Do 1990-ih, Rusija je bila potrošena sila. Konsenzus je glasio da je slobodno poduzetništvo pobijedilo komunizam. A tako je i bilo. Rusija se ne bori za komunizam, već za tržišnu dominaciju.
Generaciju kasnije gledamo ono što bi mogao biti najveći rat outsourcinga u novom stoljeću.
Rusija je, poput Kine, restartala svoju ekonomiju iskorištavajući rastuću želju zapadnih liberala da udovolje environmentalistima i socijalistima premještanjem svojih “prljavih” industrija u druge zemlje.
Sjedinjene Države su outsourcale svoju proizvodnju u Kinu koja je preuzela sve, od izrade jeftinih tričarija do recikliranja naših iskorištenih boca dok se naša elita usredotočila na pripremanje stanovništva za “poslove budućnosti” koji bi svi uključivali korištenje računala. Sad NRK ima rastuću srednju klasu, a Amerika opadajuću. Kina gradi čitave gradove za svoju srednju klasu dok si američka srednja klasa više ne može priuštiti kupovinu kuće ili automobila.
Europljani su outsourcali odgovornost za napajanje svojih gradova i grijanje svojih stanova Rusiji. Dok su se bavili vjetrenjačama i solarnim panelima, Rusija je izgradila energetski monopol. Sad proširuje svoju monopolističku kontrolu na način na koji je to činila većina sila i carstava.
Rusija možda želi cijelu ili dio Ukrajine zbog nacionalističkih razloga, ali, što je još važnije, zbog cjevovodnih ruta i energetskih rezervi. Temeljni motiv ovog rata je plin, a europske nacije koje osuđuju invaziju bile su one koje su pružile motiv za ovaj rat.
NRK je također vjerojatno opsjednuta polaganjem prava na Tajvan zbog svog nacionalističkog programa Jedne Kine, ali odmetnuti otok također posjeduje TSMC, najveću svjetsku ljevaonicu poluvodiča koja dominira u proizvodnji čipova. Kad bi Kina zauzela Tajvan, a potom pomogla Sjevernoj Koreji da proguta svog južnog susjeda, NRK i njezini saveznici kontrolirali bi više od 80% globalne ugovorne proizvodnje poluvodiča. A to bi Kini osiguralo virtualni monopol na budućnost.
Vizija Clintonove administracije svijeta u kojem se prljavi poslovi proizvodnje mogu outsourcati Kini jer ćemo svi mi raditi na računalima u koliziji je sa stvarnošću u kojoj komunistička Kina želi kontrolirati tehnološku industriju. Kina proizvodi 90% prijenosnih računala i 70% pametnih telefona koje koristimo. Učvršćivanje kontrole nad Hong Kongom, a nakon toga preuzimanje Tajvana, Xijev je ekvivalent ruskoj invaziji na Ukrajinu u kojem tehnologija zamjenjuje energiju.
Zapadni imperijalizam svojedobno je nastojao monopolizirati kontrolu nad međunarodnim resursima. A potom su se nacije koje su nekoć kolonizirale Ameriku, Afriku i dijelove Azije odlučile da je imperijalizam bio loša stvar i da ga treba zamijeniti međunarodnim sustavom u kojem će se nekim od tih koloniziranih nacija ponuditi prilika da zadovolji potrebe Zapada u zamjenu za ograničene profitne marže. Generacije liberalnih diplomata budalasto su mislile da će takav sustav biti održiv i da se bogatstvo neće koristiti za izgradnju novih carstava.
Ali dogodilo se upravo to.
Priljev novca od nafte u Saudijsku Arabiju, Katar, Iran i Irak korišten je za financiranje svega, od islamizacije Pakistana do iračko-iranskog rata, džihada protiv Izraela, napada 11. rujna, Arapskog proljeća i bezbroj drugih ekspanzionističkih ratova i zavjera.
Sve to je u konačnici usmjereno na izgradnju kalifata, islamskog carstva koje bi povratilo staru slavu muhamedanskih osvajanja. Oni izgledaju kaotično i raštrkano jer, za razliku od Rusije i Kine, ne postoji jedinstveni imperijalni entitet, već stotine njih koji teže tome od kojih svi, poput ISIS-a, tvrde da imaju nacrt za jedinstveni Ummet.
Zajedničko obilježje jest da se velika većina islamskog terorizma financira novcem od nafte.
Kina i Rusija također nisu imale interesa svirati drugu violinu naspram Amerike ili Europe. Oni su iskoristili priljev novca kako bi proširili kontrolu nad resursima i ponovno izgradili svoja stara carstva.
Američke i europske elite postale su izbirljive u pogledu prljavog posla. Dodatni trošak ljevičarskih politika, bilo radni ili ekološki, olakšao je prebacivanje problema, bilo da se radi o izradi preskupih tenisica, željezne robe ili pružanja pouzdane energije bivšim neprijateljima. Čak su i oni naj-socijalistički lideri počeli razmišljati o svijetu kao skupu robnih razmjena. Oni su outsourcali svoje prljave poslove i spasili svoju savjest financiranjem nekih lokalnih nevladinih udruga.
I to nas je dovelo do Rata protiv terorizma, sad ukrajinskog rata, a vrlo vjerojatno i tajvanskog rata prije nego sve završi. Zapadne nacije su možda odlučile odbaciti imperijalizam, ali sve što su učinile jest njegovo outsourcanje muslimanskom svijetu, Rusiji i Kini koje ga objeručke prihvaćaju.
Outsourcanje dolazi uz visoku cijenu i to ne samo u vidu kršenja ljudskih prava koje Zapadne kompanije vole ignorirati. Neprilike žena koje umiru u vijetnamskim izrabljivačkim pogonima ili osmogodišnjih Afrikanaca koji rade na plantažama kakaovca prerasle su u regionalne, pa čak i globalne ratove.
Dva desetljeća od početka novog tisućljeća i nalazimo se usred dva rata outsourcinga. Ima li sumnje da, dok Kina, Rusija i muslimanski svijet nastoje povratiti svoja carstva koristeći potrošnju Zapadnih građana i energetske potrebe njihovih zemalja, ovo neće biti i posljednji ratovi?
Ili da ćemo, ako nastavimo outsourcati naše industrije, također outsourcati našu budućnost?
Carstva i siromašne nacije outsourcaju vitalne resurse i industrije. Mi možemo ili graditi carstva, postati siromašni ili samodostatni. Ono što ne možemo učiniti jest pokušati imati carstvo koje može održati globalne lance opskrbe i dati nam povoljan pristup resursima bez imperijalizma.
To je budalasta poslijeratna fantazija zbog koje smo glumili američkog skakavca nasuprot kineskom mravu.
Amerika u velikoj mjeri može biti samodostatna, ali pritom ne možemo izbjeći cijenu koju plaćamo za živote koje želimo živjeti. Morat ćemo se pomiriti s ružnom stvarnošću o ljudskoj prirodi, politici i prljavom poslu. Jer postoji više od jedne vrste prljavog posla.
Zelena fantazija u kojoj možemo iza sebe ostaviti zagađenje i ružne tvornice prihvaćanjem solarnih panela, električnih automobila i proizvoda sa zelenim oznakama je laž. Zeleni proizvodi nisu ništa čišći, samo se tako reklamiraju. Iza kulisa još uvijek postoje rudnici, ružne tvornice i iskorištavani radnici jer je potrebno još više prljavog posla kako bi nešto izgledalo sjajno i čisto.
Outsourcanje je poprimilo značenje plaćanja Kini, Rusiji i muslimanskom svijetu kako bi omogućili našim elitama da žive u svijetu mašte. To je uništilo američku radničku klasu mnogo više nego što bi moglo sve zagađenje na svijetu. I pokrenulo niz ratova koji tek započinju.
Sve je pitanje s kakvom vrstom prljavog posla se osjećamo ugodno.
Hoće li se američke elite pomiriti s tvornicama i naftnim platformama ili s ratovima u inozemstvu? Ili će se nastaviti pretvarati da postoji nekakvo čarobno čisto rješenje za prljave stvarnosti života?
Amerika može povratiti svoje industrije ili biti prisiljena boriti se u inozemnim ratovima kako bi zaštitila svoje outsourcanje.
Ratovi outsourcinga već su ubili na desetke tisuća Amerikanaca. I dok eskaliraju u potencijalno izravne sukobe s Kinom i Rusijom, a da ne spominjemo Iran i Pakistan, oni bi lako mogli ubiti desetke milijuna. Ako želimo zaustaviti ratove, moramo prestati financirati kineski, ruski i islamski imperijalizam s našim bogatstvom i našim industrijama.
Jedini način vraćanja trupa kući jest vraćanje industrija i resursa kući.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
