Godinama biste, prilikom otvaranja ormara u hodniku mog stana na Manhattanu, naišli na hrpu primjeraka New York Timesa iz tjedna s kraja prosinca 1991. godine, tijekom posljednjih trzaja Sovjetskog Saveza. Nikad nisam imao naviku čuvati stare novine u kojima se nisu pojavljivali moji članci, ali taj je tjedan, činilo mi se u to vrijeme, bio najveća povijesna prekretnica kojoj sam ikad svjedočio.
Bio je svakako najzadivljujući. Sjećam se trenutka kad sam, negdje kasnih 1980-ih, tijekom posjeta Washingtonu na ručku s urednikom American Spectatora Wladyslawom Pleszczynskim izrazio ono što je u to vrijeme bio gotovo univerzalan cinizam glede postkomunističke Europe. “Ne”, rekao je Wlady, koji je u te događaje bio upućeniji od većine nas, “to se stvarno događa”.
Bio je to trenutak kad sam počeo vjerovati u to. Moje najveće profesionalno žaljenje iz tog vremena jest što sam, kao balavi mladi apsolvent početkom 1980-ih, napisao snishodljiv dronjak o Gipperu (Reaganov nadimak — op. a.) koji se pojavio na “Moj red” stranici Newsweeka, rezerviranoj za priloge amatera. I čovječe, kakav sam amater bio. Iako sam glasao za Reagana 1980. godine, progutao sam medijske klišeje o njemu i, u svom blesavom članku, ispljunuo ih kao da su proizvod originalne misli.
Međutim, saznao sam da sam, poput svih drugih klevetnika Reagana, bio budala. Svi znalci u State Departmentu zadrhtali su od srama kad je u svom govoru u Berlinu 1987. godine uzviknuo: “Gosp. Gorbačov, srušite ovaj zid!” Ali zid se ipak srušio. Bio sam tamo, 1990. godine, kad su se njegovi dijelovi još uvijek otkidali. Svuda oko mene, ljudi bi otkidali komadiće i odnosili ih kućama. No, nisam se mogao natjerati da uzmem jedan. Osjećao sam kao da to nisam zaslužio.
Bio je to nevjerojatan povijesni trenutak. Unter den Linden, istočno od Brandenburških vrata, još uvijek je izgledao kao da je Drugi svjetski rat završio prije nekih petnaestak minuta. Svaka zgrada bila je otrcana, čađava i izbušena rupama od metaka. Novootvorene linije podzemne željeznice Istok-Zapad bile su preplavljene stanovnicima Istočnog Berlina koji su se vraćali kući iz Zapadnog Berlina s novokupljenim blagom — televizorima, kuhinjskim uređajima — koji su bili nedostupni pod komunizmom.
Sljedeći put kad sam posjetio Berlin, 2004. godine, čitavo područje oko Brandeburških vrata bilo je potpuno promijenjeno. Nestali su svi znakovi rata i podjele. Sve je bilo svjetlo, blještavo, ultramoderno. Kad sam se prijavio u hotel, otrčao sam do televizora i upalio ga taman na vrijeme da uhvatim prve trenutke Reaganovog pogreba. Tajming nije mogao biti prikladniji.
Posljednjih tjedana bio sam zaokupljen 1980-ima, tim ključnim desetljećem koje je dovelo do formalnog raspada SSSR-a 26. prosinca 1991. godine. Puno sam čitao o Reaganu i Thatcher, i što sam više čitao to me više zadivljavala njihova potpuna odanost temeljnim načelima, nesebična hrabrost s kojom su se zauzimali za ta načela te brilijantnost s kojom su naposljetku pobijedili totalitarizam.
Ali kako je kratko trajala ta pobjeda! Naravno, oboje su bili previše pametni da misle kako je njihova pobjeda označila, prema budalastoj formulaciji Francisa Fukuyame, kraj povijesti. Ali zasigurno su pretpostavljali da će novi svjetski poredak koji su uspostavljali trajati dulje nego što jest. “Kad ste prvi put bili ovdje”, rekao je Reagan u svojim pripremljenim izjavama tijekom posjete Thatcher Washingtonu u prosincu 1988. godine, “spominjali smo desetljeće prepuno opasnosti. Danas se možemo nadati da smo suočivši se s tim opasnostima pretvorili to desetljeće u prekretnicu… za naše doba i sva vremena.” U odgovoru, Thatcher je pohvalila Reagana jer “nam je omogućio da svijet započnemo iznova”.
Sve to nam sad zvuči užasno čudno. U to je vrijeme kineski BDP bio tek nešto veći od trećine onog Velike Britanije i oko sedamnaestine američkog. U Moskvi, Gorbačov je bio na konopcima; nakon pada SSSR-a, Rusijom će upravljati Boris Jeljcin, reformator prijateljski nastrojen prema Zapadu; još uvijek nezamisliv uspon Vladimira Putina bio je udaljen više od desetljeća. Formacija EU, kao takve, bila je udaljena pet godina; u SAD-u je Demokratska stranka, nakon razdoblja krajnje lijeve ludosti koja je kulminirala predsjedničkom nominacijom Georgea McGoverna 1972. godine, bila u rukama umjerenih koji će 1992. godine u Bijelu kuću dovesti Billa Clintona.
Bilo je to također drugo vrijeme kad je u pitanju islam. Iako je Hezbollah tijekom Reaganovog predsjedništva ubio 241 američkog marinca u Bejrutu, nitko nije predvidio ništa poput 9/11 i njegovih terorističkih posljedica diljem svijeta, ili beskrajne, razdorne ratove u Afganistanu i Iraku ili brzu, opasnu islamizaciju Zapada ili masovne post-9/11 kampanje političkih, kulturnih i medijskih elita gušenja mračne istine o islamskoj ideologiji.
S druge strane, čak su i u vrijeme Reagana i Thatcher sveučilišta s obje strane bare već bila na putu da postanu legla fakultetskog radikalizma. Ni predsjednik ni premijerka nisu bili nesvjesni unutarnjeg socijalističkog neprijatelja. Thatcher je započela svoju karijeru usred ekonomski katastrofalnog poslijeratnog uspona socijalizma u Britaniji i svoju je političku filozofiju oblikovala nasuprot tome; Reagan se kao predsjednik Udruženja filmskih glumaca borio protiv utjecaja staljinizma u ratnom Hollywoodu, a kao guverner Kalifornije suočio s nasilnim studentskim radikalima u Berkelyju. No, niti jedan od njih nije mogao zamisliti u kojoj će mjeri tijekom narednih desetljeća socijalizam osvojiti akademiju i odatle se proširiti u društvo u cjelini — pretvarajući Demokratsku stranku (kojoj je sam Reagan pripadao sve do 1962. godine) u komunističku kabalu u svemu osim imena?
Što ne znači da bi Reagan bio iznenađen usponom Antife, Black Lives Matter i nove radikalne klike. Uostalom, on je proživio staru radikalnu kliku šezdesetih i sedamdesetih. Isto tako, koliko bi bio iznenađen sveobuhvatnom lažnošću medija Trumpove ere, s obzirom na to da su mediji nemilosrdno demonizirali Reagana kao desničarskog radikala? I što bi učinio u vezi činjenice da će mnogi Amerikanci, do 2021. godine, izraziti svoje divljenje prema socijalizmu, pozivati na ukidanje financiranja policije, podržati rušenje kipova Washingtona i Jeffersona te se prikloniti iracionalnim COVID mandatima? Pa, on je bio taj koji je čuveno i u više navrata upozoravao na krhkost slobode. U pozadini njegovog pozitivnog američkog stava stajao je oštrooki realist koji nije gajio iluzije o ljudskoj prirodi.
Reagan se definitivno ne bi začudio kad bi saznao da će 2021. godine našim životima dominirati računala. On je bio taj koji je 31. svibnja 1988. godine na Moskovskom državnom sveučilištu govorio studentima o “tehnološkoj ili informacijskoj revoluciji” koja nas je upravo tog trenutka uvodila u nevjerojatno novo doba. Kako bi Sovjetski Savez bio dio tog doba, naglasio je, mora prihvatiti slobodu — uključujući slobodu kretanja, koja bi, na primjer, dopustila mladim Rusima da ljeti putuju diljem Europe poput mladih Amerikanaca i omogućila “promotoru koncerata u, recimo, Engleskoj” da “pozove sovjetsku rock grupu, bez kontaktiranja bilo koje vladine agencije, na svirku u Liverpool sljedeće večeri.”
“Je li to samo san?”, pitao je. “Možda, ali to je san čije je ostvarenje naša odgovornost.” Nepotrebno je reći da se taj san ostvario i ostaje takav čak i pod Putinom — iako je manje vjerojatno da će se takvi kontakti ostvariti telefonom, a ne e-mailom. Doista, zahvaljujući internetu nebrojeni ljudi diljem svijeta svakodnevno sudjeluju u “kulturnim razmjenama” koje čak ni taj dalekovidni predsjednik nije mogao predvidjeti. Na primjer, uspaljeni Liverpuljanin može otići na internet u bilo koje doba dana ili noći, kontaktirati bilo koga iz ogromnog asortimana cam-djevojaka bivšeg Sovjetskog Saveza i brzo dogovoriti obostrano korisnu transakciju kakvu nitko iz Reaganove generacije nije mogao ni zamisliti.
Nije da išta od ovoga narušava plemenitost Reaganove vizije. “Vaša generacija”, rekao je na kraju svog govora na Moskovskom državnom sveučilištu, “živi u jednom od najuzbudljivijih, najobećavajućih vremena u sovjetskoj povijesti… Ne znamo kakav će biti zaključak ovog putovanja, ali mi se nadamo da će obećanje reforme biti ispunjeno. Ovog moskovskog proljeća, ovog svibnja 1988. godine, ta nada nam se može dopustiti: da će ta sloboda, poput svježe zelene mladice zasađene na Tolstojevom grobu, konačno procvjetati na bogatom plodnom tlu vašeg naroda i kulture. Možda će nam dopustiti nadu da će se čudesan zvuk nove otvorenosti neprestano dizati, odzvanjati, voditi nas u novi svijet pomirenja, prijateljstva i mira.”
I to se i dogodilo. Željezna zavjesa je pala; Berlinski zid se srušio. I dan nakon Božića 1991. godine, Sovjetski Savez je službeno raspušten. Nekoliko je zapanjenih promatrača citiralo čuvene Wordsworthove riječi o Francuskoj revoluciji: “Blaženo je bilo u toj zori biti živ, / Ali biti mlad bio je sam raj!” No, baš kao što se Francuska revolucija pretvorila u razočarenje, Rusija je, umjesto da postane Jeffersonova demokracija, postala diktatura; u međuvremenu se Kina pretvorila u moćnijeg komunističkog suparnika SAD-a nego što je to Sovjetski Savez ikada bio. No, unatoč porušenih nada i novim prijetnjama koje su zamijenile stare, pad Sovjetskog Saveza bio je blistavi trenutak — jasna pobjeda dobra nad zlom. Glupo je očekivati da će takve pobjede trajati. Povijest ide dalje. Moralna borba se nastavlja.
Da, loša strana pada Sovjetskog Saveza jest to što je nestašnim profesorima olakšala uvjeravanje mladih da je komunizam cool. A loša strana “informacijske revolucije” jest da, iako pruža platformu glasovima slobode odbačenima iz glavnih medija, također olakšava širenje toksičnih ideja. Upravo je Reagan, sad mrtav već sedamnaest godina, bio taj koji je sažeo ono što će se ispostaviti lekcijom posljednjih triju desetljeća. “Sloboda od izumiranja nikad nije udaljena više od jedne generacije”, rekao je. “Mi je nismo prenijeli našoj djeci u krvotok. Za nju se treba boriti, treba je čuvati i prenijeti na njih da učine isto ili ćemo jednog dana provesti svoju starost govoreći našoj djeci i djeci naše djece kako je nekoć bilo u Sjedinjenim Državama, gdje su ljudi bili slobodi.”
