to vidi; sva osjetila su preplavljena time. Gledati kako se njihova lica ozare kad odjednom prepoznaju vozača našeg automobila: čuti ushićene povike “Fidel, Fidel”; doživjeti navalu ljudi, mladih i starih, kad god se automobil zaustavio, čak i samo zbog crvenog svjetla, ljudi privučeni poput željeznih strugotina magnetom, želeći se rukovati s njim, dodirnuti mu rukav, poželjeti mu dobro: osjetiti miris oznojenih tijela stotina građevinskih radnika koji su se okupili oko automobila kad je zaustavljen zbog prepreke na cesti, iznoseći mu svoje probleme i pozivajući ga da poduzme akciju kako bi uklonio prepreke bržem završetku njihovog projekta — to su doista bila nezaboravna iskustva.
Osoba bi pretpostavila da bi Huberman i Sweeney, da su bili u Moskvi u ožujku 1953. godine i svjedočili sovjetskim građanima koji histerično jecaju zbog Staljinove smrti, i taj događaj smatrali “nezaboravnim iskustvom”.
Iz njihova tona i odabira riječi jezivo je vidljivo da su Huberman i Sweeney u potpunosti utonuli u jednu od ključnih dinamika vjerničke dijagnoze: predali su se strogom i sveznajućem sekularnom bogu. Castro ih vozi, vodi, sve objašnjava. Oni nemaju vlastiti um, ne proturječe bilo čemu i, poput ostatka “naroda” u njihovoj mašti, oni su u potpunosti u njegovim rukama. Svi oni štuju Castra, dodiruju mu rukav, predaju svoju volju njegovoj supremaciji. U ovom očajničkom pokušaju religiozne epifanije, Huberman i Sweeney odbacuju vlastitu individualnost i uranjaju čitava svoja bića u kolektivističko štovanje tiranina pred njima.
Huberman i Sweeney čak nisu razmotrili vitalna pitanja koja su si trebali postaviti dok su promatrali ovaj kult ličnosti na djelu: Što bi se dogodilo da je netko od tih pojedinaca stajao odvojen od gomile i izrazio svoje neslaganje? Što bi se dogodilo da je objavio da ne razmišlja poput ostalih i da ne odobrava Castra ili ne podržava njegove politike? Što bi se dogodilo tom pojedincu? To su pitanja koja bismo očekivali od nekoga tko je zabrinut za ljudsko dostojanstvo, slobodu i “socijalnu pravdu”. Ali čini se kako su Huberman i Sweeney u potpunosti nesvjesni da su izrazi ljubavi prema vođi krajnje besmisleni u zemlji u kojoj će svako neslaganje biti kažnjeno zatvorom, mučenjem i pogubljenjem.
Jerry Rubin se pridružio ovom zboru poklonika tijekom svog putovanja na Kubu 1964. godine, gdje se upustio u negativnu identifikaciju vis-à-vis Castrovog glavnog krvnika, Chea Guevare. Rubin se ponosno prisjeća:
Bili smo 84 američka studenta koji su ilegalno posjetili Kubu 1964. godine. Morali smo putovati 14.000 milja, preko Čehoslovačke, kako bismo došli do Kube. … Dok je Che govorio četiri sata, mi smo maštali kako uzimamo puške. Puštamo brade. Odlazimo u brda kao gerilci. Pridružujemo se Cheu kako bismo dizali revolucije diljem Latinske Amerike. Nitko se od nas nije radovao povratku kući političkim sranjima u Sjedinjenim Državama.
Aktivist s Berkeleyja Todd Gitlin otputovao je na Kubu s izaslanstvom SDS-a na Kulturni kongres 1967. godine. U utrobi totalitarne zvijeri, gdje je bio više nego svjestan činjenice da su disidenti trunuli u zatvoru podvrgnuti nezamislivim mučenjima, Gitlin je također iskusio opijenost negativnom identifikacijom. Odlazak s Kube za njega se pokazao osobito bolnim. Prisjeća se:
Ono što je bilo opipljivo bila je bol koju sam osjećao prilikom ponovnog ulaska u moju domovinu. … U zračnoj luci u Mexico Cityju, popivši piće s Daveom Dellingerom i Robertom Scheerom, pogledao samo kroz prozor i vidio reklamni pano na kojem je bila reklama za Cutty Sark [viski]. Morao sam zamijeniti mjesta: nakon dvadeset i tri dana na mjestu gdje je javni prostor pretvoren u službu revolucije, ogadila mi se kapitalistička propaganda.
Ono što mu se, naravno, zgadilo bili su simptomi odvikavanja koje je doživljavao — analogno ovisniku koji se odvikava od svoje droge. Dvadeset i tri dana proživljavao je svoju euforiju odbacujući svoju nutrinu i uranjajući se u totalitarnu cjelinu. Na Kubi je pronašao dom u kojem bi se i najmanje neslaganje odmah kaznilo i u kojem koncept pojedinca uopće nije postojao. Stoga mu je reklamni pano koji je vidio bio užasan jer je simbolizirao slobodno društvo u kojem pojedinci mogu koristiti vlastitu slobodnu volju kako bi slijedili vlastite ukuse i želje. Ta je stvarnost anatema vjerniku.
Kao što je to Gitlin toliko dobro otkrio, zapadni su ljevičarski intelektualci bili uvelike nadahnuti progonom intelektualaca na Kubi, baš kao što je ranija generacija bila progonom intelektualaca u Sovjetskom Savezu. Očarani pojmom društva koje će ugasiti njihov vlastiti talent — kao i njihovo čitavo biće — oni su nastavili praksu označavanja totalitarne nakaznosti suprotnim od onoga što je zapravo bila.
Istaknuta američka kulturna kritičarka Susan Sontag bila je jedna od istinskih vjernica koja se na sličan način pridružila ovoj praksi. Nakon posjeta Kubi 1968. godine, ona je tvrdila da “niti jedan kubanski pisac nije bio zatvoren ili nije uspio objaviti svoje djelo”. Ovu je laž navodila u potpunosti svjesna da su kubanski pisci čamili u Castrovom gulagu i da na Kubi nije objavljeno niti jedno djelo koje je kritiziralo režim. Umjesto toga, ona je tvrdila kako je “Kubanska revolucija zapanjujuće bez represije. … Ne samo da Kubanska revolucija nije počela jesti svoju djecu … ona uopće nema namjeru to učiniti.”
Sontag je vjerovala da je u Castrovoj Kubi pronašla utopiju. Ovdje su ljudska bića uspjela odbaciti mnoge elemente kapitalističkog ugnjetavanja, što je uključivalo, kao je Sontag sa zadovoljstvom primijetila, društveno proizvedenu potrebu za snom. Sontag primjećuje kako je u potpunosti “uobičajeno”, deset godina nakon revolucije, “da ljudi uopće ne spavaju — da razgovaraju i rade nekoliko noći u tjednu”. Također s odobravanjem navodi kako “Čak i lišeni prava bavljenja privatnim biznisom ili gledanja pornografskih filmova, velika se većina Kubanaca danas osjeća znatno slobodnije negoli prije revolucije”. Ovakve spoznaju podižu nekoliko pitanja: Zašto je Sontag vjerovala da može govoriti u ime “velike većine” Kubanaca? Na koji je način točno znala da se osjećaju “slobodnije”? Što je s onima koji se nisu osjećali slobodnije? I što bi se točno dogodilo s pojedincem koji bi pokušao otvoriti privatni biznis ili gledati pornografiju? Je li Sontag vjerovala da su se Armando Valladares, kao i na tisuće drugih političkih zatvorenika koji su pokriveni izmetom čamili u izolacijskim ćelijama, osjećali jednako “slobodnijima”?
Kao što su ljevičarski intelektualci poput Sontag slijedili tradiciju štovanja režima koji je zatvarao, mučio i pogubljivao intelektualce, tako su i kontrakulturni ljevičari koji su podržavali homoseksualna prava štovali tiraniju koja je progonila homoseksualce, izričući kazne do dvadeset godina zatvora zbog homoseksualnog ponašanja.
Castrov progon homoseksualnosti dio je fenomena totalitarnog puritanizma. Kao što se raspravljalo u vjerničkoj dijagnozi, ljudska bića moraju svaki aspekt svog života podrediti većoj cjelini totalitarnog poretka. Homoseksualnost se osobito prezire u totalitarnim strukturama: budući da ne može dovesti do prokreacije, smatra se samo potragom za individualnim užitkom. Kao što Paul Hollander primjećuje u slučaju Kube:
Očito se progon homoseksualaca ne može objasniti samo kulturnim tradicijama ili mačizmom — koliko god se to činilo vjerojatnim — već također i totalitarnim puritanizmom novog režima i njegovom gorljivom težnjom za usklađenošću u svim sferama života. Očito je da prije revolucije nisu protiv njih poduzete nikakve usporedive masivne i sustavno represivne mjere.
Iako nepopustljivi u pogledu prava na “slobodnu ljubav” i seksualno određenje u njihovim vlastitim društvima, vjernici su žrtvovali — i nastavljaju žrtvovati — ova načela kad je riječ o Kubi, talibanskom režimu, Palestinskoj upravi, Iranu, Saudijskoj Arabiji i bilo kojem drugom društvu koje je steklo njihovu naklonost. To je zato što seksualnu slobodu, poput intelektualne slobode, smatraju samo oružjem koje se koristi za uništavanje vlastitog društva. Njih nije nimalo briga za ta prava i slobode same po sebi. Kad se jednom ostvari Ground Zero i započne izgradnja utopije o kojoj sanjaju, oni ih više ne smatraju važnima — čak ih smatraju opasnima, budući da prijete uništenjem puta prema zemaljskom otkupljenju. Ernesto Cardenal, sandinistički ministar kulture i jedan od devet komandanata koji su vladali Nikaragvom nakon revolucije 1979. godine, najbolje je predstavljao ljevicu u tom pogledu. Nakon što se vratio s putovanja na Kubu, izvijestio je kako su kubanski homoseksualci “zapravo sretniji u koncentracijskim logorima [koje je Castro izgradio za njih], mjesto na kojem su svi zajedno im se vjerojatno učinilo gotovo poput raja.”
U istinskoj ljevičarskoj tradiciji, Zapadni vjernici sve do danas nastavljaju obasipati Castra hvalospjevima. Humbero Fontova sažeto je opisao ljevičarski kontinuitet udvaranja Castru u knjizi Fidel: Omiljeni tiranin Hollywooda. Evo samo djela njegove kompilacije ljevičarskih hvalospjeva vođi kulta smrti:
“Kubanski Elvis!” — tako je svojedobno Dan Rather opisao svog prijatelja Fidela Castra. Oliver Stone, još jedan prijatelj, opisao je Fidela kao “vrlo nesebičnog i moralnog” i kao “jednog od najmudrijih ljudi na svijetu”. “Genijalac!”, složio se Jack Nicholson. Naomi Campbell je rekla kako je susret s Castrom bio “ostvarenje sna!”. Prema Normanu Maileru, Castro je bio “prvi i najveći heroj koji se pojavio na svijetu od Drugog svjetskog rata”. Jean-Paul Sartre je rekao “Castro je istodobno otok, čovjek, stoka i zemlja. On je čitavi otok.” … Glumica Gina Lollobrigida je gugutala: “Castro je nevjerojatan čovjek. On je topao i pun razumijevanja te se čini izuzetno humanim.” Francis Ford Coppola je jednostavno primijetio: “Fidel, volim te. Obojica imamo iste inicijale. Obojica imamo brade. Obojica posjedujemo moć i želimo je koristiti u dobre svrhe.” Harry Belafonte je dodao: “Ako vjerujete u slobodu, ako vjerujete u pravdu, ne preostaje vam ništa drugo nego podržati Fidela Castra!”
Steven Spielberg je posjetio oca-boga u Havani u jesen 2002. godine. Svoj susret s Castrom nazvao je “najvažnijih osam sati u mom životu”.
Castrova Kuba bila je uzbudljiv poklon američkoj ljevici, dajući joj totalitarni kult smrti za obožavanje uz divni geografski bonus: blizu je kuće, samo devedeset milja udaljena od obale Floride.
Ovo je isječak iz knjige Jamiea Glazova “Ujedinjeni u mržnji: Ljevičarska romansa s tiranijom i terorom“.
