Gubimo ovaj rat.
Dopustite mi da počnem slikanjem slike. Droga teče duž duge i širom otvorene granice, preplavljujući naciju, pogađajući milijune, uzrokujući nevjerojatnu bijedu, ovisnost, ranu smrt i epidemiju golemih razmjera. Sve to uz pomoć vlade koja ili nije voljna ili je previše nesposobna riješiti problem i zaustaviti ovu pošast.
Postaje još gore. Narko karteli i kriminalni elementi s obje strane granice zarađuju astronomske količine novca, dok strani poslovni interesi ubiru velike profite od neovlaštene i ilegalne trgovine drogom. S jedne strane ove jednadžbe stvaraju se bogatstva, dok s druge milijuni ljudi pate od degradacije i bijede ove neograničene zalihe droge.
Mogao bih, naravno, govoriti o modernoj Americi i trenutačnoj krizi fentanila i opioida koja pustoši našu naciju i uzrok je više od 70.000 smrtnih slučajeva godišnje. Epidemija opioida imala je razorne učinke na američke obitelji te živote i zdravlje naših zajednica. To je tragedija epskih razmjera, a mi gubimo ovaj rat.
No, moje riječi opisuju još jednu veliku naciju, Carstvo koje je patilo od iste pošasti i također vodilo izgubljenu bitku protiv poplave ilegalnih droga koje su doprinijele propasti tog Carstva i pomogle u kolapsu 2000-godišnje velike civilizacije. To je Kina sredinom 19. stoljeća.
Prvo, malo povijesne pozadine. Britanci, kao što svijet zna, vole svoj čaj. Oni su četvrti najveći potrošači čaja po glavi stanovnika na svijetu. Englezi 18. stoljeća su, na neki način, postali ovisni o čaju. A većina čaja dolazila je iz Kine. Britanci su zajedno s drugim zapadnoeuropskim silama u usponu bili više nego željni proboja na kinesko tržište. Najmnogoljudnija zemlja na svijetu, tada kakva je i danas, predstavljala je primamljivo iskušenje za svakog trgovca. Neke stvari se nisu promijenile.
Englezi su pokušavali trgovati mnogim artiklima u Kini kako bi spriječili rastuću trgovinsku neravnotežu, ali to je bio težak zadatak. Kineska trgovinska pravila bila su stroga i trgovina je za strance morala prolaziti samo kroz jednu luku, Guangzhou (Kanton). Carine su bile visoke i, iskreno, Kinezi nisu imali prevelike potrebe niti im je nedostajalo većine onoga što su Englezi i drugi nudili. Kako je kineski car Qianlong objasnio u svom pismu kralju Georgeu, “mi imamo sve. Ne pridajem vrijednost čudnim ili ingenioznim predmetima i nemam koristi od proizvoda vaše zemlje.” Jao.
Britanska trgovina odvijala se gotovo isključivo kroz Istočnoindijsku kompaniju, kvazi-vladin trgovački konzilij koji je djelovao u ime Carstva i imao kraljevski blagoslov. Poput polupirata Sir Francisa Drakea nekoliko stoljeća ranije, oni su djelovali uz kraljevsku dozvolu, ali samo na neki način, u većini svojih pothvata djelovali su kao neovisni agenti. Tako dugo dok su se engleska riznica i novčanici punili, najbolje je bilo okretati glavu kad su u pitanju detalji o tome kako se ta blagajna punila.
Ovo je mjesto gdje u našu priču ulazi opijum. Opijum, koji potječe iz biljke maka, vrlo dobro je uspijevao u Indiji, osobito u regiji Bengal. Opijum nije bio nepoznat; stoljećima se koristio u Kini kao sredstvo protiv bolova, relaksant i za pomoć u liječenju bolesti poput dizenterije i kolere. I ranije se koristio u Kini, ali do tog je vremena njegova uporaba bila ograničena.
Englezi su radili s kineskim trgovcima i posrednicima kako bi preplavili kinesko tržište opijumom. Trgovina nije bila legalna, a transakcije bi se odvijale u čamcima izvan glavne luke u Guangzhou. Plaćanje se vršilo u “kešu”, srebrom. Svi su se bogatili. Kineski su vlasti bile zgrožene i bijesne te su uzalud pokušavale zaustaviti trgovinu opijumom, ali su se sva nastojanja pokazala uzaludnim. Opijum, naravno, stvara veliku ovisnost i kao svaka droga kad se jednom uvede, i ako je cijena odgovarajuća, potražnja neminovno raste eksponencijalno. Britanci su pronašli jedini artikl koju su Kinezi očajnički željeli. Kad se masivni profiti kombiniraju s nevjerojatno velikom potražnjom, bilo kakav pokušaj zaustavljanja trgovine postaje gotovo nemoguć.
Na kraju je Car poslao svoje ljude u Guangzhou; brodovi su zaplijenjeni, ljudi zatvoreni, Kinezi su pokušali sve što je u njihovoj moći da zaustave trgovinu opijumom. Međutim, engleski odgovor nije bio pristanak, ili u konačnici, nastavak besplodnih pregovora jer su Kinezi ionako odbili otvoriti svoja tržišta ili luke. Stoga su Britanci poslali svoje ratne brodove kako bi Kineskom Carstvu nametnuli ono što su smatrali svojim pravima slobodne trgovine.
Vodila su se dva “Opijumska rata”, jedan 1836. godine, a drugi 1856. godine. Oba su bila strašne katastrofe i totalno ponižavajući porazi za Kineze. Kineska mornarica i vojska nisu dorasli daleko superiornijoj vojnoj tehnologiji Zapada, u ovom slučaju, prvenstveno Engleske i Francuske. Bio je to totalni gubitak obraza, a sramota koju su porazi donijeli Kinezima bilo je nešto od čega se nikada neće oporaviti. Carstvo, koje je već počelo trunuti i propadati, trajat će još samo 52 godine.
Kineski poraz u Opijumskim ratovima započeo je eru u kojoj su kineski gradovi morali davati velike ustupke Zapadnim silama, stvarajući zone u kojima se kineski zakon nije primijenjivao, već su prevladavali oni Zapadni. Samo Zapadnjacima je bilo dopušteno živjeti u mnogim od tih dijelova gradova; Kinezima nije bio dopušten ulaz čak ni u mnoge parkove u Zapadnim kvadrantima gradova. Kinezi nikad nisu bili kolonizirani poput Indije, budući da su ogromni dijelovi Kine bili izvan izravne Zapadne kontrole ili utjecaja. Ali reći da Kina nije bila kolonizirana promašuje poantu. Ponosna i velika civilizacija sad je bila prisiljena pokloniti se stranoj sili, postajući nemoćna u svojoj sposobnosti provođenja vlastitog suvereniteta nad samom svojom zemljom i narodom.
Druge nacije i narodi nisu tako blagoslovljeni. Samo pitajte Srbe o Kosovom polju i bitci protiv Turaka 1389. godine. Da, to je 1389. godine, prije više od 630 godina, ali za Srbina je to moglo biti i jučer. Ona je oblikovala svu preostalu srpsku povijest, nakon koje je uslijedilo više od 300 godina opresivne turske vladavine.
Mi čak ne moramo ići daleko poput Srbije kako bismo pronašli primjer. Ovdje u našem vlastitom dvorištu to možemo osjetiti u proslavi Dana neovisnosti. U Građanskom ratu, grad Vicksburg u državi Mississippi pao je u ruke snaga Unije 4. srpnja 1863. godine. Proći će punih 80 godina prije nego će grad imati bilo kakvu proslavu rođendana nacije. Kao što jedan stanovnik Vicksburga objašnjava: “Ljudi se često pitaju zašto, a to je zato što ne slavite pustošenje, pljačku i terorizam, a to je ono što se dogodilo.” Taj citat nam predočuje moć koju povijesna ljutnja ima među pobijeđenima, poraženima i poniženima.
Za Kineze, Opijumski ratovi bili su Kosovo polje i Vicksburg puta sto. Kina je bila Srednje Carstvo, središte svijeta i ponosna civilizacija i carstvo koje je trajalo više od 2.000 godina. Kineska kulturna, ekonomska i vojna dominacija bila je ona najvišeg ranga. Putem pritočnog (tributarnog) sustava, kineski su carevi stoljećima vladali čitavom istočnom Azijom.
Međutim, do kraja 18. i početkom 19. stoljeća, Carstvo je sve više bljedilo, slabilo i propadalo. Više od dva tisućljeća velike nacije našlo se pred kolapsom. Zbog unutarnje slabosti, korupcije i truleži, pogoršane vanjskim pritiscima iz daleke, ali brzo rastuće zapadne Europe te prijetnjama iz susjednih Japana i Rusije, kuća od karata se spremala srušiti. Ali to ne vidimo uvijek tako iznutra. Kinezi su ponosan narod i još uvijek su, čak i sredinom 19. stoljeća, sebe doživljavali kao Srednje Carstvo koje ne treba ili ne želi ništa izvan svoje domene. Car i njegov dvor nisu vidjeli natpis na zidu.
Kinezi na vremenski period od Prvog opijumskog rata 1839. godine do kraja Kineskog građanskog rata 1849. godine gledaju kao na stoljeće poniženja. Možemo raspravljati o detaljima, ali nema nikakve sumnje da Kina tako gleda tih 100 godina. Svojedobno veliko Carstvo, kroz jedno poniženje za drugim, u potpunosti je propalo. Milijuni će umrijeti, pretrpjeti nebrojene ratove, gladi i ovo nekad veliko Carstvo i njegov narod će zadesiti beskrajne tragedije.
Možemo lako tvrditi da je Carstvo bilo korumpirano, da nije vidjelo budućnost i potrebu za modernizacijom; bilo je izdvojeno, izolirano i dopustilo je svom ponosu da ga zaslijepi na nužne reforme koje su očajnički bile potrebne za ulazak u moderni svijet i suočavanje s prijetnjama koje su ga okruživale. Također bismo mogli ukazati na zemlju Japan kao primjer nacije koja je pročitala znakove i napravila korekcije u kursu koje su joj omogućile da se pridruži zajednici modernih velikih sila. Ali Kina nije povukla prave poteze; napravila je gotovo sve pogrešne poteze. No, raspravljati o specifičnostima kineskih pogrešnih koraka promašuje poantu.
Kina je bila ponižena i izgubila obraz. Izgubila je sve; bila je posramljena. Ona je od pritočnog sustava u kojem su se svi trebali pokloniti Carstvu i pokoriti se i plaćati danak Srednjem Carstvu došla do ponižene i osramoćene sile koja je izgubila suverenitet i prava nad vlastitom zemljom i narodom.
Svrha ovog eseja nije osuda Zapadnih Carstava i trgovinskih interesa ili ispričavati i opravdavati Kinesko Carstvo. Povijest se događa. Ali misliti da moderni kineski vođe, osobito Xi Jinping, nisu svjesni tih 100 godina bilo bi glupo. Kinezi su, naravno, u potpunosti svjesni svoje povijesti. Iako opravdavaju ili ignoriraju vladavinu Mao Ce-tunga, usprkos zvjerstvima i desecima milijuna stradalih, oni neće oklijevati podsjetiti svoje građanstvo na 100 godina poniženja i koristiti svoje povijesne zamjerke za propagandu u svoju korist. Oni će se sjetiti tih 100 godina i tražiti svoju osvetu.
Uvijek se pitamo zašto se Kinezi toliko flagrantno razmeću međunarodnim zakonom o autorskim pravima? Ili, zašto zlorabe sustav slobodne trgovine za vlastita merkantilistička sredstva, nakon što smo ih toliko naivno primili u skupinu favoriziranih nacija? Moramo li se doista pitati zašto bi oni, ne samo dopuštali, već i proizvodili i profitirali od poplave opioida, a osobito fentanila, u gradovima i životima milijuna Amerikanaca? Ili zašto bi otvoreno surađivali s ubojitim narko kartelima kako bi olakšali ovu trgovinu? Svi se bogate, osobito Kinezi, dok Amerikanci pate od epidemije opioida koja nastavlja erodirati našu naciju, naše zdravlje, naše samopouzdanje i našu moć. Sad se nalazimo u poziciji gdje preklinjemo Kineze da zaustave protok ovih droga, ali bezuspješno.
Možda je jedina velika razlika u tome što je kineski car Qing sredinom 19. stoljeća bio svjestan pošasti nad svojim narodom i učinio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi je zaustavio, dok je trenutačna Bidenova administracija ili nesvjesna ili, još gore, suučesnik u ovoj tragediji. Ovaj esej nije o Donaldu Trumpu, ali budimo iskreni. Kad je vodio kampanju i govorio o krizi opioida, otvorio je oči milijunima Amerikanaca u vezi ove epidemije i onoga što se događa našoj naciji. To je naš put prema nadi. Ako netko, Trump ili bilo tko drugi, ima volje, može se uhvatiti u koštac s ovom krizom i pomoći spasiti naš narod i našu zemlju.
Povijest će reći.
