Nakon nekoliko tjedana podvala, ponudi za pregovaranje, prijetnji i protuprijetnji, Vladimir Putin postavio je pitanje Zapadu stvarajući činjenice na terenu. U ponedjeljak je naredio ruskim trupama da uđu u područje Donbasa u istočnoj Ukrajini gdje je 2014.–15. godine etničkim ruskim separatistima pomogao zauzeti teritorijalnu enklavu. Također je stvorio dvije marionetske države kojima je obećao “prijateljstvo i uzajamnu pomoć” te im šalje “mirotvorce” kako bi obranili nove nacije, a možda i proširili njihove teritorije izvan granica onoga što već posjeduju.
Zapad je do ovog trenutka odgovorio praznim prijetnjama i ekonomskim sankcijama koje će teško natjerati Putina na povlačenje. Očekujući takav potez, Rusija je već nagomilala 638 milijardi dolara rezervi i preusmjerila trgovinu sa Zapada. Uz potporu Kine i s naftom čija cijena raste i već prelazi 100 dolara po barelu, Putin računa da će uspjeti prebroditi sankcije baš kao što su to prethodno učinili Iran i Sjeverna Koreja. Također je svjestan da je Njemačkoj i drugim EU nacijama potreban plinovod Sjeverni tok 2, čije je otvaranje Njemačka obustavila, više nego što je potreban Rusiji. Vidjet ćemo koliko su čvrste europske sankcije kad cijene energenata počnu još jače nagrizati džepove njihovih građana.
Ukratko, Putin djeluje i pokreće događaje, dok mi reagiramo “riječima, riječima, riječima”, kao što je to rekao Hamlet.
U međuvremenu, ovdje kod kuće, demokratska PR tvrtka poznatija kao mainstream mediji usredotočuje se na sukob kako bi se izbjegla priča o nezadrživoj inflaciji, poroznoj južnoj granici, pobunama u plavim državama zbog Covid mandata i rasističkog školskog kurikuluma, novonastaloj tiraniji u Kanadi i otkrićima iz Durhamove istrage koja razotkrivaju više o umiješanosti Clintonove kampanje u kreiranju lažne priče o dosluhu između Rusije i Trumpa.
Kako smo ipak dospjeli ovdje? Stoljećem loših vanjskopolitičkih odluka koje su bile taoci bezumnog idealizma, zastarjelih paradigmi i kroničnih promašaja u imaginaciji.
Onaj najnedavniji uzrok bio je trijumfalizam Zapada nad raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine. Ono što su naši vanjskopolitički geniji i mi ljudi trebali učiniti jest zamisliti moguće posljedice globalnog poretka. Uza sve zastrašujuće jezive scenarije Uzajamnog zajamčenog uništenja, taj su predosjećaj masivnog sukoba čija bi destruktivnost daleko nadmašila Drugi svjetski rat spriječile razmještene američke trupe i materijali.
Dakle, pitanje koje smo si trebali postavljati 1991. godine glasi: što bi, bez tih anksioznih tenzija, sputalo ambiciozne agresore koje više ne drže pod kontrolom dvije uravnotežene svjetske supersile? Koje bi prijetnje, koje su se razvijale zaklonjene rivalstvom supersila, sad dobile prostora za nestašluke?
Jedna od prijetnji koja se pojavila 1979. godine, desetljeće prije raspada Sovjetskog Saveza, islamski džihad, izbio je u javnost Iranskom islamskom revolucijom i uzimanjem američkih taoca; i neuspjelom desetljeće dugom sovjetskom invazijom na Afganistan koja je islamskom džihadizmu dala svjetski prestiž i čast. Slično tome, uspon Al Qaede i drugih džihadističkih organizacija tijekom devedesetih serijski je nekažnjeno napadao američke interese sve do jezivo spektakularnog pokolja 11. rujna.
A opet, umjesto da su ukroćeni ovim odbacivanjem našeg idealizma “novog svjetskog poretka”, ono što je uslijedilo bilo je 20 godina nerazumijevanja prirode islamskog džihada i bezumnih ratova za izgradnju nacija, koji su omogućili ekspanziju Irana i Rusije u Iran, Siriju i Jemen te omogućili neprekidna razaranja ISIS-a i drugih džihadističkih bandi diljem regiona, kao i nemilosrdni napredak Irana prema posjedovanju nuklearnog oružja.
Drugo pitanje koje je trebalo postaviti bilo je kako će gubitak bipolarne ravnoteže nuklearnog terora utjecati na Kinu i njezine ambicije. Drevna, ponosna civilizacija ogorčena zbog svog smanjenog globalnog statusa i povijesti Zapadne dominacije, uvjerena u svoju urođenu superiornost i pravo na globalnu hegemoniju, našla bi više prostora za svoje ambicije. Loše osmišljena, dvostranačka pozivnica nemilosrdnom komunističkom režimu na globalno tržište — potaknuta fantazijama “novog svjetskog poretka” o liberalizirajućoj moći trgovine i razmjene — olakšala je pokušaje nuklearno naoružanog suparnika da umanji naš globalni doseg koristeći “međunarodni poredak temeljen na pravima” kako bi financirao svoju rastuću vojsku i stvorio ekonomske klijente diljem svijeta.
I konačno, ne čini se da su mnogi naši mudri ljudi devedesetih razmišljali o tome kako će se Rusija, još jedna od starih, ponosnih civilizacija — ona koja je žrtvovala najviše života za zaustavljanje nacizma — nositi s gubitkom svog prestiža supersile te poniženjem što su na njezinim granicama NATO snage — čija je svrha, uostalom, bila “zadržati Ruse podalje”.
Ova pitanja i potencijalni odgovori nisu privukli pozornost javnosti, kao ni pogrešno uvjerenje da je završetak Hladnog rata potvrdio učinkovitost “novog svjetskog poretka” kojeg su globalna trgovina, međunarodna diplomacija i nadnacionalne institucije učinile mirnim, prosperitetnim i demokratskim.
I tako je tijekom devedesetih, dok je Rusija tonula u plutokratsko pljačkanje svoje ekonomije i gajila revanšističke strasti, politika Clintonove administracije širenja demokracije i NATO-a odbacivala pronicljiva upozorenja Georgea Kennana, arhitekta uspješne hladnoratovske strategije obuzdavanja:
Širenje NATO-a bila bi najsudbonosnija pogreška američke politike u čitavoj posthladnoratovskoj eri. Za očekivati je da bi takva odluka mogla raspiriti nacionalističke, antizapadne i militarističke tendencije u ruskom mišljenju; negativno utjecati na razvoj ruske demokracije; vratiti atmosferu hladnog rata u odnosima Istok-Zapad; i natjerati rusku vanjsku politiku u smjerovima koji nam definitivno nisu po volji.
Mnogi su analitičari, onda i sad, ismijavali ideju da bi Rusija trebala imati veto na proširenje NATO-a ili pravo štititi svoju sferu utjecaja. Danas, res ipsa loquitur: ekspanzija je doista pridonijela “zapaljenom nacionalizmu”, “antizapadnim tendencijama”, “štetnim učincima na razvoj ruske demokracije” i ruskoj politici koja nam “definitivno nije po volji”, onoj kojoj Zapad nije voljan pružiti otpor ili je ispraviti. A tu je i još jedan neuspjeh u imaginaciji: pretpostaviti 1991. godine da će ruska postsovjetska slabost trajati zauvijek i ne zamisliti da ćemo jednog dana morati biti spremni upotrijebiti silu kako bi obranili pravo drugih nacija da se pridruže NATO-u.
Onaj općenitiji uzrok je stoljeće dugo povlađivanje vanjskopolitičkom idealizmu. Slabosti i pitanja koja povlači ova filozofija ima pregršt: ignoriranje globalne raznolikosti naroda, kultura i temeljnih uvjerenja; pretpostavljanje da je Zapadni način liberalne demokracije, sekularizma, neotuđivih ljudskih prava i slobodno-tržišnog kapitalizma zadana sudbina za sve one raznolike narode; neprepoznavanje trajne, potencijalno destruktivne, nepredvidive ljudske prirode i nacionalnih ciljeva; i privilegiranje instrumentalnog razuma i materijalističke znanosti kao superiornije od tradicije, kulture, religije i praktične mudrosti pri pokušaju razumijevanja kompleksnih, raznolikih naroda i njihovih iracionalnih motiva.
Zapravo, naša tri najznačajnija suparnika — Iran, Rusija i Kina — jasno su iskazali svoje ogorčenje zbog zapadnjačke oholosti o superiornosti naših načela i vrijednosti, obično izraženih u smislu demokracije i ljudskih prava. A opet, također im je drago otkriti da, iako pričamo na veliko, očigledno nećemo upotrijebiti smrtonosnu silu kako bismo potkrijepili naše prekoravanje. Naš idealizam prožet je licemjerjem, budući da u konačnici naše akcije neće slijediti načela, već nacionalne i političke interese.
Poanta nije u promicanju kulturnog relativizma, lažne tvrdnje da su sve kulture jednake te da im se stoga ne može suditi prema našim vlastitim ograničenim standardima. Trebali bismo razumjeti uvjerenja i kulture naših rivala kako bismo bolje razumjeli njihove motive i ciljeve te raskrinkati njihove javne izgovore koje često oblikuju prema našim vlastitim idealima. Samo razmotrite promiskuitetno nepoštenu uporabu izraza “republika” totalitarnih režima.
Konačno, održiv idealizam zahtijeva da vjerujemo u svoje ideale dovoljno strastveno da ih dosljedno branimo ili promičemo silom, osobito kad ih propovijedamo toliko često i arogantno. A za to moramo biti uvjereni da oni nisu samo drugačiji od drugih, ili da odgovaraju samo nama, već da su potencijalno bolji za sve narode — međutim kao izbor, a ne sudbina. Ali institucionalizirani osjećaj “neopravdanog samoponižavanja” naše vlastite kulture, kako je Winston Churchill opisao Englesku tridesetih godina, signalizira svijetu da naročito naše kognitivne elite misle da smo gori od svih ostalih alternativa.
Dakle, tu smo, više nemamo kontrolu nad događajima koje pokreću naši globalni rivali. Mi na veliko govorimo o svetom pravu nacija da biraju saveznike i da njihov nacionalni integritet bude zaštićen od agresije, ali jasno stavljamo do znanja da se nećemo boriti za obranu tih prava. Vrijeme je da Zapad, a osobito SAD, djeluje ili zašuti, i kao narod odluči koja od tih alternativa najbolje služi našim nacionalnim interesima i sigurnosti.
