Ova će nam godina grafički demonstrirati maligne posljedice pogrešnih nastojanja da se jeftina, pouzdana energija fosilnih goriva zamjeni s nepouzdanom, neučinkovitom “obnovljivom” energijom poput vjetra i sunca. Nikad u povijesti civilizacija nije namjerno krenula u uništavanje svojih materijalnih temelja, isključivo na temelju hipoteze umjesto znanstveno utvrđenoj činjenici.
Prvi znak koji nas upozorava na ovu nesmotrenu politiku pojavio se tijekom ruske invazije na Ukrajinu. Velik dio Europe — najagresivnije nacije što se tiče zamjene fosilnih goriva s vjetroturbinama i solarnim panelima — postao je ovisan o ruskom izvozu kako bi nadoknadio energiju izgubljenu zatvaranjem nuklearnih i termo elektrana. Budući da je izravna pomoć Ukrajini u vidu borbe politički nemoguća, ruskoj naftnoj i plinskoj industriji uvedene su sankcije.
Ali sankcije dovoljno ozbiljne da privuku Putinovu pažnju nosile bi političku, kao i ekonomsku cijenu. Stoga je Europa i dalje kupovala rusku energiju, odgađajući strože sankcije do kraja godine. Rezultat je bio sramotan i nečastan prizor europskih zemalja koje su pomagale financirati brutalne ruske ratne zločine. Neki su doista prihvatili Putinov uvjet da se kupovina obavlja u rubljama, čime se ublažila šteta ruskoj ekonomiji.
Ovdje kod kuće, upozorenja o nestancima struje ovog ljeta nisu usporila sva jača nastojanja mnogih država da zatvore elektrane na ugljen, prirodni plin i nuklearnu fisiju. U državi New York, guvernerka Kathy Holchul najavila je predanost svoje države u provođenju zahtjeva da nove elektrane moraju postići “nultu emisiju stakleničkih plinova najkasnije do 2027. godine”. Ova politika pustih želja slijedi Zakon o klimi New Yorka iz 2019. godine, koji zahtijeva da sva proizvodnja energije dolazi iz “zelenih” izvora do 2040. godine, uključujući 70% iz obnovljivih izvora do 2030. godine.
U Kaliforniji, California Political Review izvješćuje da će uskoro započeti rušenje četiri brane, “bez zamjene za vodu i energiju koju one daju”. Uz ovu grubu grešku, za dvije godine zatvorit će se i posljednja nuklearna elektrana u toj državi, koja osigurava 10% državne energije, bez ikakvih planova za nadoknadu tog gubitka. Još gore, demokrati koji upravljaju državom drže se planova za izbacivanje vozila na benzin iz države do 2035. godine, zamjenjujući ih s 8 milijuna električnih vozila u državi koja već sad nije u stanju držati upaljena svjetla tijekom vrućih dana ili tijekom šumskih požara koji oštećuju dalekovode. Prema jednom istraživanju, postizanje ovog cilja od 30 milijuna električnih vozila zahtijevalo bi od elektroenergetskih tvrtki s 2-3 milijuna korisnika da ulože između 1.700 i 5.800 dolara u nadogradnju električne mreže po vozilu, trošak koji će se neizbježno prenijeti na korisnike.
Dodajući uvredu ozljedi, umjesto da troši državni višak prihoda i preostali savezni covid plijen za prijeteće nestašice struje i vode ovog ljeta, guverner Newsom predložio je 18,1 milijardi dolara vrijedan “Paket za ublažavanje inflacije”, vreću darova koji uključuju do 800 dolara za registrirane vlasnike vozila, besplatan javni prijevoz i subvencije za brigu o djeci. Nepotrebno je reći da ova nova infuzija gotovine u ekonomiju neće učiniti ništa za smanjenje inflacije, već će je zapravo pogoršati.
Međutim, New York i Kalifornija samo slijede vodstvo savezne vlade. Bidenova administracija bila je jednako nesmotrena u svom nastojanju da eliminira fosilna goriva i automobile. Zatvorili su cjevovode, otkazali najmove za bušenje na zemljama i vodama u saveznom vlasništvu te zadavili naftnu industriju s još više propisa, čak i dok se nacionalna prosječna cijena benzina približava 5 dolara po galonu.
A opet, naša zemlja posjeduje bogate energetske resurse i tehnologije za njihovo vađenje poput frackinga kako bi se proizvela sva potrebna jeftina energija — da tu proizvodnju nisu spriječili environmentalistički lobiji, korporativni brendovi koji signaliziraju vrlinu, prevaranti zelenih subvencija i naivni ljubitelji prirode koji promiču vladine propise koji će garantirati da nećemo imati dovoljno energije, a onu što ćemo imati bit će kazneno skupa.
Ono što ove učestale politike “zelene energije” čini toliko zapanjujućim jest nedostatak “ustaljene znanosti” koja bi ih opravdala. Pristaše antropogenog, katastrofalnog globalnog zatopljenja tvrde da će dodatni atmosferski CO2 uzrokovan ljudskim djelovanjem u nekoliko desetljeća imati dovoljno razorne učinke da unište civilizaciju. Ovaj zaključak podupire tek nešto više od računalnih modela koji se međusobno ne slažu i ovise o podacima koji su ili izmišljeni ili prepuni pristranosti.
Ali problem je još gori od toga. Čak i ako je ono što “zeleni” predviđaju istina, izvan Zapada postoji malo zemalja koje pokušavaju razviti svoju ekonomiju koje će se odreći jeftinog, obilnog ugljena za proizvodnju električne energije. Kina, Indija i Rusija, prvi, treći i četvrti najveći emiteri CO2, i dalje sagorijevaju ugljen za generiranje energije, razmećući se praznim riječima na klimatsko signaliziranje vrline Zapada i nastojanja da se smanje emisije prelaskom na “obnovljivu” energiju. To znači da čak i ako Zapad eliminira sve svoje emisije, to neće biti dovoljno za sprječavanje predviđene apokalipse zatopljenja. Ali to će biti više nego dovoljno za slabljenje, ako ne i uništenje Zapadnih ekonomija.
Uzmite, na primjer, opsesiju električnim vozilima. Njihove baterije zahtijevaju rijetke zemne elemente poput kobalta i litija koji se moraju iskopati, obraditi i transportirati pomoću strojeva na dizelski pogon, buldožera, kamiona, koji naravno izbacuju više CO2 u atmosferu. Velika većina ovih rijetkih zemnih elemenata rudari se i obrađuje izvan Zapada, osobito u Kini i Kongu. To stvara opasnu ovisnost o geopolitičkim suparnicima i neprijateljima.
Nadalje, kako bi električni automobili postali više od novotarije koju subvencioniraju porezni obveznici i zamijenili vozila na benzin i dizel, morat će se značajno povećati elektroenergetske mreže, a stanice za punjenje višestruko umnožiti. Dostupna, pouzdana opskrba električnom energijom morat će se povećati za nekoliko redova veličine koji su trenutačno nedostižni. Potrebno je i razviti baterije s daleko većom mogućnošću pohrane energije. Još gore, naši trenutačno najpouzdaniji izvori energije — nuklearna i prirodni plin — koji bi nam pomogli u ostvarenju tih ciljeva, zabranjeni su i zamijenjeni nepouzdanom energijom vjetra i sunca koje proizvode energiju manje od 20% vremena.
Pitanje nije samo u povećanju električne energije za naše automobile i domove. Kako Vaclav Smil, koji vjeruje u antropogeno globalno zatopljenje, piše u Kako svijet doista funkcionira, fosilna goriva bila su ključna u stvaranju modernog svijeta. Naša nevjerojatna fizička infrastruktura i tehnologije plod su plastike, betona i čelika, koji svi koriste fosilna goriva u svojoj proizvodnji i pri sklapanju u moderne nebodere, autoceste i transportne resurse.
Još su važnija poboljšanja u uzgoju i proizvodnji hrane koja su izvukla milijarde ljudi iz pothranjenosti i gladi. Ovo je postignuće omogućio dušik, jedna od osnovnih biljnih namirnica, ekstraktiran iz amonijaka prirodnim plinom. Dušična su gnojiva povećala prinose usjeva i produktivnost po jedinici zemljišta. I naravno, svaka faza proizvodnje hrane — od traktora do kontejnerskih brodova i kamiona na dizelski pogon koji dostavljaju hranu u trgovine mješovitom robom, kao i tvornice koje proizvode sva ta vozila — pokreću se električnom energijom proizvedenom iz fosilnih goriva ili prirodnog plina.
Smil ilustrira koliko je dušik važan i koliko su fosilna goriva kritična u proizvodnji obilne hrane ispitujući samo tri važne namirnice: kruh, koji nam daje ugljikohidrate; piletinu (proteini) i rajčicu (vitamin C). Za jednu rajčicu srednje veličine potrebne su, na primjer, četiri žlice dizela. “Niti jedno od toga”, piše Smil, “ne bi se moglo proizvoditi toliko obilno, toliko pouzdano i toliko pristupačno bez značajnih subvencija fosilnih goriva… Za sad, i u doglednoj budućnosti, mi ne možemo prehraniti svijet bez oslanjanja na fosilna goriva.” Doista, 20% današnje opskrbe energijom odlazi na proizvodnju hrane.
Isto vrijedi i za plastiku, beton i čelik, koji se svi oslanjaju na fosilna goriva za svoju proizvodnju. Što se tiče zamjene, za dva ili tri desetljeća, fosilnih goriva s vjetrom i suncem — do 2020. godine samo 12% naših ukupnih energetskih resursa — to je puka maštarija. “Visok relativan udio, kao i razmjer naše ovisnosti o fosilnom ugljiku”, piše Smil, “onemogućuju svaku brzu zamjenu”. Tehnologije za provođenje ove zamjene u najboljem su slučaju u povojima i zahtijevat će više desetljeća daljnjeg istraživanja i razvoja prije nego će moći zamijeniti fosilna goriva. Toliko o neto nultom ugljiku do 2050. godine.
Štoviše, pritisak na zemlje u razvoju da zamijene ugljen za manje pouzdanu “zelenu energiju” i tako osakate svoj ekonomski razvoj govori o nevjerojatno bezosjećajnoj aroganciji sebičnih bogataša. Bogati Zapad može smanjiti svoju uporabu fosilnih goriva, iako ne do te mjere u kojoj bismo mogli bez njih. “Ali”, piše Smil, “to nije slučaj s više od 5 milijardi ljudi čija je potrošnja energije samo djelić” one na bogatom Zapadu i “koji trebaju daleko više amonijaka za povećanje prinosa usjeva kako bi prehranili svoje rastuće stanovništvo i mnogo više čelika, cementa i plastike za izgradnju njihove osnovne infrastrukture.”
Neto-nula ugljika je opasna fantazija koja na Zapadu dovodi u opasnost našu ekonomiju i nacionalnu sigurnost, a zemljama u razvoju ometa njihovu sposobnost poboljšanja njihovih ekonomija i kvalitete života. Ako se rat protiv ugljika koji vode države poput New Yorka i Kalifornije, kao i trenutačne savezne administracije, nastavi, već ovog ljeta vidjet ćemo štete nanesene našoj ekonomiji i blagostanju, nagradu nesmotrenih i iracionalnih anti-ugljičnih zabluda “zelene energije”.
