Rasprava o užasnom ubojstvu torijevskog zastupnika Davida Amessa će se promijeniti. Možda i radikalno. Odluka policije da njegovo ubojstvo tretira kao potencijalni teroristički incident, s islamističkom motivacijom, vjerojatno će uzdrmati način na koji medijske elite govore o tome. Nestat će svaki neumoljivi politički bijes i inzistiranje da tragamo za kulturnim i intelektualnim utjecajima koji stoje u pozadini ovog barbarskog čina. Umjesto toga svjedočit ćemo zahtjevima za umirenjem. Ne osjećajte previše bijesa, govorit će nam. Nemojte ekstrapolirati. Nemojte kriviti bilo koju vjeru ili ideologiju. Nemojte biti islamofobni. Liberalni mediji će vjerojatno prestati poticati strastvene osjećaje u vezi ovog gnjusnog zločina i umjesto toga nastojati potisnuti takve emocije.
To je uvijek slučaj kad se dogodi čin koji izgleda kao čin islamističkog terora. “Nemojte se osvrtati u bijesu”, postaje borbeni poklič. Od bombaškog napada u Manchester Areni do pokolja na Londonskom mostu, islamističko je nasilje uvijek popratio zahtjev medija da ih ne politiziramo, ne pretvaramo u žarišta nacionalnog bijesa ili osjećaja. Osjetite tugu, naravno. Položite cvijet, potpišite knjigu sućuti, objavite tužan tweet ili floskulu. “Ne smijemo dopustiti da nas teroristi podijele”, itd., itd. Samo nemojte predugo razmišljati o učestalosti takvih činova — radikalni islamisti ubili su na desetine Britanaca u posljednjih pet godina — i, što god učinili, ne postavljajte neugodna pitanja o tome što bi ovo nasilje moglo reći o podjelama i tenzijama u britanskom društvu 21. stoljeća. U izmaglici terorističkih posljedica, mi ne svjedočimo promicanju snažnog političkog osjećaja, već njegovom nadziranju. Čini se da će se nešto slično dogoditi i nakon ovog najnovijeg zvjerstva.
Metropolitanska je policija Amessovo ubojstvo službeno proglasila terorističkim incidentom. Oni vjeruju da je ubojstvo 69-godišnjeg torijevskog člana parlamenta tijekom susreta sa svojim biračima u crkvi u Leigh-on-Sea imao “potencijalnu motivaciju povezanu s islamističkim ekstremizmom”. Guardian izvješćuje da se ime osumnjičenog — 25-godišnjeg Britanca somalijskog podrijetla — podudara s imenom nekoga upućenog na Prevent, vladin program koji provjerava one koji pokazuju znakove radikalizacije. Naravno, ostaje za vidjeti koja je bila motivacija i što je osumnjičeni točno mislio kad je navodno planirao ovaj užasan napad. A opet, već vjerojatno dolazi do opipljivog pomaka u načinu na koji se ovaj napad shvaća i kako se o njemu govori. Vjerojatno se neće tretirati kao simptom nekakve dublje društvene truleži ili manifestacije šire ideologije koja bi nas trebala zabrinjavati, već kao tragičan, gotovo neobjašnjiv događaj, poput prirodne katastrofe.
Kako biste vidjeli kako funkcionira ova otvorena depolitizacija islamističkih napada, samo razmislite o izrazitoj razlici u načinu na koji se posljednjih godina u Velikoj Britaniji raspravlja o različitim nasilnim činovima. Dakle, kad je mladi bijelac — patetični incel Jake Davison — u kolovozu u Plymouthu ubio pet osoba, brbljave klase su ga istog trenutka pretvorile u teroristički čin koji je potvrdio otrovnu prirodu “toksične muškosti” i problematičnu ulogu bijelog muškarca u suvremenom društvu. S druge strane, kad je radikalni islamist na smrt izbo tri gay muškarca u parku u Readingu prije nešto više od godinu dana — u lipnju 2020. godine — takve ekstrapolacije nisu napravljene. Nije došlo do žestoke političke rasprave. Taj je užasan čin viđen kao simbol ničega. Možda je ubojica bio lud? Ubrzo nakon toga pokrenula se industrija amnezije islamističkog terora, kod koje ušutkavanje rasprave o islamističkim napadima postoje toliko intenzivno da ljudi zapravo zaborave da su se oni uopće dogodili, pri čemu vjerujem da se mnogi Britanci teško prisjećaju monstruoznog događaja koji se tog dana dogodio u Readingu.
Ili razmotrite brzinu i intenzitet s kojim se ubojstvo laburističke zastupnice Jo Cox od strane desničarskog ekstremista počelo smatrati nasilnim izrazom dubokih, mračnih društvenih trendova. Osobito u odnosu na Brexit. Njezino ubojstvo nemilosrdno je ispolitizirano u svrhu demoniziranja Brexita. To je zapanjujuće u suprotnosti s odgovornom liberalnih elita na bombaški napad u Manchester Areni 2017. godine i islamističko divljanje na Londonskom mostu iste godine, kao i na napad nožem u Fishmongers’ Hallu 2019. godine i na već ranije spomenuti napad u Readingu 2020. godine. Ti činovi su obilježeni, da — nakratko. Ali oni nikad nisu bili politizirani. Doista, oni koji su ih pokušavali politizirati i organizirati javno izražavanje bijesa zbog njih, otpisani su kao rasisti i islamofobi.
Ljevica se često nalazi na čelu nastojanja za ublažavanje bijesa zbog islamističkog terorizma i poticanja političke amnezije prema tim strašnim terorističkim činovima. Zbog toga ljevičari u Velikoj Britaniji još uvijek govore o ubojstvu u Charlottesvilleu 2017. godine, kad je automobil kojim je upravljao desničarski ekstremist pregazio ljevičarsku ženu, ali ne govore ništa o ubojstvu 13 ljudi u Barceloni tog istog tjedna kad je islamistički terorist upotrijebio kombi kao oružje. Čini se da je pravilo sljedeće: činovi terorizma koje izvršavaju ekstremni desničari i bijeli muškarci moraju se ovjekovječiti i protiv njih treba prosvjedovati; činovi terorizma koje počine islamisti, ljudi muslimanskog podrijetla, moraju se zaboraviti što je brže moguće. “Nemojte se osvrtati u bijesu.” Fašizam je loš kad to čini desnica; ne toliko kad to čine islamistički ekstremisti.
Ne smijemo dopustiti da se to dogodi s ubojstvom Davida Amessa. Ne smijemo dopustiti da se specifični problem radikalnog islama — ako je to bio razlog — generalizira u širi problem “javne” prijetnje zastupnicima, kao da smo svi mi na neki način opasni. Ako se pokaže da je njegovo ubojstvo teroristički čin s islamističkom motivacijom, tada moramo imati ciljanu, usredotočenu raspravu koja se često obeshrabruje, pa čak i demonizira neposredno nakon islamističkih napada. Islamistički terorizam predstavlja ozbiljan problem. On nam govori nešto o podjelama i pritužbama koje njeguje ideologija multikulturalizma. On je posljednjih godina odnio više britanskih života od bilo koje druge vrste nasilnih ideologija. Nije “islamofobno” to izjaviti. Istina se nikad ne smije kriminalizirati.
Brendan O’Neill je urednik magazina spiked i voditelj spiked podcasta The Brendan O’Neill Show.
