Sedamdeset i sedam godina kasnije, jesmo li na putu prema još jednoj Jalti?
Uostalom, upravo je potpisivanje poslijeratne nagodbe na Jalti na Krimu dovelo do podjele Europe na interesne sfere SAD-a i SSSR-a. To je dovelo do toga da su istočnoeuropske i srednjoeuropske nacije pretvorene u vazalne države Sovjetskog Saveza (izdaja za koju mnogi u Istočnoj i Srednjoj Europi smatraju Zapad odgovornim). Stoga, je li rat u Ukrajini početak sličnog preuređivanja Europe prema interesima Amerike i Rusije?
Svakako postoje jezive sličnosti. U to je vrijeme pakt koji su na Jalti potpisali čelnici Sovjetskog Saveza, Britanije i Sjedinjenih Država razotkrio novu geopolitičku stvarnost. Europske su nacije svedene na status relativno beznačajnih sila u globalnom poretku kojim su dominirale Amerika i Sovjetski Savez. Tijekom prošlogodišnjih rastućih tenzija između Rusije i Ukrajine, europska uloga u globalnim poslovima postala je još perifernija.
Da, posljednjih dana smo vidjeli kako se europske sile još jednom pokušavaju afirmirati. Prvo su EU i Britanija, zajedno sa SAD-om, odlučile Rusiji blokirati pristup Društvu za svjetske međubankovne financijske telekomunikacije (SWIFT), ometajući tako Rusima sposobnost obavljanja svakodnevnih financijskih transakcija. Još značajnije, njemački je kancelar Olaf Scholz preokrenuo desetljeće staru odbojnost Njemačke prema militarizmu, najavivši neviđenih dodatnih 113 milijardi dolara za njemačku vojsku, uz ustavnu obvezu vojnog trošenja 2 posto BDP-a za NATO. Čak je potvrdio da će Njemačka slati oružje Ukrajini, nakon što je mjesecima odbijala to učiniti. Sve to predstavlja daleko odlučniji stav EU, a pogotovo Njemačke, prema Rusiji.
No, čini se malo vjerojatnim da će to promijeniti putanju sukoba. Ona je već odlučena u mjesecima koji su prethodili ruskoj invaziji, kad su europski čelnici svedeni na ulogu statista. Glavni igrači su bili SAD i Rusija, Biden i Putin. Oni su bili ti koji su se upuštali u značajne diplomatske manevre, a ne čelnici Francuske ili Njemačke. Slijedom toga, kad je Washington u veljači 2022. godine jednostrano odlučio poslati dodatnih 3.000 vojnika u Poljsku i Rumunjsku, nije se pretvarao da se savjetovao s Europskom unijom.
Naslov New York Timesa iz siječnja dobro je prikazao marginaliziranje EU-a: “SAD i Rusija će razgovarati o europskoj sigurnosti, ali bez Europljana.” Doista, NYT je izvijestio da su ti bilateralni razgovori oživjeli “stare strahove da će dvije hladnoratovske sile same sklopiti dogovor”. Visoki predstavnik EU-a za vanjsku politiku, Josep Borrell, izrazio je zabrinutost ranije ove godine zbog arogantnog pristupa SAD-a i Rusije. “Više nismo u vremenima Jalte kad su se velike sile susrele 1945. godine kako bi podijelile poslijeratnu Europu”, rekao je. Europska unija “ne smije biti samo gledatelj”, nastavio je, “dok Sjedinjene Države, NATO i Rusija razgovaraju o europskoj sigurnosti”. Ali kako je započela invazija na Ukrajinu, Europa je bila upravo to — samo gledatelj.
Kao i njihovi susjedi u Poljskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj i Slovačkoj, mnogi Ukrajinci već dugo smatraju da Zapad nema apetita za vojni sukob s Rusijom. Oni znaju da će naposljetku biti na njima, i na otporu unutar Rusije, da spriječe ponovno nametanje Jalte 2.0.
Mnogi analitičari i komentatori sugeriraju da je invazija na Ukrajinu planirana mnogo prije nego što je pokrenuta. Oni tvrde da je to dio ruskog pokušaja ponovnog uspostavljanja njihove moći i utjecaja iz sovjetske ere. Druga verzija ove teze tvrdi da je sve ovo proizvod Putinove opsjednutosti s ruskom poviješću i njegove želje za ponovnim stvaranjem nekakve vrste ruskog carstva.
Je li to vjerodostojno objašnjenje? Je li doista slučaj da je samo zahvaljujući Putinu invazija na Ukrajinu bila neizbježna? Ili u igri postoje i drugi čimbenici i utjecaji, koji su postavili pozornicu za ovu krvavu invaziju suverene nacije?
Svakako se moramo protiviti i osuditi rusku invaziju na Ukrajinu. Ali ne smijemo dopustiti da nas to zaslijepi pred činjenicom da u ovom sukobu postoji više od Putinovih navodnih poremećaja osobnosti.
Kao što politolog Stephen Walt ističe, nešto nije sasvim u redu s ovim “crno-bijelim pogledom na situaciju u Ukrajini”. Kao što Walt ispravno primjećuje, od završetka Hladnog rata, Zapad je odbijao davati bilo kakve ustupke ruskim sigurnosnim brigama. Ni NATO ni Zapadne sile općenito nisu htjele ili mogle “suosjećati s ruskom perspektivom ove krize”, napisao je. Konkretno, nisu bili u stanju prepoznati da bi se izjava NATO-a 2008. godine da će se Ukrajina i Gruzija naposljetku pridružiti savezu u Rusiji mogla smatrati sigurnosnom prijetnjom.
Važno je napomenuti da su ruski čelnici nakon raspada Sovjetskog Saveza vjerovali da je Washington prepoznao njihove sigurnosne brige. Kako pokazuju dokumenti u Arhivu nacionalne sigurnosti, tadašnji je sovjetski lider Mihail Gorbačov tijekom procesa ponovnog njemačkog ujedinjena od Zapadnih čelnika dobio “kaskadu jamstva o sovjetskoj sigurnosti”. U tom je trenutku, 1990. godine, tadašnji američki državni tajnik James Baker čuveno uvjeravao Gorbačova da se NATO neće širiti “niti jedan centimetar na istok”. Direktor CIA-e Robert Gates također je rekao Gorbačovu da se NATO neće širiti nakon što Sovjetski Savez povuče svoje snage iz Istočne Europe.
Kako se ispostavilo, od sredine do kraja 1990-ih, američki su kreatori politike više nego rado ignorirali jamstva koja su ponudili Baker i Gates. I tako je NATO započeo svoje širenje na istok. George Kennan, arhitekt američke politike obuzdavanja prema Sovjetskom Savezu, jasno je razumio implikacije širenja NATO-a. Pišući za New York Times u veljači 1997. godine, upozorio je da bi “širenje NATO-a bila najsudbonosnija pogreška američke politike u čitavoj posthladnoratovskoj eri”. Dodao je:
Za očekivati je da bi takva odluka mogla raspiriti nacionalističke, antizapadne i militarističke tendencije u ruskom mišljenju; negativno utjecati na razvoj ruske demokracije; vratiti atmosferu hladnog rata u odnosima Istok-Zapad; i natjerati rusku vanjsku politiku u smjerovima koji nam definitivno nisu po volji.
Bile su to dalekovidne riječi. Kao što je Kennan predvidio, strah Moskve da će NATO okružiti Rusiju doista je utjecao na provociranje njezinih “militarističkih tendencija”.
Međutim, sve do sredine 2000-ih, činilo se da su, unatoč širenju NATO-a na istok, Zapadne sile shvaćale da bi integracija Gruzije i Ukrajine predstavljala korak predaleko. A opet se, negdje na putu, raspalo implicitno razumijevanje dviju strana da će Ukrajina ostati izvan NATO-a. U dobro argumentiranom eseju, novinar Lee Smith tvrdi da je “američki nacionalno sigurnosni establišment, i pod demokratskom i republikanskom administracijom, [počeo koristiti] Ukrajinu kao instrument za destabilizaciju Rusije, a osobito za napad na Putina”.
Nadalje, piše Smith, američki političari od tog vremena koriste Ukrajinu za domaće političke ciljeve. Tijekom svoje predsjedničke kampanje 2016. godine, Hillary Clinton je pozvala ukrajinske dužnosnike i aktiviste da podrže “narativ o dosluhu s Rusijom koji cilja na Donalda Trumpa”. “To je bila još jedna šansa za Ukrajinu da napakosti Putinu”, piše Smith, “i stekne naklonost onih za koje je mislila da će biti pobjednička stranka na američkim izborima”.
Bez obzira na valjanost Smithovih argumenata, jasno je da su američki geopolitički interesi postali isprepleteni s domaćim međustranačkim političkim sporovima. U takvim su okolnostima zrele i racionalne procjene u vođenju vanjske politike podvedene bizantinskim sukobima između različitih igrača unutar Washington Beltwayja. To je dovelo do zbrkanog i konfuznog kreiranja vanjske politike.
I nisu samo američki kreatori vanjske politike naizgled izgubili sposobnost racionalnog procjenjivanja navedenih pitanja. Na primjer, Zapadni su čelnici kontinuirano zahtijevali da Rusije napusti svoje sigurnosne brige i prihvatili da Ukrajina može pristupiti NATO-u. A opet, u isto vrijeme, oni su kontinuirano signalizirali da, u slučaju eskalacije tenzija između Rusije i Ukrajine, neće ići u rat u ime Ukrajine. I tako su, nakon što su naljutile Kremlj i pogoršale njegove sigurnosne strahove, Zapadne sile istodobno uvjeravale Rusiju da će se, ako napadne Ukrajinu, u najgorem slučaju suočiti sa sankcijama i ekonomskim i kulturnim bojkotom.
Velik dio odgovornosti za ohrabrivanje Rusije da napadne Ukrajinu moraju ravnomjerno podijeliti SAD i Njemačka. Biden je odao igru nakon što je izjavio da bi Zapad mogao tolerirati “manji upad” Rusije u Ukrajinu. Iako je ovu izjavu brže-bolje “ispravila” glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki, Moskva je bez sumnje primijetila Bidenov takozvani gaf.
U tom je trenutku njemački kancelar Olaf Scholz također pokazao nedostatak odlučnosti. Nekoliko dana prije invazije, odletio je u Moskvu kako bi potaknuo diplomatsko rješenje sukoba. Kad se vratio u Njemačku, preuzeo je ulogu Putinovog glasnika i pozvao ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog da prihvati ruske zahtjeve za pregovore o tzv. separatističkim republikama u ukrajinskoj regiji Donbas.
Tromi stav koji je usvojila njemačka vlada bio je izvor neugodnosti za neke od njemačkih vojnih čelnika. Najviši njemački vojni časnik, Alfons Mais, javno je doveo u pitanje borbenu spremnost njemačke vojske. U postu na LinkedIn-u rekao je kako je “vojska koju imam privilegiju voditi, manje-više gola. Opcije koje možemo ponuditi političarima kako bi podržali savez izuzetno su ograničene”. Izražavajuću svoju frustraciju, dodao je: “svi smo vidjeli da to dolazi i nismo mogli progurati svoje argumente, izvući zaključke iz aneksije Krima i implementirati ih. To nije dobar osjećaj! Ljut sam!” Pitamo se u kojoj su mjeri ovaj javno izneseni bijes i frustracija pridonijeli ovotjednoj Scholzovoj odluci o povećanju vojne potrošnje do neviđenih razina.
Vjerojatno je slaba reakcija Zapada na prošlogodišnje pokazivanje snage Moskve potaknula Putina na vjerovanje kako rizici invazije na Ukrajinu nisu toliko visoki kao što su nekada bili. Putin je uočio slabu, malodušnu američku administraciju koja, kao što je pokazao njezin ponižavajući izlazak iz Afganistana, nije bila voljna ratovati. Preokupirana Kinom, Bidenova je administracija također izgledala nevoljna da bude uvučena u sukob u Europi. Jednako tako, Putin je zacijelo smatrao da EU ne predstavlja ozbiljnu prijetnju njegovim ambicijama. Moguće je da je Rusija zauzela stajalište da rastrojeni SAD i vojno slaba Europa pružaju priliku za konsolidaciju i jačanje njezine potražnje za statusom globalne sile.
Unatoč tome, pokušaj Moskve da ponovno iscrta političku kartu Europe i preoblikuje postsovjetski sigurnosni poredak sad bi se lako mogao izjaloviti. Putin ne može računati da će se Zapadna inercija nastaviti u nedogled. Doista, sve oštrije ekonomske kazne koje se izriču Rusiji, kao i njemačka odluka da se remilitarizira, sugeriraju da se pristup Zapada prema Rusiju već mijenja.
I daleko je od sigurnog da će ruska vojska uspjeti na bojnom polju, a kamoli na sudu globalnog javnog mnijenja. Putin možda smatra invaziju na Ukrajinu sastavnim djelom konsolidacije svoje moći kroz reorganiziranje ruske države. Međutim, moguće je da njegov neumjeren i nepredvidiv način djelovanja potkopava domaću stabilnost i ohrabruje njegove protivnike unutar Rusije.
Čini se kako se povijest probudila. Odnos snaga u Europi se mijenja, a iz sadašnjeg sukoba mogla bi nastati nova Jalta. Ali takva Jalta bila bi samo karikatura stare. Putin nije Staljin, a Biden nije Roosevelt. A istočnoeuropske nacije i baltičke regije nisu spremne tolerirati situaciju u kojoj o njihovoj sudbini odlučuju dvije očigledno bivše supersile. Kao što je to narod Ukrajine pokazao, neće se odreći svog novostečenog nacionalnog suvereniteta i slobode bez ozbiljnog otpora.
A tu je i Kina. Što god se dogodilo u Europi, Kina će igrati veliku ulogu u odlučivanju kako će izgledati nova ravnoteža globalnih snaga. Put do Jalte 2.0 je neizvjestan i posut ozbiljnim preprekama. Prava opasnost je u tome što se globalna ravnoteža snaga ne samo preinačuje, već se postupno odmotava. Povijest pokazuje da se promjene u odnosu snaga rijetko događaju bez ozbiljnog sukoba.
