Ured za nacionalnu statistiku (ONS) objavio je ranije ovog mjeseca podatke koji su pokazali da britanska “ekonomija s niskim udjelom ugljika i obnovljivih izvora energije” (LCREE) nije značajno porasla između 2014. i 2020. godine. Ovaj je učinak daleko od obećanja obilja “zelenih radnih mjesta” i “zelene industrijske revolucije” koja su posljednjeg desetljeća i više odzvanjala Westminsterom. Ispostavilo se da toliko najavljivani zeleni rast nije bio ništa više do plijesni.
Ova vijest ne bi trebala nikoga iznenaditi. Kao što sam to tvrdio u drugim člancima za spiked, zelena industrijska revolucija je laž. Od Zakona o klimatskim promjenama 2008. godine, uzastopne su vlade prihvaćale fantaziju o predvođenju svijetu u tranziciji na niskougljičnu ekonomiju. I sve je to bilo bez rezultata. Ostatak svijeta nastavlja povećavati potrošnju fosilnih goriva unatoč beskrajnim sastancima COP-a, a britanska se zelena industrijska revolucija tvrdoglavo ne uspijeva ostvariti.
Još 2009. godine, tadašnja je laburistička vlada na čelu s Gordonom Brownom tvrdila da zelena ekonomija već cvate. Obećao je dodati 400.000 novih “zelenih radnih mjesta”, čime bi se ukupan broj ljudi koji rade u zelenom sektoru povećao na 1,3 milijuna. Te su se tvrdnje temeljile na vlasničkim podacima koje je proizvela jedna tvrtka za ekonomska istraživanja, koja je odbila podijeliti svoje podatke, jednako kao i vlada čak i nakon zahtjeva za slobodu informacija.
Čak i bez pristupa podacima, već sam 2009. godine mogao istaknuti da je rast u “zelenoj ekonomiji” iluzija — ili još bolje, računovodstveni trik. Vlada je učinkovito prisiljavala sektore ekonomije, putem niza zelenih propisa, na “dekarboniziranje” svog poslovanja. Potom je dodavala navedene sektore zelenoj ekonomiji i tako se činilo da zelena ekonomija raste. To se događalo čak i kad su novi propisi dotičnim sektorima oštetili ili umanjili poslovanje.
Tek sam 2013. uspio dobiti podatke na kojima su uzastopne vlade temeljile svoje brojke, politike i predviđanja. Do tog se vremena tvrdilo da je “zelena ekonomija” vrijedna 122 milijarde funti. No, ona je dosegla ovu brojku samo zato što je uključivala sektore ekonomije koji se jednostavno ne kvalificiraju kao “zeleni” ni u kojem smislu. Čak je uključivala proizvodnju, prijevoz i prodaju ukapljenog prirodnog plina i ukapljenog naftnog plina — inače poznatih kao fosilna goriva — samo zato što su takva poduzeća bila podvrgnuta propisima o zaštiti okoliša. Moja je tadašnja analiza sugerirala da su takvim i sličnim trikovima vladini financijski čarobnjaci napuhali vrijednost “zelene ekonomije” nekih 700 posto.
U 2014. godini, ONS je preuzeo odgovornost za godišnja mjerenja LCREE sektora. Od tog vremena ONS nije pronašao “značajnu promjenu” u “prometima britanske ekonomije niskog ugljika i obnovljivih izvora energije” (do 2020. godine). Također je utvrđeno da se “zaposlenost u britanskom LCREE-u (2020. godine) procjenjuje na 207.800” — to jest, 1.092.000 manje od broja radnih mjesta koja je Gordon Brown obećao stvoriti do 2017. godine.
Ovo je teško primjer zelene industrijske revolucije. Svejedno, nagon za dekarboniziranje ekonomije, koji se danas provodi u obliku Neto nula, nastavio je informirati industrijsku i ekonomsku politiku uzastopnih vlada. Ministri još uvijek inzistiraju da dekarbonizacija predstavlja veliku ekonomsku “priliku” za Veliku Britaniju.
Zeleni san prijeti da će se pretvoriti u noćnu moru što se dulje njegovi zagovornici odbijaju probuditi zbog njegovog očiglednog neuspjeha. U stvarnosti, Britanija čak nije imala dovoljno industrijskog umijeća da reciklira svoju vlastitu otpadnu plastiku, a kamoli da postane svjetski lider u proizvodnji vjetroturbina i solarnih panela. A environmentalizam je u svojoj srži oduvijek bio neprijateljski nastrojen prema industriji i ekonomskom rastu.
Nikad nije bilo zelene ekonomije niti zelene industrijske revolucije koja bi je podržala. Jedini smisao u kojem je ova zelena ekonomija postojala bio je kao parazitska izraslina na vitalnosti drugih sektora. Nikad nije bila izvor onog stvarnog stvaranja bogatstva.
Danas se suočavamo s rastućom inflacijom, krizom troškova života i energetskom krizom — koje su sve pogoršane zelenim fantazijama uzastopnih vlada. Čekajući da se ostvari zeleni sad, sad postoji rizik od nanošenja vrlo ozbiljne štete.
