Nakon što je tehnološki plutokrat Elon Musk najavio da kupuje Twitter kako bi taj “virtualni gradski trg” oslobodio od jednostrane političke cenzure — dočekan je s histeričnim optužbama da napada slobodu govora. Ženu koja na Twitteru objavljuje TikTok videozapise “budnih” učitelja koji se hvale o seksualizaciji djece u svojim učionicama napala je novinarka Washington Posta i maltretirala njezinu obitelj kako bi ušutkala neprijatelja “slobode govora” i prenositelja “mržnje” — samo nekoliko dana nakon što se ta ista novinarka pojavila u videozapisu u kojem je briznula u plač jer se suočila s istim tretmanom koji je kasnije nanijela anonimnoj kreatorici Libs of TikTok.
Jasno je da živimo u orvelijansko doba, u kojem su ambicije tiranske moći maskirane degradiranim jezikom, nekoherentnim mišljenjem i očitim dvostrukim standardima. Poput novogovora iz 1984., naši progresivni mediji zlorabe riječi poput “raznolikosti” i “slobode govora” kako bi značile upravo suprotno: jednoobraznu ortodoksiju zaštićenu i nametnutu cenzurom. Ova je zlouporaba još od vremena Tukidida bila prepoznata kao neprijatelj slobode i prethodnica tiranije koja raznolikost mišljenja svodi u jednu monolitnu, opresivnu dogmu.
Od svog začetka u drevnoj atenskoj demokraciji, sloboda govora bila je sine qua non političkog poretka koji uključuje široku raznolikost građana, a ne samo bogate i obrazovane elite koje monopoliziraju vlast u oligarhijskim ili autokratskim režimima. Budući da su se političke rasprave i razmatranja vodili putem javnih govora, građani su morali biti zaštićeni od odmazde ili ograničenja na svoja raznolika mišljenja i specifične načine izražavanja istih.
Ona prava raznolikost — raznolikost misli i mišljenja — usko je povezana za slobodu govora, koja je sama po sebi jedan od najvažnijih temelja političke slobode i najvažniji bedem protiv tiranije.
Ova sloboda govora dana društvenim i ekonomskim inferiornima bila je jedna od glavnih kritika demokracije u argumentima protiv političkog davanja glasa neelitama. Antidemokratski kritičari poput Platona, aristokrata i filozofa naklonjenog vladavini tehnokratske elite, rugali su se prosječnom Atenjaninu koji se usudio obratiti svojim boljima u Skupštini ili Vijeću. Platonov istomišljenik i mentor Sokrat rugao se i klevetao mase kao “glupane i slabiće”, “postolare ili graditelje ili kovače ili seljake ili trgovce ili posrednike na tržnicama koji ne razmišljaju o ničemu drugome osim o kupovini jeftinog i prodaji skupog”.
Zdravi razum i tradicionalna mudrost tih siromašnih i osrednjih građana, koji ih čine sposobnima za sudjelovanje u političkim raspravama, se omalovažava. Stoga ne bi trebali imati pravo govora tijekom takvih razmatranja, već se prikloniti svojim društveno boljima. Njihova raznolikost predstavlja prepreku dobroj vladi, a ne, kako je tvrdio Aristotel, resurs koji sadrži veliku raznolikost talenata i životnih iskustava.
Odjek takvog prezira elita i tehnokratskih pretenzija možemo čuti u ropskom pokoravanju “slijeđenju znanosti” ljevice, naročito rasprostranjenom tijekom Covid krize. Također primijetite da su oni koji su dovodili u pitanje konsenzus mišljenja vladinih stručnjaka o krizi bili otvorene mete cenzure na Twitteru i Facebooku pod izlikom suzbijanja “dezinformacija” — iako su mnogi od tih kritičara, poput izvornih potpisnika Deklaracije iz Great Barringtona, i sami znanstvenici.
Baš kao i u staroj Ateni, gnjev elita prema sudjelovanju običnih ljudi u političkom govoru odražava ne samo klasni snobizam, već političku ideologiju, a ne superiorno znanje ili razum. Također objašnjava progresivnu sklonost prema tehnokratskoj vladavini putem vladinih agencija sastavljenih od “stručnjaka”, koje je Woodrow Wilson nazvao “stotinama mudrih” kojima je dana moć da vladaju tisućama “sebičnih, neukih, bojažljivih, tvrdoglavih ili budalastih”.
U naše vrijeme ovi potonji se sastoje od onih koje demokrati označavaju “bijednicima” i “smrdljivim kupcima Wal-Marta”, dok Twitter i Facebook cenzuriraju njihov govor kako bi eliminirali navodni “govor mržnje” i “dezinformacije”, orvelijanske eufemizme za mišljenja onih čije politike elita prezire i čija se mišljenja ušutkavaju.
Drugi izvor današnje cenzure je ustajali marksizam raznih vrsta. Komunizam je oduvijek sebe zamišljao kao “znanost”, a ne kao političku ideologiju, u kojoj oni preobraćeni na Marxovu “znanstvenu povijest” imaju pravo, zbog svoje superiorne tehničke stručnosti, kontroliranja političkog poretka i vođenja povijesti prema progresivnom raju ili “raznolikosti”, “uključenosti” i “pravičnosti”. Oni koji stoje na putu ove veličanstvene budućnosti moraju biti ušutkani ili eliminirani. Raznolikost mišljenja je verboten, baš kao što je hereza zabranjena u religiji, budući da takvi pogledi iskazuju “lažnu svijest” i mogu odvratiti ljude od ljevičarskog evanđelja. Stoga je načelo djelovanja “svim raspoloživim sredstvima”, uključujući obijesno licemjerje, nečuvene dvostruke standarde, propagandu, cenzuru, “kulturu otkazivanja” i političko nasilje poput onog kakvom smo svjedočili 2020. godine.
Konačno, ljevičarska žudnja za cenzuriranjem i ušutkavanjem slobode govora otkriva koliko je njihov pojam “raznolikosti” nepošten i nekoherentan te kolike su neznalice ili ravnodušni po pitanju ovisnosti slobode o slobodi govora. “Raznolikost” kojom se razbacuju nije stvarna raznolikost umova i mišljenja, već površna “raznolikost” neliberalnih, rasističkih obilježja poput boje kože ili teksture kose. Kao takva, ona prava, kompleksna raznolikost religije, običaja, vjera i društveno-ekonomskih klasa koje postoje unutar iste etničnosti je izbrisana, a vakuum je popunjen ljevičarskom političkom ideologijom i debilnim teorijama poput “sustavnog rasizma” i njegove istinski rasističke ideje da su svi takozvani bijeli ljudi, bez ikakvih iznimaka, rasisti.
Štoviše, ovo izvrtanje raznolikosti dodatno je pogoršalo mnoge disfunkcije koje pogađaju naše društvo. Na primjer, rasističke klevete da policija lovi crne muškarce radi protupravnih pogubljenja ili da je “sustavni rasizam” stvorio crni kriminal, omogućuju crno-bijelim progresivnim kognitivnim elitama da agitiraju za smanjenje policijskih snaga, pražnjenje zatvora i dovođenje na vlast tužitelja i sudaca koji odbijaju provoditi zakone i pravila za izricanje kazni i odobravanje uvjetne slobode.
Rezultat je bio porast kriminala na razine koje desetljećima nisu viđene, a mnogi počinitelji bili su doživotni kriminalci koji su se vratili na ulice usprkos svojim dugim dosjeima stvaranja kaosa. A njihove su žrtve najčešće crnci i Latinoamerikanci, “ljudi od boje”, čije su živote “budni” marksisti proglasili “važnima”, ali čiju svakodnevnu izloženost nasilnim napadima i ubojstvima već desetljećima ignoriraju.
Orvelijanski napad na slobodu govora je napad na ustavni poredak političkih sloboda i neotuđivih prava koje progresivci potkopavaju već više od stoljeća. I to slabi pravu raznolikost koja je definirala našu naciju od samih početaka i koja je pridonijela uspjehu naše zemlje kao najslobodnijeg naroda u povijesti. Ako se ovaj napad nastavi, naša će zemlja naposljetku biti “temeljito transformirana” u tehnokratski, oligarhijski “meki despotizam”, a mi građani ćemo biti svedeni na klijente “neizmjerne i starateljske sile”, kako je napisao Tocqueville, “apsolutne, detaljne, redovite, providne i blage” koja će nastojati “održati [ljude] u vječnom djetinjstvu”.
No, postoje znakovi obnove, nadolazeće izborne reakcije koja bi mogla usporiti ovu transformaciju. Bidenovi katastrofalni politički neuspjesi u zemlji i inozemstvu, rastući bijes zbog podivljalog kriminala i inflacije, nadrealno nezrele ludorije “budnih”, samoubilačke neumjerenosti “green new deala”, groteskna kršenja zdravog razuma i znanosti transrodnosti te ubrzano buđenje roditelja na ideološku korumpiranost javnih škola dobri su nagovještaji da će se upravo to i dogoditi.
