Povijest i zdravi razum govore nam da za opstanak nacije ona mora osigurati i kontrolirati prirodne resurse od kritične važnosti. Posljednjih desetljeća, Zapadne su nacije sve više ignorirale ovaj imperativ kako bi ostvarile sumnjive ekološke ciljeve prerušene u znanost, ali češće kao posljedica kulturnih ideala, političkih agendi ili profitabilnih industrija podržanih državnim subvencijama.
Trenutačni porast cijena energije u SAD-u i u Europi rotirajuće je crveno svjetlo koje nas upozorava da neodgovorne energetske politike prijete globalnoj ekonomiji, s opasnim posljedicama za našu slobodu, sigurnost i način života.
Povijest nam daje primjere onoga što se događa kad država izgubi kontrolu nad resursom od kritične važnosti. Drevni Atenjani ovisili su o uvoznom žitu za prehranu svojih ljudi. Prepoznavši važnost stranog žita, Atenjani su kontrolirali luke i morske putove koji su olakšali transport žitarica iz crnomorske regije. Njezina ovisnost o tom uvozu dovela je do poraza u sukobu sa Spartom u 27-godišnjem Peloponeskom ratu. Spartina pomorska pobjeda kod Aegospotamija na ušću modernog Dardanela presjekla je atenski uvoz iz Crnog mora. Suočeni s glađu, Atenjani su kapitulirali.
Dvadeset i dva stoljeća kasnije, Zapad se suočio sa sličnim, iako ne toliko katastrofalnim izazovom — arapskim naftnim embargom 1973.-74. godine. OPEC je prekinuo izvoz nafte u SAD i druge nacije zbog podržavanja Izraela tijekom arapsko-izraelskog, Yom Kippur rata 1973. godine. Ovisni o uvoznoj nafti, SAD su se suočile s “naftnim šokom”: porastom cijene benzina od 43%, racioniranjem benzina, dugim redovima na benzinskim postajama, utrostručenjem troškova nafte po barelu, stagflacijom, padom na burzi i drugim štetama u globalnoj ekonomiji. Pozitivna strana ove krize bio je razvoj politika i mjera čiji je cilj bio odvikavanje SAD-a o ovisnosti o uvezenoj nafti.
Trenutačna energetska kriza, s cijenama nafte koje su nedavno porasle na 80 dolara po barelu, mnogo je drugačija od krize žita u Ateni ili arapskog naftnog embarga, koje su obje bile posljedica rata. Ali ona je ozbiljna pojava koja utječe na najbogatije svjetske ekonomije. Kao što Ellie Gardey piše u American Spectator Online: “Ekonomisti predviđaju da će se Europa i Azija suočiti s kataklizmičkom energetskom krizom kad se zimsko vrijeme sudari s drastično višim cijenama energije i nestašicom nafte, prirodnog plina i ugljena. Postoje upozorenja o rasprostranjenim nastancima struje u Europi, zatvaranju tvornica u Kini i ekonomskom kaosu u siromašnijim zemljama poput Bangladeša i Pakistana.”
Učinak pandemije na opskrbne lance dio je problema, ali značajniji je čimbenik višedesetljetni napad na energiju koja se temelji na ugljiku pod izlikom katastrofalnog globalnog zatopljenja. Njemačka, najveća ekonomija u EU i četvrta najveća na svijetu, predvodnik je europskih ekonomija. Nakon nuklearne katastrofe u Fukushimi 2011. godine, Njemačka je nepromišljeno deaktivirala sve svoje nuklearne elektrane koje su osiguravale gotovo 30% energije toj zemlji i naložila da ih zamjeni “zelena” energija poput vjetra i sunca.
No, kako je Teksas saznao ove prošle zime kad je zbog nestanka struje poginulo najmanje 80 ljudi, ti su izvori energije vrlo nepouzdana rješenja kad goriva poput prirodnog plina koja napajaju generatore postanu nedostupna. A opet, moćni europski lobi za zaštitu okoliša nastavlja blokirati i odgađati nova postrojenja na ugljen ili dopustiti hidrauličko frakturiranje (fracking) za vađenje nafte iz škriljevca. Kao rezultat toga, oni su ovisni o ruskom prirodnom plinu i stoga podložni geopolitičkim ambicijama Vladimira Putina.
SAD su zasad u boljoj poziciji da izdrže krizu goriva zahvaljujući revoluciji frackinga i ublažavanju zabrana razvoja nafte na javnim površinama i vodama tijekom predsjedništva Donalda Trumpa te njegovoj podršci inovacijama poput frackinga koje su SAD učinile potencijalno energetski neovisnima i vodećim svjetskim proizvođačem nafte. Trump je također napustio Pariški sporazum, najnoviji čin globalističkog signaliziranja vrline kojiromanti neće učiniti ništa za ublažavanje navodne apokalipse s kojom će se čovječanstvo suočiti ako temperature porastu više od nekoliko stupnjeva u sljedećih nekoliko desetljeća.
Bidenova administracija je, naravno, preokrenula većinu tih politika i obnovila progresivni rat protiv ugljena. Sad je cilj proizvodnja električne energije bez ugljika do 2035. godine, po cijenu tko zna koliko bilijuna dolara. Pokušao je uvesti moratorij na zakup nafte na javnim površinama, otkazao naftovod Keystone XL i ponovno se pridružio beskorisnim Pariškim klimatskim sporazumima. Još više ponižavajuće, lobirao je kod OPEC-a za proizvodnju više nafte kako bi stabilizirao cijene — toliko o našem cilju postizanja energetske neovisnosti, koja je prvi put postavljena kao odgovor na arapski naftni embargo 1973. godine. Posljedice ovog traćenja Trumpove podrške domaćoj proizvodnji nafte mogu se vidjeti u trenutačno rastućim cijenama energije, pri čemu je u nekim državama obično gorivo sad više nego dvostruko skuplje nego što je bilo 2020. godine.
Zašto su najbogatije, najobrazovanije, najsofisticiranije nacije u povijesti prekršile očiglednu lekciju koju nam pružaju povijest i zdravi razum — da sigurnost nacije ovisi o kontroliranju i povećanju zaliha najvažnijih resursa?
Današnja kriza odražava naivne ili sebične tvrdnje o odnosu ljudskog ponašanja prema okolišu. Za većinu čovječanstva prije modernog razdoblja, priroda je bila arena destruktivnih, neljudskih sila koje je trebalo ublažiti, ali također kontrolirati i iskoristiti kako bi ljudi preživjeli. Idealiziranje prirode kao dobročiniteljske majke od koje su nas naša tehnologija, industrija i gradovi otuđili pojavilo se s romantičnim pokretom 18. stoljeća. Utjecaj “sotonskih mlinova”, kao što je to rekao William Blake, na krajolik i ljudski život i rad; rast gradova obavijenih dimom ugljena i preplavljenih siromaštvom; i konačno, smanjenje ruralnog stanovništva potrebnog za proizvodnju hrane za ostatak — sve popularizirane romantičarske idealizacije prirode kao umirujućeg balzama za psihu onih, uglavnom komfornih pjesnika i rastuću srednju klasu, koji su se osjećali traumatizirani modernošću.
Ovaj moćni mit, sad u svom četvrtom stoljeću, prožeo je našu kulturu i, kroz environmentalistički lobi, utjecao na našu vladinu politiku. Ideja da ljudska bića, u svojim nastojanjima da prežive i poboljšaju svoju materijalnu egzistenciju, prijete opstanku prirodnog svijeta — obrazloženje za politike ublažavanja katastrofalnog globalnog zatopljenja — seže još dalje u prošlost, sve do antičkog mita o Zlatnom dobu. To je bilo vrijeme prije tehnologije, zakona, privatnog vlasništva i rata, kad nam je zemlja bez pitanja darovala sve što nam je bilo potrebno za preživljavanje i procvat. Ili kako je to rimski pjesnik Ovidije rekao, kad je zemlja “netaknuta motikom i neozlijeđena plugom sama davala sve”.
Nažalost, to doba je prošlo i pretvorilo se u željezno doba, kad su ljudi poderali i razderali “majku zemlju” sa svojim željeznim alatima kako bi uzgojili hranu i kopali zlato. Potom su došli gradovi, privatno vlasništvo, tehnologija, pomorstvo, tiranija, kriminal i rat, sve generirano onim što je Ovidije nazvao “opakom požudom za posjedovanjem”. Ove su drevne čežnje i ideali očigledni u popularnoj kulturi, osobito u filmovima poput Avatara, Pocahontas ili Plesa s vukovima, od kojih su posljednja dva filmski hitovi iz 90-tih, desetljeća kad je industrija “globalnog zatopljenja” tek započela svoj rast u današnju najvažniju i najunosniju globalnu ideologiju.
Usprkos sumnjive znanosti u pozadini antropogenog, katastrofalnog globalnog zatopljenja, za nekoliko tjedana sljedeći trač festival globalnog zatopljenja dolazi u Glasgow, baš u vrijeme kad će zimsko vrijeme početi razotkrivati bespomoćnost podvrgavanja energetskih politika utopijskim shemama poput postizanja neto-nula u emisijama ugljika do 2050. godine. Naravno, Bidenova administracija će biti tamo i bez sumnje se pretplatiti na skupe, ekonomski štetne sheme za smanjenje ugljika koje će Kina — čije emisije CO2 su veće od SAD-a i ostalih razvijenih zemalja zajedno — izmanipulirati, potkopati ili otvoreno ignorirati.
Držanje naše energetske politike kao taoca sumnjive hipoteze o globalnoj klimi koju još uvijek dovoljno ne razumijemo — a da ne govorimo o odavanju mitskim čežnjama i snovima koji su luksuz bogatih i dobro uhranjenih — više je nego opasno. Prva obveza vlade i ljudi koji biraju dužnosnike te vlade jest zaštita nacionalne sigurnosti i interesa, osobito njezine ekonomije — i jeftine energije koja je pogoni — koja financira njihov način života.
Pusti snovi globalnih zagrijača već su nas koštali milijarde dolara u površnim istraživanjima i subvencijama za “alternativnu energiju” koja je desetljećima udaljena od ostvarivanja, ako ikad, svog obećanja da će fosilna goriva učiniti zastarjelim. Bidenova administracija je već ugrozila našu sigurnost u inozemstvu svojim nemarnim povlačenjem iz Afganistana, ugrozila našu sigurnost i državljanstvo svojom politikom otvorenih granica te zaprijetila našoj ekonomiji ne samo predloženim bilijunima u novoj državnoj potrošnji, već i svojim ratom protiv fosilnih goriva i fantazijama o “neto-nula” ugljiku koji će koštati još više bilijuna i teško naštetiti našem gospodarstvu.
To se događa kad se ljudi vode lošom znanošću, a ne vlastitim zdravim razumu, razboritošću i skepticizmom.
