“Obrazovani idioti” je termin koji je koristio moj otac kako bi opisao fakultetski obrazovane ljude koji su u potpunosti lišeni zdravog razuma i moralne inteligencije ili onoga što je Aristotel nazivao “praktičnom mudrošću”. No, ono što ih je učinilo osobito iritantnima bila je njihova arogancija, njihova pretpostavka da su oni, budući da su profesionalno vjerodostojni u jednom području, podjednako upućeni u sva druga.
Ovu trajnu karakternu manu prepoznali su ljudi još u antičkim vremenima. Sokrat je u svom obrambenom govoru primijetio ovu arogantnu tvrdnju među Atenjanima koje je ispitivao tijekom potrage za nekim mudrijim od sebe. Na primjer, pjesnici i obrtnici, budući da su posjedovali mnogo korisnih vještina i tehničkog znanja, “mislili su da su upućeni i u sve vrste važnih pitanja, a taj nedostatak u njima zamračio je njihovu mudrost”. Na to nisu ostali imuni ni visoko obrazovani: “Ne postoji apsurdnost”, napisao je rimski orator Ciceron, “koja nije prošla kroz glavu nekog filozofa”. Ljudi su po prirodi tašti i žude za priznanjem da su superiorniji od svojih bližnjih, što nas čini ranjivima na ovu svojeglavu grešku mišljenja i karaktera.
No, u posljednjih 150 godina, širenje formalnog obrazovanja na mase, povećanje i hiperspecijalizacija sveučilišnih disciplina te prestiž prirodnih znanosti zahvaljujući tehnologijama koje su poboljšale materijalnu egzistenciju, učinile su ovu lošu naviku sveprisutnom. Još gore, agresivno promicanje “fakulteta za sve” u posljednjih pedeset godina — što nužno zahtijeva niže standarde i pad u temeljnim vještinama — multipliciralo je broj ljudi s ovim felerom, čak i dok se kvaliteta njihovih diploma pogoršala.
Oni obrazovani u humanističkim i mekim “znanostima”, to jest, disciplinama kojima nedostaje strogoća i odgovornost nužna u stvarnim znanostima, osobito su skloni ovoj intelektualnoj bolesti. Ovaj fenomen objašnjava zašto vidimo toliko apsurdnih, nepotkrijepljenih, politički pristranih i jednostavno otkačenih ideja poput kritičke rasne teorije ili “bijele krhkosti” koju s toliko arogantnom sigurnošću promiču samozvani “brightsi“, a koje se prikazuju kao “znanost”.
Rezultat ovih promjena manifestira se na nekoliko načina. Ljudska priroda i ljudsko iskustvo, svojedobno područje religije, filozofije i tradicionalne mudrosti, postali su predmeti “scijentizma”, novih disciplina poput sociologije i psihologije koje su usvojile kvantifikaciju i žargon stvarne znanosti kako bi sumnjive filozofske tvrdnje o ljudskoj i društvenoj stvarnosti prerušile u “znanost”. Ove su se discipline proširile na sveučilištima, a njihovi zaključci i “znanje” prenijeli na obuku nastavnika i u školske kurikulume. Veliki skok u broju onih koji pohađaju fakultete distribuirao je to lažno znanje diljem čitave kulture, od filmova do televizijskih serija, novina, časopisa i web stranica.
Naročito zloglasan primjer je priča o “znanstvenom rasizmu” i eugenici tijekom prve polovice 20. stoljeća. Teorije Charles Darwina, osobito “preživljavanje najsposobnijih”, kao i lažna analogija s križanjem domaćih životinja, grubo su primijenjene na ljude.
Sam Darwin legitimizirao je ovu praksu u Podrijetlu čovjeka: “U nekom budućem razdoblju… civilizirane rase ljudi će gotovo sigurno istrijebiti i zamijeniti divljačke rase diljem svijeta.” No, pogrešno usmjerena sentimentalnost, tradicionalna religija i kratkovidni dobrotvorni impulsi ometali su prirodni odabir koji bi izbacio neprikladne: “Slabi pripadnici civiliziranih društava”, napisao je Darwin, “šire svoju vrstu. Nitko tko se bavio uzgojem domaćih životinja neće posumnjati da to mora biti vrlo štetno za ljudsku rasu.” Pozitivne i negativne “osobine” koje su bile predmet prirodne selekcije povezane su s reduktivnim pojmom “rase” kako bi se uspostavile etničke i rasne hijerarhije definirane biološkom superiornošću i inferiornošću.
Ove su se ideje podučavale i proučavale na najprestižnijim američkim sveučilištima. Istraživački centri poput Cold Spring Harbora prikupili su ogromne količine podataka koji su navodno dokumentirali prijenos “osobina” kroz povijest obitelji. Novine i časopisi objavljivali su priče o predstojećem “rasnom samoubojstvu”, dok je Theodore Roosevelt prozivao retrogradne ljude zbog neuvažavanja “ustaljene znanosti”. A knjige poput Rastuća plima boje protiv supremacije bijelog svijeta Lothropa Stoddarda iz 1920. godine i Madisona Granta Prolazak velike rase objavljene 1916. godine — koju je Hitler u pismu obožavatelja nazvao svojom “Biblijom” — postale su bestseleri.
Srednjoškolski programi i udžbenici biologije podučavali su “znanstveni rasizam”, kao i njegovu primjenu, eugeniku. Čuveno Scopesovo “majmunsko suđenje” 1925. godine bilo je usredotočeno na srednjoškolski udžbenik iz biologije koji je sadržavao odjeljak o darvinističkoj evoluciji. Njega je slijedio odjeljak koji se bavio eugenikom. Nacionalni publicitet tijekom suđenja ozakonio je te dehumanizirajuće ideje i uspostavio upitni prestiž koji je razumijevanje najnovije “znanosti” podario ljudima koji su sebe smatrali superiornijim od neobrazovanih seljačina i praznovjernih ljudi od vjere.
Maligna posljedica ovog pseudoznanstvenog hira bila je prakticiranje eugenike putem prisilne sterilizacije tisuća žena čiji je jedini zločin bila njihova rasa ili siromaštvo. No, još užasniju primjenu ovog lažnog znanja nagovijestio je krajem 19. stoljeća Francis Galton, koji je skovao riječ “eugenika”. Galton je upozorio da se “neprikladnima” ne smije dopustiti razmnožavanje, jer “ako nastave”, nastavio je, “rađati djecu, inferiornu u moralnim, intelektualnim i fizičkim kvalitetama, lako je vjerovati da će doći vrijeme kad će se takve osobe smatrati državnim neprijateljima i izgubiti sva prava na dobrotu.”
Za nekoliko desetljeća, nacistička će Njemačka ove spekulacije dovesti do njihovog jezivog logičkog zaključka istrebljenja “života nedostojnog života”. No, prije toga je pravna eugenika uništila živote tisuća žena, a pravna segregacija dobila “znanstveno” opravdanje.
Ovih dana eugenika je diskreditirana, barem javno. No, u posljednjih je nekoliko godina još jedna ideja prošla kao “znanost” utemeljena na dokazima te kao šumski požar poharala našu politiku i kulturu. Kritička rasna teorija, svojedobno hir sveučilišnih osobenjaka i pravnih aktivista, uzburkala je našu politiku, korporacije i škole. Ideja da “sustavni rasizam” i endemski bijeli “rasizam” prožimaju naše ekonomske, obrazovne i političke institucije temelji se na grubom tumačenju statistika nejednakih utjecaja.
Na primjer, broj uhićenih, ubijenih i zatvorenih crnih muškaraca u broju koji nije proporcionalan njihovom udjelu u stanovništvu iznosi se kao dokaz o “sustavnom rasizmu”, dok površna bihevioralna “istraživanja” navodno demonstriraju rasprostranjenost prikrivenog “rasizma” među pretjerano generaliziranim “bijelim ljudima”. Ono što se izostavlja je činjenica da su crni muškarci umiješani u zločine po daleko višoj stopi od njihove zastupljenosti u općoj populaciji. Kritička rasna teorija, poput “znanstvenog rasizma” i eugenike, posljedica je rasističke ideologije i scijentizma, a ne empirijske znanosti.
A opet, nemarne političke odluke, poput ukidanja financiranja policijskih snaga, legitimiziraju se pozivanjem na kritičku rasnu teoriju; milijarde saveznih i državnih dolara troše se na njezino održavanje i daljnje širenje; školski odbori i nastavnici je uključuju u kurikulum; popularna kultura je odražava i slavi njezina načela, a korporacije i vladine agencije “obučavaju” svoje zaposlenike o ovoj razdornoj i destruktivnoj viziji temeljenoj na staromodnim rasističkim kategorijama. I naravno, aktivistički dronjci poput Kako biti antirasist i Bijela krhkost postaju bestseleri i pružaju materijal za obuku u vladinim agencijama, uključujući vojsku.
Kako se to može dogoditi? Kako nekoherentne ideje koje bi u prošlosti proizveli loše obrazovani luđaci, mogu toliko utjecati na naše kulturne i političke institucije? Političke privilegije i dobit, naravno, vječni su motivatori ljudskog nestašluka. “Sustavni rasizam” postao je rudnik zlata za konzultante o “raznolikosti” i proizvođače video zapisa i programa za obuku.
No, stara loša navika ljudi koji misle da su pametniji nego što jesu, bjesomučno podvrgavanje milijuna obrazovnom establišmentu korumpiranom lažnim scijentizmom te fetišiziranje “znanosti” i nekritično pozivanje na njezin autoritet stvorili su “obrazovane idiote”, ljude lišene zdravog razuma, moralne inteligencije i tradicionalne mudrosti — recept za korupciju i pad civilizacije.
