“Zeleni Soylent su ljudi!”
To je bio bolni posljednji krik policijskog detektiva Franka Thorna u legendarnom ekološkom trileru Zeleni Soylent. Smještena u propadajućem svijetu budućnosti, razorenom zagađenjem, globalnim zatopljenjem, iscrpljenim resursima i prenaseljenošću, radnja filma prati Thorna (Charlton Heston) dok dolazi do mučnog otkrića: da je nova čudesna hrana, istoimeni zeleni soylent, zapravo ljudsko meso.
Film je snimljen početkom 1970-ih godina, kad su prvi put proključali dvostruki strahovi od brzog porasta stanovništva i temperature te je smješten dovoljno daleko u budućnost kako bi se mogla napraviti svakojaka maštovita predviđanja. Dakle, kad su točno filmaši zamislili da će nas enviromentalistički kolaps dovesti u ovo stanje barbarstva? Prema hollywoodskom blockbusteru, izgladnjeli ljudi će pribjeći kanibalizmu u godini… 2022. Da, već smo ovdje.
Naravno, Zeleni Soylent bio je znanstvenofantastična fantazija, a ne znanstvena prognoza budućnosti. Ali opet, to nije način na koji je progresivni tisak obilježio film ove godine. Prema nedavnom članku Washington Posta, “Zeleni Soylent je zamislio svijet 2022. godine. Puno toga je pogodio.” Film je navodno bio najviše u pravu u vezi današnje “klimatske katastrofe”. Druga recenzija donosi isti zaključak: “Najzvučnije bilješke u filmu povezane su s načinom na koji prikazuje katastrofalni kolaps društva koje je ugušilo prirodu… kad se prijetnje s kojima se trenutačno suočavamo zbog klimatske krize osjećaju stvarnima unutar granica filma.”
Stvarno? Na kojoj planeti žive autori ovih tekstova? Zasigurno, suočeni smo s ozbiljnom pandemijom i političkim problemima s kojima se moramo boriti. Ali gdje se na Zemlji urušava društvo radi katastrofalnih klimatskih promjena?
“Madagaskar!”, proglasio je nedavno environmentalist George Monbiot u Guardianu. Prema Monbiotu, “glad koja trenutačno pogađa Madagaskar je prva… vjerojatno uzrokovana klimatskim izvanrednim stanjem. Neće biti posljednja.” Ironično, Monbiotove samouvjerene tvrdnje došle su dva tjedna nakon što je sam Guardian izvijestio da je “Siromaštvo, a ne klimatski slom, uzrokovalo krizu s hranom na Madagaskaru”.
Čini se kako je velik broj ljudi uvjeren da će se zahvaljujući klimatskim promjenama civilizacija 2022. godine raspasti po šavovima, usprkos tome što moraju gledati prilično daleko kako bi pronašli dovoljno dokaza za to. Koliko god uragani, šumski požari i glad u dalekim mjestima bili užasni, oni ne najavljuju globalni društveni kolaps. Svejedno, environmentalisti govore o distopijskoj noćnoj mori kakva je prikazana u Zelenom Soylentu kao o realnoj posljedici klimatskih promjena. Mi smo, kako su jedne novine napisale tijekom klimatskih pregovora COP26, “još uvijek na putu u pakao”.
Podrijetlo distopijskog načina razmišljanja environmentalista možemo pratiti do apokaliptičkih huškanja o prenaseljenosti 1960-ih godina, a osobito do utjecajnog bestselera biologa Paula Ehrlicha Populacijska bomba. U toj bibliji prekomjernog katastrofizma, Ehrlich je opisao neizbježnu “masovnu glad” s kojom se suočavamo na “umirućem planetu” koji je Zeleni Soylent tako slikovito prikazao široj publici. Više od pet desetljeća kasnije i slika naslikana u Ehrlichovoj depresivnoj knjizi još uvijek utječe na razmišljanja mainstream environmentalističkog pokreta, u kojem se čini kako ništa pozitivno nije moguće za budućnost, samo nevolje, patnja i smrt.
A opet, iako se u posljednjih 50 godina mnogo toga promijenilo, društvo se nije urušilo na način na koji je predvidio Ehrlich (i koji većina environmentalističkih alarmista još uvijek predviđa). Umjesto toga, za većinu ljudi u većini mjesta, stvari su danas nemjerljivo bolje. Od golemih padova u smrtnosti djece i ekstremnom siromaštvu do velikih porasta u zdravlju, obrazovanju i očekivanom životnom vijeku, ljudski procvat se povećao, a ne smanjio tijekom dugih desetljeća otkad se Populacijska bomba prvi put pojavila na policama, a Zeleni Soylent prvi put pojavio na velikim ekranima. A što se tiče straha da će se rastuća populacija teško nositi s oskudnim resursima, svijet je danas stotine puta bogatiji nego što je to bio 1970-ih godina. Čak se i alarmistički BBC, kad ne izdaje upozorenja da je “vrijeme za skupljanje u fetalni položaj“, povremeno sjeti izvijestiti o mnogim razlozima zašto se svijet zapravo poboljšava.
Svi ovi dobici događaju se usprkos činjenice što se ljudska populacija udvostručila od ranih 1970-ih godina, s manje od četiri milijarde na gotovo osam milijardi danas. Za razliku od mračne vizije sve veće gladi i pothranjenosti iznesene u Populacijskoj bombi i Zelenom Soylentu, diljem svijeta se zapravo širi pretilost, dijabetes i mnoge druge “bolesti obilja“.
Naravno, to ne znači da danas živimo u panglosovskom “najboljem od svih mogućih svjetova”. Nesigurnost hrane ostaje prilično stvarna prijetnja milijunima ljudi u svijetu. No, kao što današnja žarišta gladi u Jemenu, Afganistanu, Etiopiji i prije spomenutom Madagaskaru jasno pokazuju, to je zbog politike, a ne environmentalističkog kolapsa.
Ništa od svega ovoga ne znači da klimatske promjene nisu ozbiljan problem. Ali environmentalistička apokalipsa koja se predviđala u prošlosti se jasno nije materijalizirala. Također je mračno ironično da su oni koji su prije pola stoljeća povjerovali u nategnute priče Zelenog Soylenta o skorom environmentalističkom kolapsu sad djedovi i bake tinejdžera koji su na sličan način uvjereni da će svijet završiti tijekom njihova života. Ono što je manje zabavno jest da se među mladima širi zatupljujuća “klimatska depresija” (to jest, među onima koji još nisu svjesni da je, prema environmentalističkim bojovnicima, kraj uvijek blizu, uvijek je bio i uvijek će biti).
Onaj stvarni tijek povijesti, za razliku od zelenog apokaliptičkog huškanja, pokazuje moć ljudske domišljatosti i inventivnosti. Umjesto “stotina milijuna ljudi” koji umiru od gladi 1970-ih godina, prema Ehrlichovim predviđanjima, prije “potpunog sloma kapaciteta planeta da održi čovječanstvo” do 1980-ih godina, dobili smo tehnološko čudo poljoprivredne Zelene revolucije, koja nam je omogućila da prehranimo svjetsku populaciju u porastu. (Usprkos tome što su Ehrlichova predviđanja bila spektakularno pogrešna, on još uvijek inzistira da je “kolaps civilizacije unutar nekoliko desetljeća gotovo izvjestan”.)
Vrijedi napomenuti kako su Ehrlich (i tvorci Zelenog Soylenta) pretpostavili da će ljudska bića jednostavno pasti u barbarstvo i očaj kad se suoče s environmentalističkim izazovima. Usporedite to s praktičnim akcijama, iz upravo istog doba kao i Populacijska bomba, industrijalca i filmskog mogula Arthura Ranka. Rank je također bio zabrinut zbog prenaseljenosti i gladi, ali njegovo rješenje nije bilo jednostavno jaukati i stenjati. Umjesto toga, on je počeo tražiti novi izvor obilja hrane. Rezultat je bio Quorn, mikoprotein napravljen od gljiva koji je od tog vremena postao omiljen među vegetarijancima.
Iako mikoprotein nije ispao spasonosna hrana kojoj se Rank nadao, postoji pregršt drugih nadolazećih inovacija koje bi to mogle biti. Moderna biotehnologija ima potencijal ponovno revolucionirati proizvodnju hrane, istodobno smanjujući njezin utjecaj na okoliš i emisije ugljika. No, tko se najviše protivi takvoj tehnologiji koja spašava Zemlju? Isti environmentalisti koji najglasnije zagovaraju hitna rješenja za “klimatsku krizu”. Ovo ne možete izmisliti. Jednako je kontraproduktivno i protivljenje Zelenih nuklearnoj energiji, najučinkovitijem ugljično-neutralnom izvoru energije koji trenutačno imamo.
Podrazumijeva se da je svijet bez prijetnje klimatskih promjena i environmentalističkih šteta onaj kojem vrijedi težiti. To je također onaj koji je moguć — samo što je vjerojatnije da će se on ostvariti pomoću inovativnosti i domišljatosti, a ne od aktivizma eko-alarmista. Eko-katastrofizam nas nije doveo nigdje osim do impotentne apatije današnje djece deprimirane klimom (i užasnih represija kineske politike jednog djeteta i masovne prisilne sterilizacije milijuna ljudi u Indiji i drugdje u Aziji).
Postoji više pozitivnih puteva za spas planeta. Polarizirani klimatski katastrofizam i poricanje klimatskih promjena nisu jedine opcije. Od skeptičnog environmentalizma ekonomista Bjorna Lomborga i racionalnog optimizma znanstvenog pisca Matta Ridleyja do eko-pragmatizma ikone kontrakulture Stewarta Branda, lako se mogu pronaći druge razumnije i realnije alternative.
Na primjer, raspravljajući o ulozi moderne genetske biotehnologije, Brand entuzijastično govori o tome kako bi se “priča o očuvanju mogla preokrenuti iz negativne u pozitivnu, od stalnog kukanja i osjećaja krivnje do novih uzbuđenja”. (Paul Ehrlich je, nimalo iznenađujuće, protiv biotehnologije.)
Pola stoljeća povijesti u više je navrata pokazalo da su ona najgora predviđanja environmentalista daleko od cilja. To, naravno, ne znači da će stvari neizbježno nastaviti poboljšavati. Kao što nam šokantna neočekivanost Covid-a pokazuje, budućnost je teško predvidjeti. U sljedećih 50 godina, 2072. godine, svijet bi lako mogao biti puno gori. Ali možete se kladiti na jednu stvar — eko-katastrofizam ga sigurno neće poboljšati.
