“Od spodoba i duhova
I dugonogih zvijeri
I stvari koje buče u noći
Oslobodi nas, dobri Bože!”
Tako ide tradicionalna molitva. Međutim, u ovo doba godine mi im širom otvaramo vrata. Nosimo kostime, gledamo filmove i posjećujemo uklete kuće naseljene noćnim morama koje inače guramo pod krevet. Kraljica naših pirova je vještica. Dugonosa starica sa stožastim šeširom, koja jaše na metli i u pratnji crne mačke, vještica je glavna stvar od Walmartovih izložbi do dokumentarnih filmova.
Svi znamo njezinu priču. Tijekom srednjeg vijeka, mizoginična Katolička crkva spalila je devet milijuna žena jer su prakticirale miroljubivu, univerzalnu religiju obožavanja boginje koja je postojala još od kamenog doba. Ženomrzačka judeo-kršćanska tradicija i krvožedna Zapadna civilizacija otjerali su ovu pagansku religiju u ilegalu. Pojavom prosvjetiteljstva i primatom znanosti nad vjerom, lov na vještice je prestao.
Dokumentarac Nacionalnog filmskog odbora Kanade “Goruća vremena” prepričava ovu povijest. Dan Brown govori nam upravo tu priču u “Da Vincijevom kodu”. Možete je pročitati na 105. stranici ovdje. Neopagani se drže ove priče jer njihovim vjerovanjima pruža patinu drevne autentičnosti. Ateisti je recitiraju jer dokazuje da su religiozni ljudi opasni luđaci i da čovjek može biti moralan samo odbacivanjem religije. Neki je protestanti podržavaju jer baca loše svjetlo na Katoličku crkvu. U današnje vrijeme, naši su budni nadređeni zahvalni na istrošenom vještičjem narativu. Budni se nadaju da će zamijeniti Zapadnu civilizaciju sa svojom utopijom. Europski progon vještica samo je jedan od gomile Zapadnih zločina, uključujući inkviziciju i križarske ratove, koji dokazuju koliko je neotkupljiv taj opaki Zapad.
Evo činjenice koja je još strašnija od spodoba i duhova. Niti jedan jedini gore ispričani element narativa o vješticama nije istinit. Ono još strašnije: budući da se čovječanstvo nije suočilo s pomamom za vješticama, nismo naučili potrebne oštre lekcije i velika je vjerojatnost da ćemo ponoviti dementno uništenje nalik onome iz pomame za vješticama. Zapravo, možda smo upravo sad previše blizu toj revitalizaciji.
Lažni narativ o vješticama započinje “tijekom srednjeg vijeka”. Pomama za vješticama nije se dogodila u srednjem vijeku, odnosno između 500.-1500. godine. Ona se dogodila tijekom ranog modernog razdoblja, oko 1500.-1700. godine. Vještice povezujemo s konusnim šeširima koji su bili u modi tijekom sedamnaestog stoljeća; vidi “Portret gospođe Salesbury” iz 1675. godine ovdje. Katolička crkva postojala je više od tisuću godina bez pomame za vješticama. Prije 1400. godine, rijetko je tko bio proganjan zbog vještičarenja, a crkveni dokumenti iz srednjeg vijeka čak poriču postojanje vještica.
Inzistiranje da je “srednji vijek” zapravo bilo “mračno doba”, odnosno doba mučenja i zaostalosti, fino je izbrušeno, antikatoličko i antikršćansko propagandno sredstvo. Grčko-rimski, mediteranski svijet bio je poganski sve do vladavine Konstantina, cara koji je vladao u četvrtom stoljeću. Polako se klasični svijet kristijanizirao. Katolička crkva postala je velikom silom u Zapadnoj Europi. Ako želite kritizirati kršćanstvo, vi predstavljate paganski, klasički svijet kao naprednu eru “svijetla”, a kristijanizirani svijet koji je uslijedio kao “mračni”. Ako želite specifično kritizirati Katoličku crkvu, vi napadate doba kad je katolicizam bio dominantan, prije protestantske reformacije u šesnaestom stoljeću.
Pojam “mračno doba” pogrešan je naziv, izmišljen kako bi služio polemici, a ne točnosti. Tijekom tzv. “mračnog doba”, postignut je značajan napredak u umjetnosti, masovnoj pismenosti i poljoprivredi (vidi ovdje, ovdje, ovdje, ovdje i ovdje). “Svijetli” poganski Rim proizveo je užase poput razapinjanja na križ i sadističkog spektakla damnatio ad bestias. Kršćani su se protivili razapinjanju, gladijatorskim igrama i ženskom čedomorstvu.
Postoji još jedan razlog zašto lažni narativ o vješticama smješta pomamu za vješticama u srednji vijek. Taj razlog također služi lažnom narativu o neizbježnom ljudskom napretku. Uvjerenje da ljudi s vremenom postaju sve bolji, pametniji i etičniji često se povezuje s prosvjetiteljstvom, a također i s mnogim ateističkim misliocima poput Stevena Pinkera i Michaela Shermera. U svjetonazoru ljudskog napretka, danas je bolje nego jučer i sutra će biti bolje nego danas, a da bismo postali moralni nije nam potrebna religija jer s vremenom ljudi više uče i neminovno postaju bolji. Pomama za vješticama dogodila se tijekom srednjeg vijeka jer je srednji vijek bio davno, a ljudi su u to vrijeme bili gluplji i primitivniji. Činjenica da su vještice bile spaljivane tijekom prosvjetiteljstva prkosi lažnom narativu o neizbježnom ljudskom napretku.
Statistiku od “devet milijuna” izmislio je Gottfried Christian Voigt, učenjak iz doba prosvjetiteljstva. Baš kao što su neki uspoređivali poganski grčko-rimski svijet, svijet “svjetla”, s kršćanstvom, koje je donijelo “mračno doba”, mnogi su kršćanofobi inzistirali da je prosvjetiteljstvo — obratite pažnju na ime — bilo doba “svjetla” nakon stoljeća katoličkog “mračnog doba”.
Voigt je živio pod vlašću pruskog kralja Fredericka Velikog. Frederick je bio skeptični protestant. Urotio se s Rusijom i Austrijom kako bi kolonizirao Poljsku, katoličku zemlju, gdje je provodio antikatoličku politiku i ugnjetavao tamošnji narod. Frederick se dopisivao s Voltaireom, dječakom s plakata prosvjetiteljstva. Prosvjetiteljstvo se reklamiralo kao da se radi o ljudskoj slobodi i jednakosti. Baš kao i danas, u doba prosvjetiteljstva elite koje su vikale o slobodi i dostojanstvu često su bile licemjerne. Voltaire je više nego entuzijastično podržavao njemačke i ruske monarhe koji su ugnjetavali poljski narod, to jest, seljake i religiozne katolike i Židove. Frederick Veliki napisao je Voltaireu da je njegovo ugnjetavanje katoličkih Poljaka bilo namijenjeno primjenjivanju Zapadne discipline na “pijane”, “besramne”, “grube, glupe i bez smjernica” Poljake “sve to mnoštvo imbecila čija prezimena završavaju na ski”. Voltaire je odgovorio: “Ugodno je uništavati ljude i pjevati o njima.”
Kao što ističe povjesničar Wolfgang Behringer, Voigt je, živeći pod Frederickom, imao koristi od blaćenja katolika. U eseju, Voigt je pisao o “suđenjima vješticama i mučenju” u katoličkoj prošlosti, suprotstavljajući to s “napretkom znanosti”. “Naše doba zaslužuje da se s pravom naziva prosvijetljenim”, inzistirao je Voigt. Mi prosvijetljeni ljudi suočavamo se sa “stvarnom opasnošću vraćanja u prijašnji barbarizam i neznanje te gubljenjem slave prosvjetiteljstva ako nećemo biti na oprezu”.
Dok Voigt bunca protiv “barbarizma” u prošlosti, on živi u državi, Pruskoj u doba prosvjetiteljstva, koje provodi barbarizam protiv Poljaka. Voigt inzistira da je na suđenjima vješticama bilo 9.442.994 žrtva. Voigt je došao do te brojke pretpostavljajući da je čitava katolička Europa ubijala vještice po istoj stopi kao Njemačka u doba reformacije. Zapravo je Njemačka u doba reformacije bila najveći ubojica vještica. Niti jedna druga europska zemlja, tijekom bilo kojeg drugog razdoblja, nije ubila toliko vještica koliko Njemačka tijekom napredovanja protestantizma.
Brojka od devet milijuna, nastavlja povjesničar Behringer, pokazala se korisnom mnogo puta u njemačkoj povijesti. Kulturkampf se odvijao u razdoblju između 1872.-1878. godine. Njemački kancelar Otto von Bismarck, pobožni protestant, vodio je antikatoličku kampanju ili “kulturnu borbu”. Ponovno su Nijemci ugnjetavali Poljake, a Poljaci su uglavnom bili katolici. Bismarck je čuveno rekao o Poljacima: “Udari Poljake takvom silinom da očajavaju nad svojim životom… ako želimo preživjeti, možemo ih samo istrijebiti.” Prikazivanje pomame za vješticama čisto katoličkim fenomenom koji je ubio više od devet milijuna žena bio je koristan propagandni alat Kulturkampfa.
Jedan od glavnih nacista Heinrich Himmler bio je opsjednut stvaranjem naci-prijateljske povijesti suđenja vješticama. Godine 1935. pokrenuo je Hexenkartothek. Cilj tog projekta bio je diskreditiranje Katoličke crkve i dokazivanje da je pomama za vješticama bila manifestacija katoličke mržnje prema ženama. Himmler je vjerovao da su vještice bile ostaci autentičnog, autohtonog njemačkog paganizma. Nacistički je teoretičar Alfred Rosenberg u više navrata spominjao suđenja vješticama u svom klasičnom nacističkom djelu “Mit dvadesetog stoljeća”. Ponovno je na scenu stupio trop zamjene mračnog katolicizma sa svjetlom. Roseberg je opisao “mračno” doba u kojem je dominirao katolicizam i svjetlu, novu utopiju koju će donijeti nacizam, sa svojim “nordijskim apolonskim svjetlostnim načelom” u suprotnosti s “mračnom plimom” “rimskog rasnog kaosa”. “Manija vještica inkvizitorskog srednjeg vijeka” — primijetite da Roseberg pogrešno smješta pomamu za vješticama u srednji vijek i za to okrivljuje inkviziciju — “nestaje… nakon uspješnog prosvjetiteljstva”.
Desetljećima nakon pada Trećeg Reicha, neke su moderne feministice prisvojile brojku od devet milijuna jer je veća od šest milijuna, što je broj Židova koje su ubili nacisti. Na patničkoj Olimpijadi, žene su pobijedile Židove. Neki pak su, neizbježno, tvrdili o jedanaest ili trinaest ili čak osamnaest milijuna žrtava. Dan Brown u “Da Vincijevom kodu” tvrdi “pet milijuna”. Koristi se izraz “ženski holokaust”. Kako kaže Behringer, u ovoj manipulaciji statistikom, feminizam i nacistički neo-paganizam “daju si ruku”.
Povjesničari koji koriste stvarna izvješća sa suđenja procjenjuju da je tijekom pomame za vješticama ubijeno između 40 i 60 tisuća žrtava. Svaka smrt navodne “vještice” je užasna. S druge strane ne možete ne usporediti ovaj broj smrti, tijekom 200 godina na čitavom europskom kontinentu, s brojem poginulih u Francuskoj revoluciji, jednom od najznačajnijih projekata prosvjetiteljstva. Francuzi koji su živjeli u departmanu Vendee opirali su se revoluciji. Prema jednoj procjeni, broj poginulih dosegao je 200.000. U vezi tih ubojstva, Francois Furet je pisao o “masakru i razaranju neviđenih razmjera… također revnosti toliko nasilnoj da je u većem djelu regije ostala kao naslijeđe… Rat prikladno oslikava dubinu sukoba… između religijskih tradicija i revolucionarnog temelja demokracije.” Vladavina terora rezultirala je desecima tisuća smrti, neke giljotinom; neke u zatvorima. U nekoliko kratkih godina, prosvjetiteljstvo, koje se opisuje kao superiorno u odnosu na “mračnu, religijsku” prošlost, daleko je nadmašilo broj smrtnih slučajeva pomame za vješticama.
Lažni narativ o vješticama usporediv je s nekim drugim povijesnim događajima koji se popularno pogrešno shvaćaju — inkvizicijom i križarskim ratovima. Oba su ova događaja protestanti namjerno lažno predstavljali u pokušaju blaćenja svog rivala, Katoličke crkve. Ovo pogrešno predstavljanje nije bilo samo zbog teološkog suparništva, već i zbog stvarne svjetske politike. Katolička Španjolska i protestantska Engleska natjecale su se za dominaciju nad morima i Novim svijetom. Anglo-španjolski rat (1585.-1604.) uključivao je španjolske pokušaje invazije na Englesku, poraz španjolske armade i konačno proglašavanje bankrota Španjolske. Istina je prva žrtva rata, a protestantska propaganda Engleske protiv katoličke Španjolske opstaje u popularnoj kulturi sve do današnjih dana.
Jedno od naslijeđa te propagande je preuveličano prikazivanje Španjolske inkvizicije. Španjolska je bila “prva žrtva duge polemične tradicije koja je odabrala inkviziciju kao najistaknutiju točku napada”, napisao je Henry Kamen, autor knjige u izdanju Yale University Press, “Španjolska inkvizicija: Povijesna revizija”. Richard L. Kagan, profesor iberijskih i latinoameričkih studija na Sveučilištu Johns Hopkins, napisao je u New York Timesu da je “svemoćna inkvizicija zaluđena mučenjem uglavnom mit. Umjesto toga, [Kamen] prikazuje siromašnu instituciju kojoj je vječito nedostajalo osoblja čiji su raštrkani sudovi imali samo ograničeni doseg i čije su metode bile humanije od većine sekularnih sudova.”
Protestantski i prosvjetiteljski polemičari u svojim su napadima na katolicizam također koristili križarske ratove. Novija povijest dala je uravnoteženije viđenje. Vidi, na primjer, ovdje, ovdje, ovdje i ovdje.
Teoretičari božice poput Riane Eisler, Donne Read, Starhawk, Marije Gimbutas, Margot Adler, Jean Shinode Bolen, Margaret Murray i Dana Browna pričaju priču koju vole mnoge žene. U prošlosti čovječanstva kamenog doba obožavale su se žene i ljudi su živjeli u miru. Samo nakon dolaska navodno mizoginičnog judaizma su muškarci počeli dominirati i zlostavljati žene.
Činjenice na terenu govore nam drugačiju priču. Mjesta poput 10.000 godina starog masakra na jezeru Turkana u Keniji, masakra u Crow Creeku u pretkolumbovskoj Južnoj Dakoti i obrambenih utvrda oko Solnistata, naselja iz kamenog doba u današnjoj Bugarskoj, sugeriraju da nikada nije postojalo vrijeme kad ljudi nisu ubijali jedni druge. Činjenica da su stari narodi doprinijeli izumiranju megafaune i proširili dezertifikaciju dokazuje da ljudi nikad nisu živjeli u skladu s prirodom. Moderna plemena kamenog doba, poput Yononama, često su prakticirala žensko čedomorstvo, dječje brakove, poliginiju, premlaćivanje žena, žigosanje žena i grupno silovanje.
Onaj kupac u New Age dućanu koji nosi lepršave halje, koji miriše na pačuli i sluša vjetrena zvona ne prakticira drevnu vjeru. Neopaganizam je moderna izmišljotina koju su skuhali romantičarski nacionalisti devetnaestog stoljeća, ekscentrične viktorijanske i edvardijanske elite, utjecajni nacisti i bijeli supremacisti. Neopagani odbacuju mnoge od stupova autentičnog paganizma, poput životinjskog i ljudskog žrtvovanja, seksizma i slojevitih hijerarhija. Neopagani su odlučili da je njihov paganizam religija environmentalizma, prihvaćanja masti i eklekticizma, tj. biranja i odabira vlastitog paganskog štovanja. Niti jedno od ovih obilježja neopaganizma nema nikakvih veza s autentičnim paganizmom. Ukratko, žene ubijene u pomami za vješticama nisu bile preživjele članice religije obožavanja božice koja se proteže do kamenog doba i prakticira u modernim predgrađima.
U predavanju iz 2007. godine, profesor s UCLA-a Teofilo Ruiz, kojeg je Barack Obama nagradio Nacionalnom medaljom za humanističke znanosti, zabavio je svoju publiku malom poslasticom iz doba pomame za vješticama. Godine 1486. godine, dominikanski je svećenik Heinrich Kramer objavio „Malleus Maleficarum” iliti „Malj za vještice”. Ova je knjiga postala bestselerom i korištena je za progon optuženih vještica. Između ostalih okrutnih apsurda, Kramer je optužio vještice da su krale penise, smještale ih u ptičja gnijezda i hranile zobenom kašom. Jedna od žrtava pokušala je vratiti svoj penis. Pronašao ih je mnogo i odabrao je onaj najveći. Vještica mu je rekla da ne uzme veliki jer on pripada svećeniku. Kramer je vjerovao da su ove nepristojne šale stvarni događaji.
Referirajući se na ovaj odlomak, prof. Ruiz izvukao je smijeh od svoje publike. No Ruiz potom iznosi tešku presudu. „Mržnja prema ženama”, rekao je svojoj publici, „inherentna je u Zapadnoj civilizaciji”. „U dvije velike rijeke koje čine Zapadnu civilizaciju, judeo-kršćansku tradiciju, žene su stavljene u inferiornu ulogu.” Krivi za ubojstvo milijuna nedužnih žena, Zapadna civilizacija i judeo-kršćanska tradicija zaslužuju smrtnu kaznu. U svojoj formulaciji o tome kako je nastala pomama za vješticama, Ruiz nije usamljen. Koledž Mount Holyoke tvrdi na svojoj stranici da je „Malleus Maleficarum” „temeljen na biblijskoj… knjizi Izlaska”.
Premalo znatiželjnih umova traži nešto više od ovih zaključaka, iznesenih kao da su konačni iz mjerodavnih izvora. Intelektualno znatiželjni i etični ljudi, međutim, moraju postaviti sljedeća pitanja.
Kako objasniti ove izjave? „Neka se nitko ne usuđuje ubiti… sluškinju kao vješticu, jer to nije moguće, niti kršćanski umovi u to ne trebaju vjerovati.” Svatko tko optuži drugoga za vještičarenje mora platiti kaznu. Ili ovo: tvrdnje o vještičarenju su „laži u svakom pogledu”, a oni koji vjeruju u njih su „glupi i budalasti”, „obmanuti u snu”, doživljavaju „vizije” i „gori od pogana”. Ili ovo: „Vještice ne postoje.” Jesu li ove izjave koje deklariraju da vještice ne postoje i zabranjuju ubijanje vještica proizvod modernog, sekularnog, znanstvenog doba? Ne. One su zapravo izjave pobožnih katolika koji su živjeli 643., 900. i 1100. godine. Tijekom takozvanog „mračnog doba”, moćni su katolici inzistirali da je vještičarenje zabluda. Što se promijenilo?
Također, ako je „Malleus Maleficarum”, kao što tvrdi koledž Mount Hoyoke, „temeljen na biblijskoj… knjizi Izlaska”, kako to da Židovi nikad nisu pokrenuli pomamu za vješticama? Prema profesoru i rabinu Geoffreyju Dennisu, „u čitavom ogromnom rabinskom korpusu” postoji samo jedno izvješće o smrtnoj kazni koja je iskorištena protiv vještice, „a s obzirom na njezina naročito legendarna obilježja, mnogi učenjaci smatraju da je povijesnost priče sumnjiva”. Nadalje, „ne postoje zapisi o bilo kakvom velikom lovu na vještice među europskim Židovima koji bi odražavao maniju lova na vještice koja je zahvatila nežidovsko društvo.”
I ako Biblija automatski pretvara muškarce u mizoginične lovce na vještice, kako to da su Kramera prozreli neki katolički suvremenici? Biskup Georg Gosler osudio je Kramera kao „potpuno djetinjastog”. Biskup Golser „na jeziku neobično otvorenom za dopisivanje među svećenicima”, naredio je Krameru da napusti njegovu biskupiju. Golser je o Krameru pisao kolegi svećeniku, „ako se [Kramer] ne povuče svom brzinom, vi, oče, trebate mu umjesto mene reći da je nastalo više nego dovoljno skandala… i da ne treba ostati na ovom mjestu, kako iz ovoga ne bi proizašlo nešto gore ili mu se nešto dogodilo.” Kramer „nije bio netko koga su njegovi kolege toliko poštovali da bi njegovi stavovi o vještičarenju trebali biti prihvaćeni bez ikakve sumnje. Upravo suprotno, on je naširoko (a možda čak i dobrostivo) smatran pomalo ekscentričnim”, piše povjesničar Hand Peter Broedel. Kramer je „krivotvorio dokument” i zloupotrijebio papinsku bulu kako bi dobio službeno odobrenje za „Malleus Maleficarum” koje nije primio.
Pomami za vješticama nisu odoljeli samo katolički pojedinci, već i čitavi kršćanski teritoriji. Kratak pogled na kartu suđenja vješticama i smaknuća vještica mogao bi potaknuti znatiželjni um na preispitivanje lažnog narativa. Dok je Njemačka tonula u ubilačko ludilo, susjedna Poljska, pobožno katolička zemlja, imala je tek nekoliko suđenja vješticama. Katolička Irska je na maloj udaljenosti od Škotske, a u Irskoj „lov na vještice zapravo nikad nije počeo”. Škotski lov na vještice bio je „dvanaest puta intenzivniji” od onog u Engleskoj. Španjolska, Portugal, Austrija i Italija, većinski katoličke zemlje, imale su malo suđenja i malo pogubljenja. Pravoslavne kršćanske zemlje poput Rusije također su imale tek nekolicinu. Ako je vještičje ludilo doista bilo povezano sa Zapadnom i judeo-kršćanskom mizoginijom, kako objasniti Island? Optuženi su bili gotovo svi muškarci. U Estoniji i Rusiji su također, kao i u kasnijim suđenjima poput suđenja „Čarobnjaku Jacklu” u Salzburgu, većina optuženih bili muškarci i dječaci.
Brian P. Levack, John E. Green Regents profesor povijesti na UT Austin, jedan je od najvažnijih učenjaka koji stvara točnu povijest pomame za vješticama. Levack ističe da je pomama za vješticama bila višeuzročna. Niti jedna pojedinačna stvar nije potaknula pomamu za vješticama. Umjesto toga, uzroci su bili psihološki, sociološki, teološki, ekonomski i politički. Da je Ruiz jednako dobar učenjak kao što je komičar, malo bi više razmišljao, a manje namigivao i smješkao se onim ukradenim penisima i mnogo bolje razumio pomamu za vješticama.
Srednji vijek bilo je iznimno toplo razdoblje u sjevernoatlantskoj regiji. Samo su u dvadesetom i dvadeset prvom stoljeću zabilježene više temperature. A onda su se odjednom stvari promijenile. Atlantske sante leda i planinski glečeri polako su napredovali. Sela u Švicarskoj izbrisana su s lica Zemlje. Ljeta više nisu bila pouzdana. Kiše su uništavale usjeve. Rijeka Temza i Baltičko more su se smrznuli. Šveđani su preko leda mogli marširati u Dansku. Stanovništvo Islanda se prepolovilo. Možda je uzrok bila sunčeva radijacija. Možda je to bila vulkanska aktivnost. Možda možemo okriviti oceanske struje, nagib Zemlje ili čak visoku stopu smrtnosti od Crne smrti. Započelo je Malo ledeno doba. Za nas je ovo samo tema fascinantnog, malčice štreberskog, znanstvenog dokumentarca. Za Europljane ranog modernog razdoblja, ovo Malo ledeno doba značilo je propale usjeve, prazne trbuhe, izgladnjelu djecu i zasušene krave.
U poglavlju „Utjecaj spolova na vegetaciju”, u svom klasičnom višetomnom djelu o magiji „Zlatna grana”, Sir James Frazer opisuje tradicionalne ljude koji imaju spolne odnose ili ih simuliraju na obrađenim poljima. „Suprug i njegova žena noćima bi posjećivali svoja polja i tamo se upuštali u spolne odnose u svrhu pospješivanja rasta usjeva… mladi oženjeni liježu na zasijane njive i prevrću se nekoliko puta po njima, u uvjerenju da će to pospješiti rast usjeva”, izvješćuje. To je, kaže on, „isto teorijsko uvjerenje u suosjećajan utjecaj spolova na vegetaciju” koje je „navelo neke narode da se prepuste svojim strastima kao sredstvo za oplodnju zemlje”. Frazer spominje „suosjećajnu magiju”. To je uvjerenje da slično utječe na slično. Ako želite plodno polje, imajte spolni odnos na njemu. Još jedan primjer: oboljeli od žutice trebali bi uspostaviti vizualni kontakt s ćukavicom, pticom žutih očiju. Za liječenje plućnih bolesti koristio se plućnjak, biljka čiji listovi nalikuju plućima.
Za profesora Ruiza i njegovu publiku, penisi se vežu za užitak. Tradicionalnim ljudima koji žive na rubu egzistencije, penisi i vagine su simboli samog života. Bez plodnosti, ljudi gladuju. Vještice kradu penise; vještice jašu na metlama. Metle su, naravno, simboli ženskog rada u kući. One su također falične. Vještice sabotiraju plodnost u gladnom svijetu.
Pomama za vješticama nesrazmjerno je ciljala stare žene. U „Religija i pad magije”, Keith Thomas opisuje tipičnu vješticu. Siromašna, stara žena kuca na vrata i moli za šalicu mlijeka. Ukućani odbijaju. Kasnije se zasuši obiteljska krava. Oni koji su odbili pivo više ne mogu kuhati pivo. Djevojka baca kamenje na staricu; kasnije djevojka počinje kakati kamenje; normalno pražnjenje crijeva vraća se tek nakon što je vještica ubijena.
Folklorist Alan Dundes tvrdi da tradicionalni ljudi asociraju životnu snagu s tekućinama poput majčinog mlijeka, krvi i sjemena. Starica više ne proizvodi majčino mlijeko, menstrualnu krv, a u tradicionalnom europskom društvu starica više ne može izazvati ejakulaciju kod muškaraca. Prema paganskoj logici suosjećajne magije, sama prisutnost starice predstavlja prijetnju seoskoj plodnosti.
Suprotno apsurdnom komentaru Mount Holyokea, ništa od svega ovoga ne može se pronaći u Izlasku, niti je biblijsko. Biblija stalno poziva vjernike da se posebno brinu za udovice i prijeti Božjom osvetom onima koji ih maltretiraju. „Vi nećete zlostavljati udovice niti siročad. Ako li ih budeš zlostavljao i oni zavape prema meni, ja ću čuti njihov vapaj”, upozorava Izlazak. Canon Episcopi iz ranog desetog stoljeća, u skladu s biblijskim učenjem, inzistira da je vjerovanje da vještice mogu začarati svoje žrtve pogansko vjerovanje. „Sve je po njemu stvoreno i bez njega ništa nije stvoreno”, stoji, citirajući Bibliju. „Tko, dakle, vjeruje da se bilo što može napraviti, ili da se bilo koje stvorenje može promijeniti na bolje ili gore, ili preobraziti u drugu vrstu ili sličnost — osim samog Stvoritelja koji je sve stvorio i kroz kojeg su sve stvari stvorene — nesumnjivo je nevjernik i gori od pogana.”
Neki učenjaci promiču čisti ekonomski, darvinistički motiv za usredotočavanje na starice. Mužjaci i mladi su ekonomski produktivniji. Dok je kršćanska etika pomogla okončati žensko čedomorstvo u klasičnom svijetu, kršćani, gladni i uplašeni tijekom Malog ledenog doba, odabrali su xtarice za smrt jer su bile manje ekonomski produktivne.
Emily Oster u „Vještičarenje, vrijeme i ekonomski rast u renesansnoj Europi” prikazuje grafove suđenja i temperatura između 1520. i 1770. godine. Kako temperature opadaju, povećavaju se suđenja vješticama. U „Suđenja vješticama: Nezadovoljstvo u ranoj modernoj Europi”, Chris Hudson povezuje suđenja vješticama s temperaturom, prihodima i poslovnim ciklusima. Dylan Grice i Marc Carlson povezuju suđenja vješticama s inflacijom.
Već smo vidjeli da nije svaka zemlja u Europi jednako podlegla pomami za vješticama, s Njemačkom koja je prednjačila u suđenjima i broju smrtnih slučajeva. Zasigurno je Malo ledeno doba utjecalo na Englesku i Irsku jednako kao na Škotsku, Poljsku i Njemačku. Zašto je onda ogromna razlika u broju žrtava između Engleske i Škotske, kao i između Njemačke i Poljske?
Dana 31. listopada 1517. godine, katolički svećenik Martin Luther pribio je 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu. Ovaj datum se smatra početkom reformacije. Nenamjerna posljedica dobre namjere reforme bila je otprilike dvjesto godina rata. Katolička crkva bila je gotovo tisućljeće blizu monopola u Zapadnoj Europi. Trebalo se boriti oko imovine, zakona, običaja i moći. Ti religijski ratovi bili su razorni, s bolesno visokim brojem umrlih. Braća koja se bore protiv braće proizvode spektakularna zvjerstva. Zemlje poput Poljske, gdje je reformacija imala manji utjecaj, bile su manje pogođene društvenim kaosom i užasima ovih bratoubilačkih ratova. Njemačka, epicentar reformacije, bila je snažno pogođena i proizvela je najviše suđenja vješticama.
Reformaciju nisu popratili samo užasi rata. Katolicizam je čuveno religija „mirisa, zvona i čarolija”. Katolicizam je osjetilan. Osoba može mirisati katolicizam u tamjanu; dodirnuti katolicizam u svetoj vodi, krunicama, kostrijetima, škapularima i svetom ulju; čuti katolicizam na latinskom, jeziku rezerviranom za rituale i zvona u šest koja zvone za Angelus; okusiti katolicizam u euharistiji i ribi u petak; vidjeti katolicizam u ruhu, elementima na oltaru, vitrajima. Službeni stav Katoličke crkve nikad nije bio da su te osjetilne značajke magija, ali ljudi su ih tako doživljavali. Vodu koja se trljala na novorođenčad i ulje na umirućima mnogi su doživljavali kao čarobne amajlije koje štite pobožne od demonskih sila.
Protestanti su inzistirali na „sola scriptura”. Sve što vam je potrebno jest Biblija. Osjetilne zamke katoličanstva su osuđene. Protestanti su krenuli u agresivnu poplavu ikonoklazma. Razbijeni su vitraji. Kipovi su spaljeni. Protestanti su u pravu; Isus nikad nije rekao da vam je potrebna određena vrsta odjeće ili određena vrsta zvona kako biste ušli u Nebesa. No, naglo otkidanje onoga što su mnogi smatrali sigurnosnom mrežom koja vjernike drži podalje demonskih sila, ostavilo je kršćane da se osjećaju nesigurnima i ranjivijima na sotonistički napad.
Uspoređujući kartu protestantske reformacije na njezinom vrhuncu i kartu suđenja vješticama, vidimo dosta poklapanja. Mjesta na kojima je protestantska reformacija imala mali utjecaj također su bila mjesta na kojima je pomama za vješticama imala mali utjecaj. Katoličkoj crkvi je bila potrebna reforma, a reformacija je donijela mnoge darove. Problem je jedna od neželjenih posljedica.
Lažni narativ o vješticama govori nam da je u srednjem vijeku mizoginična Katolička crkva spaljivala žene. Srednji vijek je zapravo proizveo neke izvanredne žene koje su posjedovale stvarnu moć: Katarinu od Siene, Christine de Pizan, caricu Teodoru, Eleanor od Aquitaine, Hildegard von Bingen i Hrotsvithu, da spomenemo samo neke. I, uglavnom, nije Katolička crkva bila ta koja je spaljivala. Bile su to sekularne vlade. Brian A. Pavlac, profesor i svećenik, piše da su „mnoge sekularne vlade lovile vještice iz suštinski nereligijskih razloga… Niti jedan od ovih progona nije se mogao provesti bez dopuštenja i suradnje sekularnih vlada.” Činjenica da su sekularne vlade spaljivale vještice doduše ne opravdava Crkvu, dodaje Pavlac. „Sekularni prinčevi često su lovili vještice prema savjetu svećenstva.”
Rad povjesničarske s Oxforda Lyndal Roper pokazuje da su, suprotno lažnom narativu o vješticama koji prikazuje katoličke svećenike naoružane bakljama, „pravi zlikovci bili susjedi”. „Lov na vještice bila je suradnja između nižih razina vlasti i običnih ljudi koji su podlegli raznim vrstama sitničarenja, osvetoljubivosti, praznovjerju i histeriji… obrazac koji se uvijek iznova ponavlja u različitim oblicima kroz ljudsku povijest, bez obzira na to je li umiješana zla međunarodna crkva ili nemilosrdni patrijarhat”, piše recenzentica Laura Miller. Pomama za vješticama nije bila vezana uz jedan, sveobuhvatni autoritet koji je prisiljavao obične ljude da čine loše stvari. Pomama za vješticama radila se o eroziji autoriteta u kaosu reformacije. Roper piše: „Sama fragmentacija političke i pravne vlasti u Njemačkoj omogućila je da panika izmakne kontroli.”
Roper opisuje slučajeve u kojima je lokalno svećenstvo bezuspješno pokušavalo odvratiti sekularne vlasti od lova na vještice. Sjetite se kratke priče Shirley Jackson „Lutrija”, u kojoj svaki građanin u selu inzistira da mora ubiti jednog od svojih nevinih susjeda. Tijekom pomame za vješticama, žene su se okretale jedna protiv druge. Mlade, udane majke optuživale su usamljene starice. Mlade, plodne žene mislile su da im starice zavide i da im ta zavist šteti. To je zlo oko, vjerovanje koje postoji u raznim kulturama diljem svijeta. Ono nije kršćansko i sigurni nije biblijsko. Možda dvije trećina „svađa oko vještičarenja započelo je između žena”. U jednom istraživanju, „žene su poduzimale mjere protiv drugih žena” u 61% slučajeva. „Na razini sela, čini se da je vještičarenje bilo nešto naročito vezano za ženske svađe.” „U znatnoj mjeri, lov na vještice na razini sela bio je rad žena”, pišu učenjaci James Sharpe i Deborah Willis.
Diane Perkiss, učenjakinja s Oxforda, nemilosrdno napada lažni narativ o vješticama u otvaranju svoje knjige “Vještice u povijesti: Prikazi ranog modernog i kasnog dvadesetog stoljeća”. Perkiss odbacuje tvrdnje Barbare Ehrenreich i Teofila Ruiza, koji su teoretizirali da su primalje bile primarne žrtve pomame za vješticama, budući da su primalje bile feministice koje su koristile znanje poganske božice kako bi pomogle ženama da se izbore za kontrolu rađanja i pobačaje. Zapravo, kako Perkiss ističe, kritizirajući ovu fantaziju, “veća je vjerojatnost da ćemo vidjeti primalje kako pomažu lovcima na vještice.”
Pripovjedači ovog lažnog narativa o vješticama žele da vjerujete u stvari koje nisu istinite i ne žele da budete svjesni značajnih istina. Oni ne žele da znate za Friedricha Speea, njemačkog isusovačkog svećenika. Spee je bio prisutan na suđenjima vješticama u Würzburgu, jednom od najsmrtonosnijih epicentara vještičjeg ludila. Spee je 1631. objavio Cautio Criminalis. Knjiga nudi strastveni argument protiv korištenja mučenja u sudskim postupcima. Bio je uvjeren, napisao je, u njihovu nedužnost i da je svaki “dokaz” koji se koristi protiv njih “bajka” ili rezultat mučenja. Ljudi će reći svašta kad su podvrgnuti mučenju, inzistirao je. Cautio Criminalis je pomogao u okončanju suđenja vješticama. Speeov vlastiti život završio je njegovim samožrtvovanjem. Pomagao je žrtvama kuge, kojoj je naposljetku i sam podlegao. Speeov život mogao bi nadahnuti nevjerojatan, visokobudžetni biografski film. No, veličanje herojskog isusovačkog svećenika koji je pomogao zaustaviti pomamu za vješticama ne nalazi se na visokom mjestu prioriteta hollywoodske elite.
Oni ne žele da znate za Alonsa de Salazara Friasa, “Zaštitniku vještica”. Salazar je bio španjolski inkvizitor. Za razliku od lažnog narativa o vješticama koji šire nacist Albert Rosenberg i autor bestselera Dan Brown, Salazar je koristio španjolsku inkviziciju kako bi spasio živote i suzbio lov na vještice. Salazar je bio pažljivi istražitelj. Intevjuirao je optužene vještice i njihove navodno magične napitke. Smatrao je njihove priče nedosljednima, a njihove napitke neimpresivnima. Zaključio je da su optužbe neosnovane. Sve to činio je kao španjolski inkvizitor, navodno primjeru za iracionalnost i odbacivanje empirizma.
Oni ne žele da znate za “Vještičarenje i papinstvo: Iskaz temeljen na bivšim tajnim zapisima rimske inkvizicije” njemačkog učenjaka Rainera Deckera. Decker je otkrio, “na njegovo veliko iznenađenje”, da su “papinstvo” i “rimska i španjolska inkvizicija” “funkcionirali kao sile skepticizma i suzdržanosti”. Deckerovo djelo odupire se lažnom narativu o vješticama “koji pogrešno prikazuje papinstvo kao da raspiruje, a ne obuzdava plamen manije vještičarenja koja je zahvatila sjevernu Europu od sredine šesnaestog stoljeća nadalje.” Deckerova knjiga trenutačno ima nula recenzija na Amazonu. “Da Vincijev kod”, koji priča lažni narativ o vješticama, ima više od 8.000.
Lažni narativ o vješticama govori da je trijumf znanosti i sekularizma nad religijom okončao pomamu za vješticama. Učenjak Brian P. Levack bavi se tim okončanjem u svojoj knjizi “Lov na vještice u ranoj modernoj Europi” i u svom eseju “Pad i okončanje progona vještica”. Zamolila sam ga da mi ponudi vlastiti sažetak tih podužih djela. U e-mailu mi je napisao: “Suđenja nisu završila zato što su pravosudni organi prestali vjerovati u vještičarenje, već zato što su počeli shvaćati da se zločin ne može dokazati prema zakonu. Nedostatak dokaza bio je taj koji je doveo do oslobađajućih presuda optuženih vještica i naposljetku nevoljkost dopuštanja kaznenih progona. Taj stav sudaca i tužitelja nazivam ‘sudskim skepticizmom’, za razliku od filozofskog skepticizma utemeljenog na racionalizmu ili znanosti. Sudski skeptici nisu poricali postojanje vještica, već samo da nema dovoljno dokaza za njihovo procesuiranje i osuđivanje.”
U svojoj knjizi “Religija i pad magije”, Keith Thomas je napisao: “Racionalistička tradicija klasične antike pomiješala se s kršćanskom doktrinom jedne sveusmjeravajuće Providnosti kako bi proizvela ono što je Weber nazvao ‘razočaranjem svijeta’ — začećem uređenog i racionalnog svemira u kojem posljedica slijedi uzrok na predvidljiv način. Religiozno vjerovanje u red bila je nužna pretpostavka na kojoj se trebao temeljiti daljnji rad prirodoslovaca. Bilo je to povoljno mentalno okruženje koje je omogućilo trijumf tehnologije.” Drugim riječima, religijski je svjetonazor zapravo doprinio padu vjere u magiju.
Mislim da postoji razlika između moje tradicije i svjetonazora onih koji su uključeni u lažni narativ o vješticama. Priznajem da je Heinrich Kramer, jedno od najgorih ljudskih bića koje je ikad živjelo, čovjek koji je djelom odgovoran za mučenje i ubojstvo desetaka tisuća ljudskih bića, bio katolik kao i ja. Iako lažni narativ o vješticama pogrešno prikazuje katoličku krivnju, znam da je moja crkva pridonijela mučenju i smrti. To me ispunjava osjećajem tuge, užasa i srama.
U katoličkoj sam školi naučila da svaki dan moram obaviti ritual koji se zove “ispit savjesti”. Nadalje, moram priznati grijehe drugome i tražiti, i raditi na odrješenju.
Vjernici u lažni narativ o pomami za vješticama, od prosvjetiteljskih filozofa do neopagana, od utjecajnog nacista Alfreda Rosenberga do suvremenih Novih ateista, koliko god su različiti, imaju nešto zajedničko. Ispit savjesti i ispovijed nisu njihovi rituali. Suočeni sa zlom, umjesto da gledaju prema unutra, oni gledaju prema van. Oni vide svijet podijeljen na svjetlo, tj. ljude poput njih, i tamu, tj. katolike poput mene. Oni se nadaju danu kad sila tame, odnosno ljudi koji vjeruju u ono što i ja, više neće biti, i uspostavljanju njihove specifične verzije utopije.
Mogu prepoznati sebe u onima koji su dizali optužbe u pomami za vješticama. Poput njih, ja sam sitničava, svadljiva i plašljiva. Kad čitam izvješća pomame za vješticama, vidim sebe među mučiteljima. Ja vjerujem, s Pavlom u Rimljanima 3, da “nema pravednika; niti jednog jedinog”. Znam da moja tradicija uključuje zle ljude i da je inspirirala masovna ubojstva. Znam da sitne svađe koje su potakle lov na vještice vrebaju u mom vlastitom srcu. Razlika je u tome što moja tradicija sadrži zapovijed samoispitivanja, ispovijedi, pokajanja i samoispravljanja.
Mnogi imaju teškoća s davanjem imena našem trenutačnom trenutku. Mogu li se Budni usporediti s maoističkim kulturnim revolucionarima? Jesu li oni jakobinci? Jesu li u lovu na vještice? U svim tim metaforama ima malo istine.
Rukovanje s prošlošću u lažnom narativu o vješticama razlog je za zabrinutost. Od nacista do feminista, od ateista do neopagana, ljudi lažu o jednom od najgorih zločina u povijesti. Oni inzistiraju da samo ljudi koji nisu poput njih mogu učiniti tako loše stvari. Upravo je taj isti mentalitet pridonio pomami za vješticama. Osim ako ne naučimo lekciju da je najčešći negativac pomame za vješticama bio susjed, doveden u stanje histerije promjenom klime, inflacijom, napuštenim vjerskim normama ili raspadom središnje vlasti, svi mi nalazimo se previše blizu ponovnoj izvedbi tog horora.
