Nešto je trulo u državi Švedskoj. Napadi granatama posljednjih su godina sve češći. Švedska je danas jedina zemlja uz Meksiko u kojoj policija bilježi broj napada granatama. Eksplozije su općenito u porastu. “Ove godine 100 eksplozija u Švedskoj: Što se događa?”, pitao se zbunjeni BBC 2019. godine. U 2020. godini zabilježeno je više od 200 eksplozija i 360 pucnjava. Stopa ubojstava 2020. godine bila je najviša u posljednjih 18 godina: ubijene su 124 osobe, a 39 posto ubojstava uključivalo je vatreno oružje. Švedska je jedina zemlja u Europi u kojoj su se smrtonosne pucnjave povećale od 2000. godine. Čak je i Guardian, svojedobno strastveni pristaša Švedske, morao s nemalom zbunjenošću priznati da je Švedska od države s “jednom od najnižih stopa oružanog nasilja na kontinentu postala jedna od onih s najvišom u manje od desetljeća”.
Zatim su tu i neredi. Godine 2017., predgrađe Rinkeby u Stockholmu potresli su neredi nakon što su policajci pokušali uhititi nekoga pod sumnjom da je dilao drogu. Godine 2020., neredi su potresli južne gradove Malmo i Ronneby, nakon što su desničarski ekstremisti spalili Kuran. Rulja je bacala kamenje na policiju i palila autobusna stajališta, s nekima koji su pritom uzvikivali “Allahu akbar!”. Ove godine izbili su još gori neredi. Ponovno kao odgovor na javno skrnavljenje primjerka Kurana, izgrednici su prouzročili golemu štetu u Orebru, Malmou, Norrkopingu i Lonkopingu. Ozlijeđeno je stotinjak policajaca, a uništeno je više od 20 vozila. Šef švedske nacionalne policije rekao je da “nikad nije vidio tako nasilne nerede”. Neviđeni bombaški napadi, pucnjave i neredi — što se događa u toj naciji koja je svojedobno naširoko hvaljena kao socijaldemokratski raj?
Prošli tjedan nam je švedska premijerka Magdalena Andersson dala naznaku. Gđa Andersson je hrabro — s obzirom na kulturu otkazivanja kad su u pitanju stvari vezane za imigraciju — rekla da integracija u Švedskoj ne uspijeva. Švedska nije uspješno inkorporirala u svoje društveno i moralno tkivo neke od golemog broja imigranata koje je dovela tijekom velike migrantske krize 2015. godine, rekla je, a kao rezultat toga sada imamo “paralelna društva”. Nakon prošlomjesečnih nereda, kad je uglavnom muslimanska rulja izrazila svoj nasilni bijes zbog ocrnjivanja Kurana, Andersson se iskreno obratila švedskom narodu. “Integracija je bila preslaba u isto vrijeme kad smo imali veliku [količinu] imigracije”, rekla je. “Društvo je bilo preslabo, resursi za policiju i socijalne službe su bili premali.” Ovaj neuspjeh u integraciji doveo je, neizbježno, do “segregacije”, rekla je, i stoga sad u Švedskoj imamo “paralelna društva — živimo u istoj zemlji, ali u potpuno različitim stvarnostima”. I islamizam i desničarski ekstremizam uspjeli su pustiti korijenje u našem “slabom” društvu, rekla je Andersson.
Andersson bi trebalo pohvaliti zbog njezine iskrenosti. Nažalost, velik dio nedavnog porasta nasilnog kriminala i društvene nelagode u Švedskoj potječe od imigrantskih zajednica. Kao što je švedsko Ministarstvo vanjskih poslova prošle godine bilo prisiljeno priznati, kao odgovor na globalni interes u naizgled destabiliziranu Švedsku, “ljudi rođeni u inozemstvu imaju 2,5 puta veću vjerojatnost da će biti registrirani kao osumnjičeni za zločin od osoba rođenih u Švedskoj s domaćim roditeljima”. Švedska policija je rekla kako je velik dio bombaškog i oružanog nasilja posljednjih godina djelo kriminalnih skupina koje se sastoje od mladih rođenih u inozemstvu — “kriminalni klanovi koji imaju potpuno drugačiju kulturu”. Ili razmotrite švedsku statistiku seksualnih prijestupa. Četvero cijenjenih sociologa u Švedskoj proučavalo je trendove silovanja u posljednja dva desetljeća. Pronašli su da je od onih osuđenih za silovanje 40,8 posto bilo rođeno u Švedskoj s roditeljima rođenima u Švedskoj, dok je 47,7 posto bilo rođeno izvan Švedske. Od muškaraca rođenih u inozemstvu osuđenih za silovanje, 34,5 posto bilo je s Bliskog istoka i iz Sjeverne Afrike, dok je 19,1 posto bilo iz drugih dijelova Afrike. Ovo je nedvojbeno frapantan podatak.
Jedan od problema je, naravno, to što se činjenice poput ove prečesto lijeno uklapaju u već postojeće narative, obično o glupostima bilo kojeg oblika imigracije ili zlu muslimanskih muškaraca. A opet, Ayaan Hirsi Ali ispravno kaže, “ogromna većina muškaraca rođenih u inozemstvu koji žive u Švedskoj nije kriva za zločine” i niti jedna društvena ili etnička skupina ne bi trebala biti “osuđivana zbog postupaka vrlo malog postotka”. Zatim je tu i drugi odgovor na nedvojbenu krizu integracije u Švedskoj, koji je, ako išta, još i gori. A to je pretvarati se da se to ne događa, okretati glavu na drugu stranu, šutjeti. Hirsi Ali zamjera način na koji se problemi imigrantskog kriminala ili iskorištavaju od strane “populističke desnice” u svrhu demonizacije stranaca ili su podvrgnuti liberalno-elitističkom stavu “Ne vidim zlo, ne čujem zlo, ne govorim zlo”. Zbog toga je intervencija Andersson važna — ona ne želi ocrniti čitave zajednice, ali nije spremna ni zanemariti društveni sukob koji može proizaći iz masovne imigracije koja nije popraćena jasnim strategijama integracije.
Šutnja budnih zapadnih elita u vezi Švedske doista je bila alarmantna. Zapravo, oni su aktivno obeshrabrivali svaku raspravu o problemima švedske segregacije, označavajući ih “lažnim vijestima” koje objavljuju rasisti i ksenofobi. Kad su Donald Trump i drugi govorili da u Švedskoj postoje no-go zone, u koje se vlasti i drugi ne usude kročiti, bili su grubo ismijavani. A opet, švedsko Ministarstvo vanjskih poslova sad priznaje postojanje “61 područja diljem zemlje koja su sve više izložena kriminalu, društvenim neredima i nesigurnosti”, a švedska premijerka izražava zabrinutost zbog “paralelnih društava”. Sad kad je sama premijerka rekla da određene zajednice u Švedskoj žive u “potpuno drugačijim stvarnostima”, hoće li budna ekipa priznati da su bili u krivu kad su rekli da je sve u redu u nordijskom raju? Pretpostavljam da neće.
Kriza integracije je stvarna. Previše se europskih društava nakostriješi na samu pomisao integracije imigranata, smatrajući je previše osuđujućom, a možda čak i rasističkom. Što se tiče “asimilacije” — ona se smatra gotovo fašističkom idejom. Europska društva sad aktivno šalju signale da nisu vrijedna integracije. Mi smo užasne, rasističke, islamofobne nacije s nemirnom prošlošću i problematičnim stanovništvom — to je vapaj iz značajnih dijelova europskih intelektualnih klasa. “Ostanite vani, u vašim vlastitim zajednicama, tamo ćete biti sigurniji i sretniji” — to je razdorna, destruktivna poruka koja je nesvjesno poslana imigrantskim zajednicama zahvaljujući ovom nacionalnom samopreziranju koje je sad rašireno među velikima i dobrima. Prihvaćanje ogromnog broja imigranata istodobnim signaliziranjem tim imigrantima da su zemlje u koje dolaze užasna mjesta ispunjena bigotima i prevarama je recept za upravo ovakvu vrstu nestabilnosti kakvoj smo svjedočili u Švedskoj i na drugim mjestima posljednjih godina.
Činjenica da su mnogi članovi kulturnih elita naveliko i bučno prikazivali svoju otvorenost prema masovnoj imigraciji 2015. godine, ali nisu rekli gotovo ništa o praktičnim problemima integracije, govori nam sve što bismo trebali znati. Čini se kako biti pro-imigracije za mnoge od tih ljudi nije ništa više od prilike za signaliziranje vrline, za reklamiranje svijetu koliko ste brižni. Čini se da je ono što ti imigranti zapravo rade kad stignu ovdje — kako bi mogli postati članovi zajednice, prigrliti naš sustav vrijednosti, naučiti naš jezik i tradiciju — nije nimalo bitno. Vrlina je signalizirana, a sve ostalo je nevažno. To je bešćutnost post-graničnog poziranja europskih budnih establišmenta, njihove šutnje o Švedskoj i drugim nacijama koje proživljavaju društvene napetosti. Promicanje integracije nije rasističko — ono je nužno za integritet naših zajednica, kao i za društvenu dobrobit samih imigranata.
Brendan O’Neill je urednik magazina spiked i voditelj spiked podcasta The Brendan O’Neill Show.
