Pad Kabula izazvao je strah da će Afganistan pasti pod utjecaj Kine. U srpnju su se predstavnici talibana sastali s kineskim dužnosnicima. A od talibanskog preuzimanja vlasti, Peking je prijateljski gestikuilrao prema novim vladarima Afganistana.
Kineski utjecaj u Afganistanu nije došao niotkuda. Njihova umiješanost u Afganistan seže desetljećima unatrag. Kineski interesi ovdje su geopolitički, kao i ekonomski.
Na primjer, Peking je izrazio jasan interes za mineralna prava u Afganistanu još od prvih dana režima koji su podržavale Sjedinjene Države. Ubrzo nakon invazije 2001. godine, Kina je saznala da novi režim traži ponude za mineralna prava na rudnik bakra Aynak. Afganistanska vlada željela je gotovinu, a tantijeme od rudarenja bile su dobar način za dobivanje istog.
Rudnik Aynak sadrži jedno od najvećih svjetskih nalazišta bakra. Njegova uporaba seže još u davna vremena. Sovjeti su svojedobno pokušali razviti rudnik, ali napadi mudžahedina su to spriječili. Državna Metalurška korporacija Kine i kompanija Jiangxi Copper dobile su ugovor 2007. godine, usred navoda o mitu. Čak i bez mita, kinesku ponudu bilo bi teško odbiti. Tantijeme su postavljene na visokih 19,5 posto, a konzorcij je nadmašio druge ponuditelje na gotovo svim financijskim područjima. Procjenjuje se da bi proizvodnja u rudniku povećala prihode afganistanske vlade za 50 posto.
No, u pozadini uspješne ponude Kine postojao je još jedan čimbenik: Pakistan. Afganistanska vlada se nadala da će dobri odnosi Kine s Pakistanom zaštititi rudnik — i režim — od napada talibana. Kao što je Andrew Small rekao u Kinesko-pakistanskoj osovini: Nova azijska geopolitika, razmišljanje je bilo da bi “svako napredovanje pobunjenika na Kabul sad također zabrinulo i Peking, budući da je rudnik udaljen jedna 20 milja jugoistočno od glavnog grada”.
Sporazum o Aynaku bio je samo jedan od kineskih komercijalnih ulaganja pod režimom koji su podržavale SAD. Kineske tehnološke tvrtke ZTE i Huawei su 2000-ih postavile telefonske usluge u Afganistanu. ZTE je kasnije dobio veliki ugovor za izgradnju optičke kabelske mreže u Afganistanu. Kineske kompanije su također radile na cestovnim i irigacijskim projektima. U jednom je trenutku izgledalo kao da će Kina postati jedan od najvećih ulagača u post-talibanski Afganistan.
Te su investicije na Zapadu izazvale bijes. U to je vrijeme autor Robert Kaplan rekao da će “dok Amerika žrtvuje svoju krv i blago, Kina ubirati plodove”. No, kineski interesi u Afganistanu nikad nisu bili isključivo komercijalni. A odnos Pekinga s režimom je uvijek bio nelagodan. Rudnik Aynak, na primjer, pokazao se stalnim izvorom napetosti. Kina je stalno odgađala proizvodnju, kriveći prisutnost arheoloških nalazišta u blizini. Kao odgovor, afganistanska je vlada u više navrata prijetila da će rudarska prava vratiti na natječaj. I usprkos svom angažmanu s režimom koji su podržavale Sjedinjene Države, Peking se nikad nije osjećao ugodno zbog prisutnosti američkih trupa u srednjoazijskim državama na kineskoj granici.
Kina je Afganistan promatrala kao geopolitičko bojno polje još od 1970-ih, točnije od komunističkog preuzimanja 1979. i kasnije sovjetske invazije. Po mišljenju Kine, Afganistan u kojem su dominirali Sovjeti predstavljao je ozbiljnu opasnost. To je značilo da su sovjetski vojnici na kineskim granicama. Kao rezultat toga, Kina je bila jedan od glavnih podržavatelja anti-sovjetske pobune i jedan od najvećih dobavljača oružja mudžahedinima sve do 1984. godine. Godine 1986., Kina je odigrala ključnu ulogu u nabavi projektila stinger, što se pokazalo kao prekretnica u ratu. Kineski premijer Deng Xiaoping je rekao kako želi pretvoriti Afganistan u “močvaru” za Sovjete.
Kineski interesi u Afganistanu raspršili su se nakon odlaska Sovjeta. Nakon raketnog napada na svoje veleposlanstvo, Kina je okončala diplomatsko prisustvo u Afganistanu. No, uspon talibana, koje je podržao dugogodišnji kineski saveznik Pakistan, to je promijenio.
U početku Kina nije previše voljela talibane. Kina je već prepoznala neizravnu prijetnju koju su islamisti predstavljaju Xinjiangu — čak i u početnim danima panislamizma. Talibanski Afganistan čak je bio domaćin ujgurskim militantima. U tom je trenutku Kina podržala osude šire međunarodne zajednice prema talibanima, osobito nakon nasilja koje je popratilo zauzimanje Kabula 1996. godine.
Međutim, kako se talibanski režim krajem devedesetih sve više geopolitički izolirao i očajavao, Pakistan je uspio uvjeriti Kinu da uspostavi bliže odnose. Taj je proces započeo 1999. godine, kad je nekoliko kineskih diplomata otputovalo u Kabul na sastanak s talibanskim predstavnicima. Rezultat je bilo uspostavljanje diplomatskih i ekonomskih odnosa, letova iz Kabula u Urumqi u Kini te kineska obećanja za pomoć u hrani.
Niti jedna strana nije u potpunosti bila zadovoljna odnosom. Unatoč talibanskim zahtjevima, Kina nije uložila veto na sankcije protiv Afganistana. U međuvremenu, talibani nisu protjerali ujgurske militante iz Afganistana. Svejedno, uspostavljen je nelagodan radni odnos.
Kad su SAD svrgnule talibanski režim, kineska vlada je navodno odahnula. Naravno, bila je zabrinuta zbog rastućeg prijateljstva između Pakistana i SAD-a. No, u ranim post-talibanskim godinama, Kine se odlučila držati podalje sigurnosnih pitanja. Umjesto toga usredotočila se na komercijalnu dobit gdje god je to bilo moguće.
Ova se procjena, kaže Andrew Small, promijenila 2006. godine. Do tog su se vremena talibani pregrupirali i pobuna je bila u punom zamahu. To je predstavljalo dilemu za Kinu. S jedne strane, povratak građanskog rata ili čak povratak vladavine talibana mogao bi značiti više prostora za ujgurske oružane skupine u Afganistanu. S druge strane, Kina je ostala zabrinuta zbog američke vojne prisutnosti u Središnjoj Aziji, osobito nakon takozvanih obojenih revolucija u regiji. Dok su se napetosti u Južnokineskom moru povećavale, a SAD najavile svoj vanjskopolitički zaokret prema Aziji, Kina se osjećala opkoljenom. U idealnom svijetu Pekinga, niti jedna strana ne bi pobijedila u Afganistanskom ratu.
Ponekad je to jednostavno značilo da Kina održava odnose koje je uspostavila s talibanima prije 9/11. Prema Smallu, bivši kineski dužnosnici tvrdili su da je postignuto uzajamno razumijevanje između Kine i talibana: talibani su se trebali “držati na distanci od ujgurskih militantnih skupina i Kina će tretirati talibane kao legitimnu političku skupinu, a ne kao terorističku”. Također je bilo navoda da je Kina opskrbljivala talibane s oružjem.
Naravno, Kina također nikad nije prekinula odnose s režimom koji su podržavali Amerikanci. Čak je nudila neku pomoć režimu. Od 2011. godine nadalje, Kina je zapravo povećala svoj diplomatski angažman s afganistanskom vladom, pazeći jednim okom na planirani datum povlačenja NATO-a 2014. godine, nakon kojeg bi Peking mogao povećati svoj utjecaj na režim.
Koliko će se Kina angažirati u Afganistanu pod vlašću talibana ostaje za vidjeti. Bez sumnje će nastaviti ostvarivati rudarska prava. No, veće pitanje će biti kako zadržati talibane po strani u post-okupacijskoj eri.
Kaotično povlačenje SAD-a iz Afganistana pokazuje da Zapad nema jasnih ciljeva u regiji. Za razliku od toga, Kina točno zna što želi.
