Žrtve rata protiv djetinjstva su posvuda, od Grete Thunberg do djece koju stavljaju na blokatore puberteta. Možemo ih vidjeti na skupovima za zaštitu okoliša ili kontrolu oružja gdje u svojim malim rukama drže ogromne znakove, a indoktriniraju se u školama kako bi se regrutirali kao djeca vojnici za najnoviju stvar.
Odrasli im govore da, ako ne spase svijet, neće živjeti dovoljno dugo da odrastu.
U središtu razmjene političkih krilatica kulturnog rata nalazi se jednostavno pitanje o tome treba li djetinjstvo uopće postojati. Ljevičari vjeruju da nitko ne smije izbjeći političke obveze te da je stoga ideja da djetinjstvo treba biti odvojeno od odraslih stvari i briga privilegija koju učitelji i popularna kultura moraju razbiti na komadiće.
I to je rat protiv djetinjstva koji vidimo posvuda oko nas i koji se vodi od Disneya pa sve do vrtića.
Ono o čemu se zapravo ovdje radi jest ljevičarsko uvjerenje da se djeci ne smije dopustiti da budu djeca, da okupiraju odvojeni svijet mašte i čudesa, već da se što prije moguće moraju indoktrinirati u borbu anti-rasističkim knjigama za bebe i bebama koje vole zelenu energiju. Jedini način da se spasi svijet je politiziranje djetinjstva i pretvaranje djece u male odrasle koji se zabrinjavaju oko mikroagresija, eksperimentiraju sa seksualnošću i strahuju da će svijetu doći kraj.
U utopiji, zemlji mašte progresivnih odraslih koji se ponašaju kao djeca, nema mjesta za djecu.
Spašavanje planeta, pod pretpostavkom da ga treba spasiti, raspravljanje o političkim stvarima, istraživanje bilo čega što seksualnost navodno treba istražiti i graditi ili uništavati svoje živote kako im je volja posao je odraslih osoba.
A njihov je primarni posao zaštititi djecu od života u tom prijetećem svijetu odraslih.
Igra je posao djetinjstva. Od viktorijanskog doba nadalje, civilizirana su društva radila na stvaranju sigurnih prostora za djecu kako bi rasla i učila prije nego što je to postao termin za cmizdrave odrasle osobe. Reformatori i muckrakeri izvlačili su djecu iz tvornica. Rastući prosperitet omogućio je uspon dječje kulture u kojoj je mnoštvo igračaka i knjiga za djecu punilo trgovine.
Odrasli su štitili djecu, čuvajući njihovu nevinost dok su se ona razvijala u jedinstvene ljude.
Baby boomeri su vjerojatno uživali u posljednjem zlatnom djetinjstvu u američkoj povijesti. A mnogi od njih nisu odrasli. Generacije koje su uslijedile postale su punoljetne tijekom raspadanja američke obitelji, a sad i same ideje obitelji. Neizravna šteta nanesena djeci sad je zasjenjena izravnim napadom na djetinjstvo.
Radikalni ljevičari koji zahtijevaju sigurne prostore za sebe oduzimaju iste djeci. Djeca se opet šalju na posao, ali ovaj put ne u tvornice, što bi bilo obzirnije u usporedbi, već u svrhu radikalnih ciljeva. Govore im da su na rubu smrti, da je njihova zemlja zla te da će svijet uskoro biti uništen ako smjesta nešto ne poduzmu.
Otuda traumatizirana djeca koja ljutito vrište na skupovima.
Djeca, osobito mala djeca, implicitno vjeruju odraslima i svojim roditeljima. Ako im govore da će svijetu uskoro doći kraj, da su rasisti ili da eksperimentiraju sa spolom, ona će im vjerovati.
Odrasli koji im oduzimaju nevinost i djetinjstvo su čudovišta.
Umjesto da odrastaju osjećajući se sigurnima i zaštićenima, ljevičarska se djeca traumatiziraju od najranije dobi tako što su prisiljena razmišljati o svijetu kao opasnom i zlom mjestu od kojeg ih roditelji ne mogu zaštiti, već da ona sama moraju preuzeti odgovornost za promjenu ili će svi umrijeti.
“Parentifikacija” djece započela je očajem Baby Boomera nakon kraja “Kamelota”, smrću ljevičarskih kulturnih heroja i kolapsom kontrakulture, nakon čega je uslijedilo uvjerenje da sljedeća generacija mora preuzeti i popraviti stvari. Odrasli koji su se ponašali kao djeca inzistirali su da djeca moraju postati odrasli. A ovih su dana prijevremeno sazrela djeca i nezreli odrasli svuda oko nas. Oni su također dvije polovice istog okaljanog novčića.
Odrasli kojima je nedostajalo sigurno djetinjstvo izjavljuju privilegije djetinjstva čim su ekonomski dovoljno osigurani kako bi se mogli opskrbiti njime. Oni se okružuju igračkama, isključivo traže najizravnije užitke te zahtijevaju sigurne prostore i okidače upozorenja za emocionalnu sigurnost koja im je nedostajala kao djeci. No, oni uskraćuju tu istu emocionalnu sigurnost stvarnoj djeci i sebično ih traumatiziraju radi vlastite aktualizacije.
Učitelji na TikToku slobodno izjavljuju da su im njihovi osjećaji važniji od sigurnosti djece.
Agresivno nastojanje za uključivanje seksualne politike u osnovne škole način je na koji disfunkcionalni odrasli, uključujući neke učitelje, prioritiziraju svoj vlastiti seksualni identitet nad dobrobiti djece.
U istom je rangu i općenito nametanje politike djeci od najranije moguće dobi.
Transrodni rat protiv djece samo je najnoviji u nizu napada na djetinjstvo politiziranjem svega. Kad afrički ratni vođe regrutiraju osmogodišnjake da se bore za njihove ciljeve, mi mislimo da je to čudovišno, ali kad ljevičari pretvore Gretu Thunberg, emocionalno nestabilnu tinejdžerku, u heroinu i potiču čak djecu predškolske dobi na prosvjede protiv globalnog zatopljenja, to je aktivizam.
Aktivizam je način na koji je započeo obrazovni rat protiv djetinjstva. Sad se rat ne vodi samo oko toga kako djeca vide svijet, već i protiv njihovih tijela. Očekuje se da će djeca vojnici biti spremna umrijeti. Politički pokret seksualnog identiteta očekuje da se djeci oštete umovi i osakate tijela, oduzimajući im tako mogućnost da imaju vlastitu djecu, kao dokaz političke predanosti.
Čak i afrički ratni vođe bi to smatrali neshvatljivo barbarskim.
Drevni narodi su žrtvovali djecu vatrama Moloha, dok ih progresivci žrtvuju svojoj strasti za budnošću. I jedno i drugo je simbolična tvrdnja da su opsesije odrasle osobe važnije od sigurnosti djeteta. Civilizirane odrasle osobe se ponašaju na ovaj način. Barbari, što je drugi naziv za djecu koja nastanjuju tijela odraslih bez disciplinirane etike odrasle dobi, čine ovakve stvari jer žive u svijetu Gospodara muha u kojem caruju emocionalna previranja, strašljiva nesigurnost i bijesna sebičnost. Oni svaki susret doživljavaju kao prijetnju svom krhkom identitetu, dok ih njihove nesigurnosti okružuju ponižavajućim mikroagresijama, a od svojih se uvjerenja da je svijet prijeteće mjesto povlače bježeći u fantazije.
Fantazije bi trebale biti posao djece, ali u postmoderno doba fantazije su, one nadnaravne, konspiratorne, političke i utopijske, svuda oko nas. A odrasli žrtvuju djecu utopijskim ideologijama koje obećavaju da je bolji svijet odmah iza ugla.
Sve što je potrebno jest uništiti djetinjstvo i potom djecu.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
