Gotovo svaka velika američka i europska kompanija nametnula je svoj vlastiti oblik sankcija Rusiji, čak i ako se one ponekad sastoje od besmislenog signaliziranja vrline.
Lego je najavio pauzu u isporuci kockica u Rusiju. Nike je zatvorio sve svoje trgovine sprječavajući Moskovljane da kupuju majice od 75 dolara koje je izradila vijetnamska robovska snaga. Airbnb više neće iznajmljivati dače, Netflix neće Rusima dopustiti pristup svojoj biblioteci pedofilije socijalne pravde, a Blizzard je najavio da se Rusi više ne mogu boriti s orcima u World of Warcraft.
Nejasno je hoće li uskraćivanje Rusima pristup Disney+ ili Hitachijevim televizorima okončati rat. Prosječni Rus ima manje riječi u politici svoje države od prosječnog Disneyevog zaposlenika. A ako Vladimir Putin doista želi par Nikeovih kopački ili pogledati Batmana, onda će, kao i drugi diktatori pod sankcijama, imati više nego dovoljno opcija da svejedno zadovolji svoje želje.
Sankcije su čak eskalirale u kulturni bojkot ruskih umjetnika, izvođača i pisaca, uključujući i one koji su, poput Dostojevskog, već odavno mrtvi.
Volodimir Zelenski je virtualno obišao svjetske vlade pozivajući na oštre sankcije protiv Rusije.
Zelenski je zahtijevao da Senat zabrani uvoz ruske nafte i ukine status Rusije kao najpovlaštenije nacije. Prema riječima aljaškog senatora Dana Sullivana, Zelenski je tvrdio da bi “zaustavljanje kupovine ruske nafte i plina diljem svijeta bila jedna od najsnažnijih mogućih sankcija”.
Zelenski je na svom virtualnom sastanku s japanskim parlamentom rekao zakonodavcima da je “neophodno ukloniti kompanije s ruskog tržišta kako novac ne bi otišao ruskoj vojsci”. U svom je abrazivnom obraćanju izraelskom Knessetu, čelnik zemlje koja ostaje veliki trgovinski partner s Iranom bjesnio: “Zašto se Izrael suzdržao od sankcija prema Rusiji? Izrael mora dati odgovore na ova pitanja i nakon toga živjeti s njima.”
Ono elementarnije pitanje bi možda bilo zašto Naftogaz, ukrajinska plinska kompanija u državnom vlasništvu, nastavlja transportirati milijune kubičnih metara ruskog plina u Europu svaki mjesec.
Jedan od odgovora je da Rusija nastavlja plaćati Ukrajini milijarde za transport svog plina.
Ukrajina zarađuje nekih 2 milijarde dolara tranzitnih naknada od ruskog korištenja njezinih plinovoda za transport plina u Europu. Rusija, a osobito Putinovi kompanjoni, očito zarađuju i više od toga.
Rusija unovči otprilike 400 milijuna dolara dnevno od svog izvoza plina u Europu.
400 milijuna dolara dnevno bi kupilo pregršt Lego kockica, Netflix pretplata i Nikeovih tenisica.
Ukrajinci tvrde da bi rado prekinuli dotok ruskog plina, ali Europljani ovise o njemu. A Europljani obećavaju da će izgraditi još više vjetrenjača i solarnih panela kako bi jednog dana mogli prekinuti naviku ruskog plina, ali upravo ih je takva zelena glupost navukla na ovisnost o pouzdanoj opskrbi energije iz Rusije i pomogla u pokretanju trenutačnog rata.
U međuvremenu se očekuje da će Amerikanci prihvatiti više cijene dok ukrajinska državna kompanija zarađuje milijune od Rusije. Zelenski organizira Zoom sastanke sa stranim vladama optužujući ih da financiraju rusku vojsku ako ne povuku svoje poslovanje iz Rusije, dok istodobno omogućuje Putinovom režimu zaradu od stotina milijuna dolara dnevno. To je malo čudno.
“Ako Europa nastavi uvoziti plin iz Rusije, zašto Ukrajina ne bi imala koristi od toga?”, pitao je jedan stručnjak citiran u medijskoj priči koja izvrće situaciju.
Ako Rusija nastavi gledati loše filmove, zašto ne bismo od toga imali koristi?
Europsko-ukrajinsko licemjerje navodi da Rusija i Ukrajina zarađuju milijarde dok se od Amerikanaca očekuje da preuzmu teret viših cijena svega, od plina do pšenice.
U međuvremenu ruska državna energetska kompanija plaća ukrajinsku državnu energetsku kompaniju u “čvrstoj valuti”.
Bez izvoza energije, Rusija “ne bi mogla financirati trenutačni rat, isplaćivati plaće svojim vojnicima i svim ljudima koji trenutačno podržavaju Putina. To bi odmah utjecalo na podršku režimu, zbog čega ne žele poremetiti ovaj izvor prihoda”, rekao je izvršni direktor Naftogaza.
Ne bi li to bio korisniji oblika sankcija od bojkotiranja Dostojevskog?
Ukrajina ima mogućnost prekinuti dotok ruskog plina kad god poželi. Naftogaz tvrdi da bi Rusi jednostavno koristili druge plinovode, ali zašto to ne rade sada?
Zašto Rusija plaća milijarde državi koju napada, a koje se mogu iskoristiti za financiranje njezine obrane?
Zašto bi Rusija ugrozila svoju ekonomsku žilu kucavicu i ogromne količine plina koristeći zemlju koju trenutačno bombardira vještinom ciljanja pijanca u WC-u kao tranzitnu točku koju bi lako mogla zamijeniti? Ni Europa ni Ukrajina nisu spremne prekinuti svoju ovisnost o ruskom plinu. Putin to zna, zbog čega se iza kulisa poslovi odvijaju kao i obično.
Sitničavost sankcija i kulturni bojkoti odvlače pažnju od stvarnosti da je lako uliti malo votke niz odvod ili preskočiti balet, ali daleko teže zaustaviti plin.
Europska potpora Ukrajini uvjetovana je protokom ruskog plina kroz zemlju.
Putin to jako dobro razumije zbog čega traži da mu Njemačka i druge zemlje plaćaju plin u rubljama. S obzirom da su Europljani već platili Rusiji nekih 13 milijardi dolara od početka rata, on je prozreo njihov blef.
U međuvremenu ukrajinski energetski ljudi nastavljaju pozivati sve druge da bojkotiraju rusku energiju.
Izvršni direktor Naftogaza rekao je za BBC da bi Europa “trebala donijeti ovaj vrlo jasan izbor kako bi se riješila ove ovisnosti o ruskom plinu i nafti”.
Bivši šef Naftogaza susreo se s članovima Senata i rekao im kako Putin vjeruje da je “opskrba energijom toliko važna Zapadu” da će im “uvijek biti oprošteno, da će Zapadne zemlje na koljenima dopuzati natrag tražeći njihovu naftu i plin”.
U pravu je, ali Ukrajina ima moć promijeniti to. Sve što treba učiniti jest izvući utikač.
Europa i Ukrajina traže od Amerikanaca da se žrtvuju dok oni nastavljaju poslovati s Putinom.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
