U mnogo načina, do katastrofe u Afganistanu dovelo je arogantno ljevičarsko razmišljanje — u stvari, ljevičarska paradigma u cijelosti.
Mnogi su, osobito oni afganistanskog podrijetla, to jasno dali do znanja nakon američkog povlačenja. Razmotrite riječi Barktasha Ahadija, afganistanskog Amerikanca koji je godinama služio kao tumač u američkoj vojsci:
Kako je Afganistan tako brzo mogao pasti? Kao bivši borbeni tumač koji je služio zajedno s američkim i afganistanskim snagama za specijalne operacije, mogu vam reći dio odgovora — onaj koji nedostaje iz razgovora: kultura… Kad uspoređujete talibane sa Sjedinjenim Državama i njezinim zapadnim saveznicima, ogromna većina Afganistanaca oduvijek je smatrala talibane manjim od dva zla. Mnogim bi se Amerikancima to moglo činiti neobičnom tvrdnjom. Ali Amerikanci su također odmah krenuli graditi ceste, škole i vladine institucije — u pokušaju “osvajanja srca i umova” — bez da su najprije shvatili koje vrijednosti pokreću ta srca i čije ideje ispunjavaju te umove. Tako smo na kraju djelovali na načine koji su naposljetku odvratili svakodnevne Afganistance.
Drugim riječima, budući da nisu bili svjesni važnosti kulture i uvjereni da su važne samo materijalne vrijednosti — ceste, škole, zgrade, itd. — američko je vodstvo u Afganistanu zakazalo.
Nažalost, ovaj neuspjeh daleko nadilazi samo nekolicinu; sve većem broju Zapadnjaka općenito, riječ “kultura” često znači ne više od fizičkih, površinskih razlika — “egzotičnu” hranu ili odjeću — ništa esencijalno.
U stvarnosti, kulture se sastoje od cjelovitih i različitih svjetonazora sa svojim jedinstvenim skupovima dobrog i lošeg, često ukorijenjenih u religiji ili filozofiji. Kulture donose vašem gradu mnogo više od, recimo, pogodnosti imanja indijske kuhinje niz ulicu. Kao što je europski povjesničar Hilaire Belloc svojedobno objasnio:
Kulture izviru iz religija; naposljetku, vitalna snaga koja održava svaku kulturu jest njezina filozofija, njezin stav prema svemiru; propadanje religije uključuje propadanje pripadajuće kulture — to najjasnije vidimo u raspadu kršćanskog svijeta danas.
Gledano na drugi način, sve vrijednosti koje cijeni suvremeni Zapad — vjerska sloboda, tolerancija, ravnopravnost spolova, monogamija — nisu se razvile u vakuumu, već su umjesto toga neraskidivo ukorijenjene u judeo-kršćanskim načelima koja su, tijekom nekih dva tisućljeća, imala duboki utjecaj na Zapadnu epistemologiju, društvo i, naravno, kulturu. Nije bez veze, niti je “slučajnost” povijesti, da su te vrijednosti rođene i njegovane u Zapadnim — ne islamskim, budističkim , hinduističkim, konfucijanskim ili poganskim — nacijama.
Svejedno, kao i zbog relativističkog razmišljanja, većina Zapadnih ljudi pretpostavlja da su gore navedene vrijednosti na neki način “urođene” svim narodima; da će, s danim odgovarajućim materijalnim okolnostima — novim cestama, školama, zdravstvenom zaštitom, prosperitetom, itd. — svi narodi postati baš poput njih, sekularni materijalisti (bez obzira na njihove azijske ili afričke kulture/jezik, koje se, ponovno, smatraju ograničenima na hranu, odjeću, rituale, ceremonije i slično).
Velika ironija u svemu tome jest da je takvo razmišljanje ekstremno arogantno i etnocentrično — dvije stari protiv kojih ljevičari oduvijek upozoravaju, a opet ih upravo oni najčešće počinjavaju. Dok konzervativac priznaje, na primjer, da islam ima svoja vlastita načela, liberali to ignoriraju, vjerujući umjesto toga da su muslimani “baš poput nas”. Ovaj pogled, koji arogantno zanemaruje ulogu islama u životu muslimana, ne smatra se etnocentričnim jer se za “mi” ne vjeruje da je specifično (Zapadno ili kršćansko), već univerzalno.
Ukratko, sve veći broj ljudi na Zapadu vidi sebe kao vrhunac ljudske povijesti — “progresivnim” misliocima koji su svu kulturnu i religijsku prtljagu ostavili daleko iza sebe — te su uvjereni da su svi narodi svijeta predodređeni slijediti njihovo vodstvo i razvijati se poput Zapada, koji sebe više ne vidi kao zasebnu kulturu, već se smatra krajnjom točkom svih drugih kultura (pod odgovarajućim, često materijalnim, okolnostima).
I tako je, vraćajući se na pitanje Afganistana, vodstvo Zapada gledalo na njegove plemenske muslimane kao na embrionske Zapadnjake: što god njihova religija ili kultura nalaže, to je zasigurno površinski; pod odgovarajućim okolnostima, zasigurno će se početna ili urođena zahvalnost afganistanskog naroda za razdvajanje religije i države, feminizam, pluralizam i toleranciju naposljetku ukorijeniti i procvasti.
Drugačije rečeno, Afganistanci (i kasnije Iračani) napravljeni su “na našu sliku” (osim što, naravno, zaboravljamo duhovne i intelektualne — jednom riječju, kulturne — korijene “naše slike”).
U ovom se arogantnom kalkulusu uvijek zanemaruje činjenica da muslimani imaju svoj vlastiti jedinstveni i drevni svjetonazor i skup načela — svoju vlastitu kulturu — što zauzvrat potiče ponašanje koje se smatra “radikalnim” prema Zapadnim (lažno pretpostavljenim “univerzalnim”) standardima.
Upravo se ta slijepa točka vezana uz kulturu pokazala katastrofalnom u Afganistanu i nastavit će se, bez sumnje, pokazivati katastrofalnom u svim takvim budućim pothvatima koji zanemaruju metafizičko i usredotočuju se samo na fizičko.
