Rusija je 24. veljače započela neisprovocirani rat protiv Ukrajine. Dok Ukrajinci ginu na bojišnici, cijene benzina donose osjećaj rata u gotovo svako domaćinstvo na globalnoj razini. Dana 8. ožujka, SAD su zabilježile najvišu cijenu goriva po galonu, 4,17 dolara. Europski potrošači se također pripremaju na daljnja poskupljenja.
Rat u Ukrajini promijenio je političke prioritete. Udobnosti i privilegije prijeratnog vremena, kad smo si mogli priuštiti beskrajne sate raspravljanja o klimatskih promjenama, sad su nestale. Sad se moramo nositi s opipljivim krizama, pri čemu je rizik od globalne gladi onaj najveći.
Ukrajina i Rusija su najveći svjetski izvoznici pšenice, žitarica i drugih hranjivih tvari. Na Rusiju, na primjer, otpada 6 posto američkog uvoza kalija — odmah iza Kanade. Bjelorusija, koja je trenutačno na rubu novih sankcija, također pridonosi sa 6 posto. Iako će SAD vjerojatno brzo uspjeti nadoknaditi ovaj uvoz, sami troškovi traženja i visoke cijene goriva utjecati će na proizvodnju hrane.
Stvari globalno izgledaju još mračnije. Prema Ujedinjenim narodima, poremećaj uzrokovan ratom mogao bi povećati međunarodne cijene hrane za nevjerojatnih 22 posto. Nesigurnost hrane i pothranjenost u najsiromašnijim zemljama svijeta također će biti u porastu. Centar za globalni razvoj otkrio je da će skok u cijeni hrane i energije gurnuti više od 40 milijuna ljudi u siromaštvo.
Rat je poslužio i kao poziv za buđenje EU, koja uvelike ovisi o ukrajinskom žitu i uvozu gnojiva iz Rusije. Europa je sad shvatila da si više ne može priuštiti svoje planove zelene poljoprivrede, koju su svojedobno strastveno zagovarali. Strategija Od farme do vilice (F2F) ambiciozno je nastojala smanjiti uporabu pesticida u EU za 50 posto uz povećanje proizvodnje organske poljoprivrede sa 7,5 na 25 posto.
Strastveno podržavana od strane zelenih skupina, strategija je također bila vrlo skupa i teško prijateljski nastrojena prema klimi. Dok se svijet muči s ograničenim resursima, organska poljoprivreda zahtijeva više poljoprivrednog zemljišta. Drastično smanjenje uporabe pesticida — bez davanja alternative poljoprivrednicima — bio bi posljednji čavao u lijes europskoj proizvodnji hrane. Udruge poljoprivrednika su razumljivo prosvjedovale, ali to nije bilo dovoljno kako bi europski kreatori politike promijenili svoje mišljenje.
Strategija zelene poljoprivrede EU bila je toliko skupa da bi se, prema američkom Ministarstvu poljoprivrede, njezin utjecaj “protezao i izvan EU, podižući cijene hrane na svjetskoj razini od 9 (usvajanje samo u EU) do 89 posto (globalno usvajanje).” Navedeno je istraživanje pokazalo da bi F2F smanjio “poljoprivrednu proizvodnju za 7 do 12% i umanjio konkurentnost EU-a na domaćem i izvoznom tržištu”. Novije istraživanje nizozemskih znanstvenika iz 2022. godine pokazalo je da bi proizvodnja pala od 10 do 20 posto, a u nekim slučajevima i 30%. S takvim strategijama, svijetu ne bi bili potrebni ratovi kako bi se našao na rubu litice.
No, ironično, trebao je upravo rat kako bi EU shvatila da F2F nije izvediv. Manje od dva tjedna od početka ukrajinsko-ruskog rata, dok su rasle cijene hrane, a sigurnost hrane ugrožena, strategija je opozvana. Zagovarajući zaustavljanje F2F, francuski predsjednik Emmanuel Macron rekao je da si “Europa ne može priuštiti manju proizvodnju”.
EU je sama sebe uvjerila da je zelena poljoprivreda korak naprijed i bilo je samo pitanje vremena kad će blok početi govoriti svijetu da krene “zeleno”. Srećom, SAD su prozrele ove namjere i F2F proglasile “protekcionističkim”, “nekonkurentnim” i pogrešnim. Komentirajući F2F, američki je ministar poljoprivrede Tom Vilsack rekao: “Svijet se mora hraniti i mora se hraniti na održiv način. I mi u osnovi ne možemo žrtvovati jedno za drugo.” EU je imala priliku ranije naučiti da zelena poljoprivreda nije održiva da je slušala Sjedinjene Države. Sad, dok se globalna sigurnost hrane dovodi u pitanje, blok to uči na onaj teži način.
Rat u Ukrajini je brutalan podsjetnik da je naša stvarnost i dalje ranjiva na vanjske šokove, stoga bismo trebali graditi samo one sustave hrane koji su trajni i ustrajni. Zelena poljoprivreda nije jedan od njih i ne bi se nikad smjela vratiti na dnevni red. Ne samo u EU ili SAD-u, već bilo gdje.
