Zaboravite na 9/11, bombaški napad na Bostonskom maratonu 2013. godine, ubilački pohod u San Bernandinu 2015. godine. Izbrišite sva sjećanja na pustošenja Antife i BLM-a. U Bidenovoj Americi, prava ekstremistička prijetnja dolazi od Trumpovih glasača.
Kao što je Daniel Greenfield izvijestio 24. svibnja, Hina Shamski, bivša odvjetnica Zaklade Sveta zemlja povezane s Hamasom, jedna je od nekoliko muslimanskih aktivista uključenih u novu inicijativu Ministarstva obrane za suzbijanje “ekstremizma” u vojsci — ne islamskog ekstremizma, već MAGA “ekstremizma”.
Zatim je tu i FBI-ov tweet od 11. srpnja koji potiče američke građanine da nadgledaju svoju rodbinu za “znakove mobilizacije na nasilje”. Ponavljam: oni nisu zabrinuti zbog potencijalnih džihadista ili nasilnih komunista, već one vrste ljudi koji 4. srpnja vijore Staru slavu.
Ukratko, u Americi 2021. godine, uzvik neprijatelja nije “Allahu akbar”, već “Bog blagoslovio Ameriku”.
No, Amerika nije jedina zapadna zemlja u kojoj se slobodoljubivi građani označavaju kao “ekstremisti”. U Norveškoj se deseta godišnjica najtežeg terorističkog napada u povijesti te zemlje iskorištava za stavljanje mete na leđa ljudi koji su riskirali svoje živote i zdravlje kako bi upozorili protiv onog stvarnog ekstremizma.
Brzi podsjetnik, ako ste kojim slučajem zaboravili: na dan 22. srpnja 2011. godine, luđak po imenu Anders Behring Breivik postavio je bombu u vladinu zgradu u Oslu, ubivši osmero ljudi, da bi potom ustrijelio 69, uglavnom tinejdžera u kampu mladih Laburističke stranke na otoku Utøya. U opsežnom manifestu, on je branio svoje užasno djelo kao odgovor na islamizaciju Europe — s pretpostavkom da su kamperi, koji su pripadali Ligi radničke omladine, omladinskom kadru Laburističke stranke, budući političari koji će odrasti kako bi nastavili bezobzirne imigracijske politike svojih starijih kolega.
Nije potrebno napominjati da niti jedan odgovorni kritičar islama nikad nije predložio masakriranje tinejdžera kao odgovor na islamizaciju Europe. Upravo suprotno, džihadističko klanje mladih ljudi — naprimjer u Beslanu (2004.), noćnom klubu Puls u Orlandu (2016.) i u Manchester Areni (2017.) — jedan je od glavnih razloga zašto se neki od nas protive masovnoj muslimanskoj najezdi na Zapad.
No, norveške elite nisu dopustile činjenicama da ih spriječe od korištenja Breivikovih zlodjela protiv kritičara islama, koji su u mnoštvu novinskih članaka i TV komentara oslikani kao Breivikovi mentori — čak njegovi suzavjerenici — koje bi trebali ušutkati ili još nešto gore. (To su iste one elite koje na činove džihada reagiraju inzistiranjem da oni nisu povezani s islamom — zanemarite naredbe iz Kurana o ubijanju nevjernika, kao i povike počinitelja “Allahi akbar!”)
Naposljetku su cris de coeur zamrli. No, kako se bližila deseta godišnjica 22/7, oni od nas koji su se u to vrijeme našli među metama ljevice osjetili smo kako se ponovno izvlače vile. U članku objavljenom 7. srpnja pod naslovom “Zajedno protiv ekstremizma”, premijerka Erna Solberg uzela je na nišan “ksenofobiju, govor mržnje i teorije zavjere”. Pet dana kasnije došle su vijesti da će Laburistička stranka obilježiti 22/7 pozivom na “komisiju za ekstremizam” u svrhu “sprječavanja i suprotstavljanja radikalizaciji”.
U 2021. godini, dok američki progresivci koriste termine poput ksenofobije, mržnje, govora mržnje, teorije zavjere, ekstremizma i radikalizacije kako bi oklevetali Trumpove glasače (i time izbjegli iskreno angažiranje s njihovim mišljenjima), norveška ljevica koristi te termine kako bi diskreditirala kritičare islama. Da, “religija mira” nastoji pokoriti kršćansku Europu još od vremena Muhameda; ali to sugerirati u današnjoj Norveškoj znači biti “teoretičar zavjere o Eurabiji” (smiješni izraz izveden iz naslova knjige Bat Ye’or iz 2005. godine, Eurabija).
Nekoliko tih anti-“ekstremista” koristilo je termin ta et oppgjør, što znači “podmirivanje računa (obračunavanje)” — drugim riječima, osvetiti se za nedjelo. U članku objavljenom 12. srpnja, Ragni Løkholm Ramberg, dužnosnik Laburističke stranke i odvjetnik koji je zastupao žrtve na Breivikovom suđenju, sugerirao je da su mnogi preživjeli s Utøye i drugi članovi Lige radničke omladine dugo “čekali političko obračunavanje [politisk oppgjør] koje se moralo dogoditi”. Kakva vrsta obračunavanja? “Obračunavanje s mržnjom i teorijama zavjere. Prilika za obračunavanje gledajući desničarski ekstremizam kao terorističku prijetnju jednaku onoj džihadista. Prilika za obračunavanje s rastućim prihvaćanjem rasizma.”
Umjesto “mržnje”, “rasizma” i “desničarkog ekstremizma”, čitajte principijelno i informirano protivljenje islamu; umjesto “teorija zavjera”, čitajte svjesnost da Muhamedova religija krvoločnog osvajanja i pokoravanja još uvijek misli ozbiljno.
U članku od prošle subote, Eirin Eikefjord, politička urednica Bergens Tidende, tvrdila je da, iako se norveško društvo “obračunalo” Breivikom izvođenjem pred sud i njegovim slanjem u zatvor, preživjeli s Utøye “još uvijek nisu imali priliku podmiriti svoje račune. Sad su oni na redu.”
Na redu da učine što? Podmiriti račune s kim? Kao što se iza engleskog izraza za “podmirivanje računa” uobičajeno slijedi riječ “s” i jedno ili više imena, tako i za ta oppgjør uobičajeno slijedi med plus ime ili imena. Čemu neodređenost ovdje? I kako točno Eikefjord misli da bi tim preživjelima trebalo dopustiti “podmirivanje svojih računa”?
Sljedeći je dan, u intervjuu Aftenpostena, predsjednik Laburističke stranke Jonas Gahr Støre ustvrdio kako je vrijeme da se vlada “obračuna s ekstremnim političkim mišljenjima koja stoje u pozadini” Breivikovih akcija. Ovo je, također, neobična formulacija: Støre govori o obračunavanju s “mišljenjima” vjerojatno zato što zvuči manje zlokobno od obračunavanja s ljudima koji drže takva mišljenja.
Nije učinjeno dovoljno, rekao je Støre Aftenpostenu, “kako bi se suprotstavili iskazima izgrađenim na teorijama zavjere, mržnji i rasizmu”. Među njegovim receptima su: policija bi trebala udvostručila napore suzbijanja trolanja na internetu zbog “iskazivanja mržnje” (poput ovog članka, pretpostavljam) i ukidanje financiranja Službe za ljudska prava (HRS), think-tanka iz Osla koji izdaje statistička izvješća o utjecaju imigracijskih i integracijskih politika. Drugim riječima, HRS (da budemo sasvim otvoreni, moji bivši poslodavci) se bavi surovim, hladnim činjenicama; no, budući da mnoge od tih činjenica izazivaju ljevičarske ortodoksije, one se rutinski ocrnjuju kao, da, “ekstremističke”.
Eivind Trædal iz gradskoj vijeća Osla također spominje HRS, optužujući think-tank u članku od 10. srpnja da predstavlja “ideologiju” koja je “zastrašujuće bliska” Breivikovoj. Koji je bolji način za odbacivanje neugodnih istina nego preoblikovati ih u “ideologiju” — i potom ocrniti tu “ideologiju” povezujući je s ubojicom?
U članku od 13. srpnja, izvjesna Elin L’Estrange opisala je entuzijazam prema slobodi govora kao vrstu fetiša, žaleći se da se ona koristi za zaštitu izražavanja “desničarskih ekstremističkih i opasnih ideja”. Tko je L’Estrange? Ona je preživjela s Utøye — i šefica Laburističke stranke u gradu Ullensakeru. Prema njezinu mišljenju, “nerazumno” je što preživjeli poput nje moraju podnositi kritiku ili osporavanje njihovih argumenata.
Kao i kod mnogih američkih ljevičara, argument L’Estrange je njezina trauma. “Završila sam s moderiranjem”, objavljuje ona. “Jer sam ljuta. U stvari bijesna.” Ona izruguje važnost slobode govora, da bi potom koristila tu slobodu za klevetanje Pedera “Fjordmana” Jensena, pronicljivog pisca i stručnjaka za islam, koji, od 22/7, neprestano gleda kako se njegovo ime povezuje — klevetnički – s onim ubojice.
“Breivikove riječi su… opasne”, piše L’Estrange. “Jensenove riječi su opasne. Veličanje etničkog čišćenja je opasno.” Jensen nikad nije veličao etničko čišćenje. Niti je to učinio bilo koji drugi odgovorni kritičar islama. Ali što je s vjerskim čišćenjem? E, to je tema. Na Bliskom istoku su posljednjih godina muslimani iskorijenili ili potjerali milijune svojih židovskih, kršćanskih i hinduističkih susjeda. Želi li L’Estrange i njezina sorta razgovarati o tome? Naravno da ne. Čak i samo spominjanje toga znači počiniti islamofobni govor mržnje.
L’Estrange je zaprepaštena što nema više “ranjivih manjina” koje kritiziraju slobodu govora. “Osobito… muslimana.” Je li ona doista toliko nesvjesna da je gušenje slobode govora u Europi pod pritiskom islama jedan od velikih, mračnih problema o kojem mnogi od nas trube već godinama? Zar nikad nije čula za suđenja Geertu Wildersu u Nizozemskoj i Larsu Hedegaardu u Danskoj zbog iznošenja jasnih činjenica o islamu? Zna li ona za presudu Europskog suda za ljudska prava iz 2018. godine u kojoj sloboda govora ne štiti kritiziranje Muhameda?
Među ostalim vojnicima u norveškom ratu protiv “desničarskog ekstremizma” je Marie Sneve Martinussen, koja je neki dan pozdravila prijedlog “komisije za ekstremizam”. Tko je Martinussen? Ona je zamjenica šefa norveške Crvene (komunističke) partije. Njezin djed je bio u Crvenoj armiji. Prije nekoliko godina, bila je jedna od nekolicine političarki Crvene stranke koje su se pojavile u laskavom novinskom profilu pod naslovom “One se zalažu za crvenu revoluciju”. Drugi komunisti protiv “ekstremizma” uključuju novinarku Marte Michelet, koja je kao dijete bila šefica Crvene mladeži (tinejdžerskog odreda Komunističke partije), čiji je otac, čuveni romanopisac Jon Michelet, bio otvoreni fan Crvenih Kmera.
To su protivnici “ekstremizma” u današnjoj Norveškoj.
To je, naravno, smiješno. Ali je također i zlokobno. Ono što se ovdje događa jest činjenica da je norveška elita, koja je odavno prihvatila komunizam kao dio društvenog i kulturnog mainstreama, sad također pod svoj šator primila islam. (Jedan od znakova ovoga — zbog čega je HRS nedavno napadnut zbog kritiziranja — jest proliferacija voditelja programa u hidžabu na NRK-u, državnoj televiziji). U međuvremenu, oni koji prepoznaju islam kao prijetnju bivaju izbačeni iz mainstreama: kao što je Øyvind Thuestad istaknuo 15. srpnja na samizdat web stranici document.no, “najveći tabu” u norveškim medijima je “vezivanje bilo čega i najmanje negativnog za islam”.
Da, islam ostaje jednaki problem kao i dosad: samo u lipnju, primijećuje Thuestad, lokalni je sud u Oslu saslušao ne manje od tri slučaja vezanih za islamski teror. No, je li se o ovoj činjenici naširoko izvijestilo u mainstream medijima? Nije.
U međuvremenu, kako se bliži 22. srpnja, isti mediji svakodnevno objavljuju opscenu tvrdnju da su svjesni, dobro informirani kritičari islama — muškarci i žene koji svoje živote stavljaju u opasnost kako bi informirali javnost o vrlo stvarnoj prijetnji — trgovci mržnjom, ksenofobijom i ekstremizmom.
I ne samo to: oni su moralni ekvivalent samog Andersa Behringa Breivika.
