27 država članica Europske unije — sve moderne, industrijalizirane ekonomije, neke među najbogatijima na svijetu — uskoro će početi racionirati svoju opskrbu energijom. Ovaj su se tjedan, na izvanrednom summitu, članice EU-a složile s prijedlogom Europske komisije da smanje svoju potrošnju plina za kaznenih 15 posto u sljedećih osam mjeseci. Od kolovoza 2022. do ožujka 2023. godine, svjetla će se, doslovno, ugasiti diljem Europe.
Neposredni razlog tome je mogućnost da Rusija ograniči ili čak prekine opskrbu plinom EU. Prema predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen, čak je i ovaj scenarij iz noćne more “vjerojatan”. Europski su čelnici naročito bili uplašeni ranije ovog mjeseca kad se plinovod Sjeverni tok 1, koji Njemačku opskrbljuje ruskim plinom, morao zatvoriti 10 dana radi popravka. Uplašili su se da se nikad više neće otvoriti.
Kažnjavajući plan EU-a osmišljen je kako bi Europa prebrodila zimu ako Rusi učine nezamislivo i u potpunosti zavrnu slavinu. Ako se kriza produbi, dobrovoljne redukcije plina mogle bi postati obavezne. Europska komisija neizabranih birokrata također je istražila korištenje protokola za hitne slučajeve koji bi mogli blokirati bilo koju zemlju od korištenja veta na obavezno smanjenje potrošnje plina i također spriječiti bilo kakvu ulogu Europskog parlamenta.
Kao što je Politico izvijestio uoči ovotjednog summita, od europskih vlada u Bruxellesu je “zatraženo da prepišu svoje pravo na energetski suverenitet” u “najdalekosežnijem grabljenju moći” dosad. A uz neke iznimke — države koje nisu spojene na plinske i električne mreže EU-a — to se upravo i dogodilo. Europske zemlje se sad suočavaju s paralizirajućim rezovima u energetici — prvo samonametnutim, a zatim potencijalno nametnutim od Bruxellesa.
A opet, u očima bruxelleske spin mašine, ova katastrofalna racioniranja plina su “solidarnost” i “jedinstvo” EU-a na djelu. Ili čak, prema oduševljenim riječima potpredsjednika Europske komisije Fransa Timmermansa, zlatnu priliku Europljana da postanu “gospodari svoje vlastite energetske sigurnosti ove i sljedeće zime”. Sve ovo je totalno iskrenuto.
Today's agreement to save 15% of gas across Europe is a huge step forward towards reducing our vulnerability to Russia's gas games.
We can be masters of our own energy security this and next winter, on the basis of unity and solidarity. pic.twitter.com/VJVBOKhXfu
— Frans Timmermans (@TimmermansEU) July 26, 2022
Teško je prenaglasiti ludilo svega ovoga. Ovo se ne smije brkati s hrabrim ili nesebičnim potezom sankcioniranja Rusije zbog njezine užasne invazije na Ukrajinu. EU je još u ožujku već pristala smanjiti uvoz ruskog plina za dvije trećine i još u svibnju zabraniti 90 posto uvoza nafte. Ne, ovaj plan ima za cilj smanjenje korištenja plina u Europi odakle god on dolazio. Riječ je o upravljanju europskom “potražnjom” za energijom, a ne o popravljanju njezine opskrbe.
I dok je čitava Europa opasno ovisna o ruskom plinu — s Rusijom koja je odgovorna za 40 posto uvoza — glavna briga je Njemačka. Dosta, to je najveći svjetski uvoznik prirodnog plina, koji je prošle godine 55 posto dolazio iz Rusije. Njemačka je ta koju ovaj plan zapravo namjerava spasiti.
Njemačka već sad mora drastično smanjiti potrošnju energije. Gradska vijeća diljem zemlje prigušuju ili gase uličnu rasvjetu, pa čak i semafore. Veliki stanodavci i stambena udruženja počeli su svojim stanarima smanjivati grijanje i racionirati toplu vodu. Neke lokalne vlasti razmatraju postavljanje “toplih soba” za okupljanje starih ljudi zimi.
Čak se i toliko hvaljeni njemački industrijski sektor — uglavnom pogonjen plinom, sad suočava s ponorom. Njemačka sad ima trgovinski deficit po prvi put u posljednjih 30 godina. Sindikalni čelnici strahuju od kolapsa čitavih industrija. Ministar gospodarstva iz Zelene stranke Robert Habeck upozorio je na nadolazeću krizu Lehman Brothers stila, potaknutu nestašicom plina, koja bi mogla izazvati šokove u širem gospodarstvu. A ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock čak je izjavila da bi se ove zime mogla baviti “narodnim pobunama” (iako je to u međuvremenu povukla).
Stoga je jasno da je Njemačka u dubokoj krizi. A kroz EU traži (ili zapovijeda) od svojih europskih susjeda da podijele dio te boli.
Neke su zemlje članice brzo uočile ironiju u onome što je zapravo energetsko spašavanje Njemačke. To je ista ona Njemačka koja je, tijekom dužničke krize u Eurozoni 2010-ih, inzistirala da su zadužene zemlje same krive za svoju rasipnost. Ponuđena su spašavanja, ali tome su priložene stroge mjere štednje i tzv. strukturne reforme, koje su uništile južnoeuropske ekonomije. Ekonomije Grčke, Italije i Španjolske nikad se nisu oporavile na razinu prije 2010. godine. Kao što je španjolska ministrica energetike rekla kad je prošli tjedan uzvratila na prijedloge: “Za razliku od drugih zemalja [tj. Njemačke] mi nismo živjeli iznad svojih energetskih mogućnosti.” Španjolskoj se pridružio niz drugih južnih zemalja u izražavanju javnog protivljenja na spomenute prijedloge racioniranja energije. No, kao što je španjolska ministrica priznala, bez obzira na njezine prosvjede, ključni su prijedlozi zapravo bili fait accompli. Uostalom, u Bruxellesu uobičajeno vlada Berlin. Na ovotjednom sastanku vijeća, iako je južna Europa uspjela povući neke ustupke, samo je Mađarska zapravo glasala protiv plana.
Ti južni Europljani, naravno, s pravom gunđaju. Njemačka kriza nije samo proizvod loše sreće. Njemačka je desetljećima unatrag napravila niz strateških pogrešaka — od kojih su neke neoprostive i potpuno neobjašnjive.
Poput mnogih u Europi, Njemačka je pogrešno procijenila ruske namjere. Doista, lak i dok su se tenkovi predsjednika Putina gomilali na ukrajinskoj granici, Njemačka je i dalje imala svaku namjeru nastaviti sa Sjevernim tokom 2, planiranim plinovodom do Rusije, koji bi zadovoljio trećinu njemačkih potreba za plinom u sljedećem desetljeću. Ovo oslanjanje na plin iz cjevovoda također znači da, za razliku od drugih zemalja, poput Nizozemske i Francuske, Njemačka nema infrastrukturu za uvoz ukapljenog plina, koja bi joj omogućila kupnju plina iz većeg broja zemalja.
I, poput mnogih drugih zemalja, Njemačka je pokušala katastrofalan prijelaz na energiju bez ugljika. Problemi s prekidima u dostavi svojstveni obnovljivoj energiji znači da postoje ogromne energetske praznine koje treba ispuniti kad vrijeme nije povoljno. To popunjavanje praznina stvara ovisnost o plinu.
Najviše zbunjujuće od svega bilo je njemačko napuštanje nuklearne energije. Nuklearna energija ne proizvodi emisije ugljika, ali je njemački zeleni establišment još uvijek prezire. Zapravo, zeleno razmišljanje ima toliko čvrsti stisak nad njemačkom političkom klasom da se čini kako je njemačka vlada odlučna ne produljiti životni vijek svojih nuklearnih elektrana — čak i usred ove energetske krize koja se događa jednom u stoljeću i čak i kad u ime “solidarnosti” traži racioniranje energije u drugim zemljama.
Nadolazeće paralizirajuće redukcije plina nisu znak europske snage i solidarnosti. One su iracionalna, opasna reakcija na krizu koja je desetljećima nastajala. I koja će mnoge Europljane ostaviti na hladnom.
Fraser Myers je pisac za spiked i voditelj spiked podcasta.
